Jozo Joko Milinović tek je u mirovini počeo objavljivbati pjersme, od kojih su neke i uglazbljene. Osnivač je i pokretač godišnje književne nagrade „August Šenoa” za roman iz zagrebačkog života. Ususret 80. rođendana iz pet zbirki (objavljenih u proteklih 13 godina) izabrao je ponajbolje pjesme u novu knjigu izabranih stihova Tihi noćni koraci koju su objavile kuće Biakova i Dominović. U sedam tematskih ciklusa posloženo je više od stotinu duhovnih, domoljubnih, zavičajnih i satiričnih pjesama s predgovorom Anđele Milinović Hrga, koja ističe da autor svoju široku tematsku lepezu ispisuje tropisjem: na književnom standardu, imotskoj ikavskoj novoštokavštini i zagrebačkom kajkavštinom, koristeći i triplet doma, hiža, kuća, koje je prije pola tisućljeća rabio i Marulić. U Milinovićevim pjesmama se zatječu uspomene na davna vremena i sjećanja na drage ljude iz vlastite prošlosti izmiješana s novim iskustvima iz vedre jeseni života, intimistička lirika kojom portretira bliske osobe, ali i duhovite gradske crtice uz bok zavičajnopejsažnima – primjećuje Anđela i dodaje: Kritičan prema stvarnosti, bavi se koji put i aktualnim, bolje rečeno svevremenskim temama iz političkog života, usmjerujući žalce protiv političara i politikanstva.
Uz naglaske iz recenzija više autora koji su pisali o njegovu prethodnom petoknjižju, u pogovornom slovu Marito Mihovil Letica ističe: U egzistencijalnome sprezanju antinomija prolaznosti i vječnosti, jeke koraka i božanske tišine koja nosi sjenu kao nematerijalno svjedočanstvo o materijalnom tijelu, iskazuje se pjesnik Milinović autentičnim hodačem i sijačem po životnoj njivi, evanđeoskoj i svjetovnoj, zavičajnoj zabiokovskoj i urbanoj zagrebačkoj, pjesnički stvarnosnoj i zaumnoj, gdje se fenomenološki zor mnogostrukih evidencija isprepleće sa sjećanjima i zamišljajima.
Milinovićevi Tihi noćni koraci mogu probuditi usnule osjećaje u čitateljima žednih čarolije stiha, prepoznat će u njima i svoje slutnje i nemire kojima će olakšati pečal vremena koji poput rose novovjeke užurbanosti pada na naše sve umornije i usplahirenije duše, unatoč tehnološkim bogatstvima koja nas zasipaju, otimajući nam sve više onaj u uspomenama sačuvani miris raskošne jednostavnosti.
NEKA SI SE VRATIO
Zov djetinjstva
me vratio.
Ugledah Biokovo,
oči zaiskriše.
Posvuda tišina.
Tek iz dubine
osluškujem bȉlo svoje zemlje.
Na pragu
sjene mojih roditelja
kao da mi vrata otvaraju.
Neka si nam se vratio,
sine!
CVJETNICA
Kruni Bošnjaku
Bijaše vrijeme jedne mladosti,
vrijeme proljeća
i cvijeća,
radosti i sreće.
Vrijeme u koje nema povratka
iz sivila ovoga grada,
iz ovih turobnih dana i samotnih lutanja
iz ovih nemira i sumnji,
iz ovog lažnog sjaja.
O, Gospodine,
vrati me u vrijeme moga početka,
mojoj mladosti,
majci,
Sidoču i Gradini.
Umij me mirisnim laticama cvijeća,
barem u proljeće,
na Cvjetnicu.
Obasjaj me vedrinom,
ozari dušu
i povij ove rane.
GOSPA
U ovom svijetu nemorala
gdje posvud vlada očajanje,
zamoli Gospu da te čuva
i da ti pruži olakšanje.
Kada se gubiš u krugu tame
a nemaš majčin siguran skut,
potraži Gospu u svojoj duši
da te usmjeri na pravi put.
I kada gaziš duboko blato
milost će njena k tebi sići,
pokaj se tiho, skrušen budi,
pa i kad padneš tad će te dići.
A kad te starost i nemoć snađu
i slutiš da se bliži kraj,
ti sklopi ruke, Gospu zazovi,
pa će te Ona odvest’ u Raj.
Jozo Joko Milinović