33 soneta Joze Mršića

Književnik Jozo Mršić ispjevao je ciklus DEKALOG koji u dva dijela ima 33 soneta, s brojem Isusovih godina, u najtežoj pjesničkoj vrsti, rimovanih četrnaest stihova u osamnaestercima. Nadahnut je biblijskim tekstovima, a autor ga je podnaslovio – DEKALOG ili Trideset i tri sonetna pokušaja razumjeti nakanu Stvoritelja s glavnim junakom njegova velebnog uprizorenja iz Knjige Postanka…

I. Prije zapovjednog vremena

1.

Stvoritelj kad poče Knjigu Postanka puniti naumima,

odredi geometriju svemira osnažiti stanjima i oblicima:

svemu stvorenome dati prvih sedam imena vremena

kojim se razmjera težina i trajanje životnog bremena,

sedam imena za vjernički perpetuum mobile vječnosti,

vremensku stazu za hodnju životom do zemne konačnosti,

mjerenu brzinom nevidljivog zvuka i nečujne svjetlosti,

zbog kojih zakasne prošnje, ali ne izostaju oprosti;

nebeskom svodu podčini kopno, more i raslinje bujno,

ophodnje sunca mjeseca i zvijezda razmjesti nečujno,

ribama dubine morske, pticama visine nebeske dade,

k tomu još stoku, gmizavce i zvjerad na kraju parade…

Za predstavu života u teatru kozmičkog velereda

dovede čovjeka, bez kojeg i ne bi bilo zemaljskog nereda.

2.

Fata Deu* mračnu pustinju bezobličja životom napuni,

svemoć njegova darežljivog duha djelom milosrđa okruni,

nastajanju i nestajanju odredi neporecivu mjeru Vječnosti,

dade joj ime Vrijeme, svemu živom brojivo do beskrajnosti.

Na ulazu u carstvo Bezdana pogubna ostavi straže marne,

što iz pandži vraga otimaju ljudske zarobljenike harne,

da ne budu hrana strojarnici paklenog krematorija,

da u pepelu i dimu ne nestanu i duše iz purgatorija,

onih što dadoše se zamamnim obećanjima zavaravati,

u kršenju Božje namjere čovjekova stvaranja ustrajavati,

mišlju riječju i djelom ne biti njegova nauma provoditelji,

slike njegove i prilike u beskraju svemira pronositelji…

U sabranosti duha, spasonosnog molitvenoga predanja,

duše će ponizne u kajanju naći put iz sumračnih stanja.

__________

*Božja volja

3.

Neuhvatljiva vječnost trajno izmiče brzinom svjetlosti

s tog se i svemir ubrzano širi u njegove nedoglednosti,

savršeni sitnozori ne mogu ljudskom pogledu dati snagu

i ma koliko misao od svjetlosti brža bila ne snaži potragu

za smislom i nakanom stvarnom poslanja u svemiru onog

kog Stvoritelj posla u misiju osvajanja prostora zemnog.

Ako je dio većeg plana, možda eksperimenta ponovljenog

potrage za bićem bližim slici i prilici Stvoritelja slavnog,

je li svrha u povratku gotovo na sam početak vremena

i stvarati novu povijest puno poniznijeg homo – plemena?

Ako se eksperimenta svog i Svevišnji neimar već odrekao,

čovjeka je taj proglas na astralnom brodu Genesis zatekao

što svemirom raznosi djelo Stvoritelja iz knjige Postanka,

dok ga Urijel ne vrati u Eden, to jedino mjesto opstanka.

4.

A uvjet je morao biti, ne dolaziti blizu stabla spoznaje,

ako mu se u milosti dara Božjeg vječnog života ostaje;

zabrinuto će poput Cicerona pokušati mišlju obuhvaćati

nebo i Zemlju, svrhu hoda njenog u Svemiru shvaćati,

siguran da temelj božanskoj pravdi mora poštenje biti:

svaki se sljedbenik Kristova nauka o tom mora izjasniti,

odvažno vjeru braniti s vojskom serafina i kerubina,

na vatrenim krilatim kotačima, čuvara nebeskih visina.

Factor suo, Dominus* izmirit će u njemu potrage strasti

za namjerom biosa u trajnom nastajanju i u propasti;

zemaljska slava i moć imaju često ružno i okrutno lice,

pred Mihovilom arkanđelom padat će ponizno nice,

cijeloga vijeka svoga čekajući Gabrijela glasnika,

s Rafaelom u dan sudnji biti jedan od Božjih miljenika.

___________

* Bog, njegov graditelj

5.

Mudrac davni na suvremenika nekog svoj oštar izli sud,

ne samo da je pakostan nitkov, nego je usto budalast i lud,

maksimu kršeći bitnu:’contra fata Deum nihil possemus’*

znajući da spasa nema bez pokornog:’genua flectamus’.**

Takvo se slovo može o čovjeku svakom s pravom izreći

kad se, za volju grijeha, lako odluči slobode duha odreći.

Svakoj se od naredbi iz Dekaloga Gospodinova oprijeti

znači tamom poniziti svjetlo, zlu dati mir u sebi raznijeti.

U psihomahijskom boju što dušu vjernu razdire i muči,

nad mirozovnom kreposti vihor razmahanih mana huči,

bezgrešnost tek slijepu u gluhu suputniku možda budi;

ali jao, još nemir razuma razigranog šire Božji ljudi…

Ni Barbara sveta s ostalih trinaest pomoćnika revnih,

ni blagi pogled sunca ne pomažu kod okršaja dnevnih.

___________

*Protiv Božje volje ne možemo ništa…

**Prignimo koljena.

6.

Bez svijetla djelo Njegovo nije moglo vidljivim biti,

sve oblike zapovjeđenim zakonitostima podrediti,

kvadraturom kruga bios oteti kaosu prvog dana

čijem su nukleusu sile fisija i fuzija prava hrana…

Vode se skupiše u beskrajno plivalište čvrstim ozemljima

što u borbenom zajedništvu rađaju životnim detaljima;

s čovjekom u Edenu kom se grijeh misli upitne dogodi,

iskupljiv pokorom što ukletom stazom znatiželje vodi…

Pod plamenim pogledom Heliosa u pravičnoj stalnosti

zemlja se vrti po zadanoj stazi neizbježne podložnosti,

planetarijem Stvaranja otpoče savršena igra nemira

po gravitacijskim putanjama otmjeno razigranog Svemira,

astralnog svijeta čvrsto grljenog nepoznanicom vremena,

pod budnim okom anđela čuvara s božanskog sljemena…

7.

Netko iz posvećene nakane nebesku vojsku razbroji,

na devet zborova u tri jasna hijerarhijska roda postroji,

od serafina, kerubina i prijestolja u milosti stvoritelja

prva je postrojba s ponajvećim ovlastima voditelja,

u drugom postavu gospodstva, sile i ostale vlasti stoluju,

a u trećem pak poglavarstva, arkanđeli i anđeli ureduju,

nevidljiva bića, što Bogu se klanjaju, služitelji, glasnici,

promicatelji i izvršitelji volje njegove na dragoj Zemljici.

Ponekad su stranci, nepoznati putnici, nepozvani gosti,

često mladići, snagom jaki, što nas poučavaju čednosti,

poruke opomene nose i smrtnu izrijekom dosuđuju presudu;

sedam je arkanđela dobilo prvenstvo u Stvaranja čudu:

od Mihovila vrlog vojskovođe koji Sotonu pobjeđuje,

do Sealtijela, tekliča proglasa iz kog se dobro očituje…

8.

Dana trećega u mjesecu trećem nakon Izlaska

sinove Izraelove primi pržina vruća pustinjska…

Potom ih Mojsije povede u podnožje gore Sinaja,

s koje će se, od Boga data, dogoditi Zakona predaja.

Tako će sloboda odabranog naroda dobiti krijeposti

što izviru iz neizmjernog vrela Gospodinove milosti,

razlučit će vjeru od nevjere, izdajstvu se ne podavati,

mržnju ljubavlju posramiti, tamu svjetlom nadvladavati…

Laž će smjeti istinom pobijediti, zlo dobrim kažnjavati,

sebe cijela za svoja uvjerenja razdavati, zavjete održavati,

strahom svoje ideale ne ogrtati već ih glasno promicati,

dom Izraelov braniti; od Boga drugima dato ne otimati,

napastima Lucifera i njegovih podvornika uzmicati,

plodove zemlji u znoju lica svoga ponizno namicati…

II. Zapovjedno vrijeme

JA SAM GOSPODIN BOG TVOJ, NEMAJ DRUGIH BOGOVA UZ MENE!…

9.

Čovjeka rođenog nema kog ovaj proslov ne unovači,

majka ga pouči vjerovanju, ostatak će u ufanju naći

da je milost života njegova Božjeg djela dnevna obnova,

proročanstvom evanđeoskog proglasa zapisanih slova.

Nepreglednim svemirom vlada što pun je sklada tolikog,

On tvorac je svemira svanuća, pun ganuća roditeljskog.

U čemu bi bila te moćne zapovijedi neposlušnom prisila,

stvorenju kog Božja je volja životom i razumom nagradila?

Sve može grijehom biti što čovjek odredi jednom činiti,

ali tko odredi kušati s pravog evanđeoskog izvora piti

ne bi trebao plah, zatajan biti i predanja vjerovanju kriti…

Kojom god se poniznošću prozvalo i pokorom prokazalo

oprosta je vrijedno kajanje što grijeha svakog dokida stanje:

poučak sročenog htijenja, kako u strasti izbjeći ponavljanja.

10.

Ako znadeš da Bog je jedan, očinstva našeg vrijedan,

Trojstvu ćeš se presvetom okrenuti posvećen i predan,

Barbarin ćeš toranj nastaniti, na tri se prozora nasloniti,

u svijet Njegove milosti gledati, na Jakovljeve ljestve stati,

sedam darova Duha svetoga izmoliti i životom zaslužiti,

ni u snu snivati limes među nebom i zemljom povlačiti,

svijeću svoje vjere od vjetrova kriti, gašenje ne dopustiti,

brod nade na pučini molitvom majke mornara pratiti…

Jahače apokalipse nespreman na vječnost griješan dočekati,

srce nemoćno još nemoćnijim činiti, gladan manu čekati,

ufanje svoje križu spasa i svijeći života danomice očitovati,

od gospodara svemira skrušena pogleda odgovore izmoliti,

putnika u sebi prostranstvima pečalnog trajanja sokoliti,

sebe i svakoga svoga od pogubne idolatrije osloboditi…

11.

Čovjeka stalno misao prati kad će ura njegova života stati,

koliko će molitva skrušena milosna oprosta u hodu dati?…

To sidro nade krhkoj lađi kad uplovi u luku obećanog spasa

kad jerihonske trube zov oglasi Sudnjega dana svetog časa!

Onome koji ropstvu življenja na poziv Spasitelja uzmakne,

ne treba purpur Rahabina rupca kad ga vječnost dotakne…

A dotle mu je mislima pretraživati nebo, zemlju i more,

čekati uzvišen tren posvećenja milosti da mu obasja obzore…

Tko se izgubi u bespuću zablude moći vlastitog razuma,

teško će se ikad napiti rajskog vina iz Božjeg podruma,

plutajući između slasti grijeha i poniznog traženja oprosta.

Od svega griješnog samo zla kob i nečista savjest osta,

u boju duhovnih mana i kreposti na nebeskim ljestvama

koje pobjednike iz tog sraza vode prema rajskim cestama.

12.

U prikazu Plesa mrtvaca u srednjovjekovnome Parizu

smrt u kosturnom liku viđenike staleža hvata u nizu,

okrutnim se doimlju sadržaji majstorskih drvoreza,

u kom ona od privođenja kralja, sijača i trgovca ne preza.

Majstorski Imago mortis pobjednici u glavnoj ulozi

nad životom zemnim, koja se u kolima trijumfa vozi

s kosom u ruci preko nasumce životu otetih tjelesa,

nimalo sućutna na plač i tihi bijes vapećih u nebesa…

Danse macabre, zanosan je ples života i smrti u paru,

zla i dobra u čovjeku i ženi posvađenih o napast staru

istočnoga grijeha iz Pandorine kutije razuma i strasti,

Ars moriendi iliti meštriju dobrog umritija će nadrasti,

vragu crnom i njegovim napastima snažno se opirući,

vječni život zaslužiti, pas de deux za svoje grijehe plešući.

13.

Vrlo je naporno penjati se u nebo Jakovljevim ljestvama:

krepost ufanja, vjera, ljubav, razboritost, pravednost sama,

jakost i umjerenost, ideal su velik i izazovna posebnost;

dok ih ubojito, trajno napadaju idolatrija, očaj, pohlepa, ludost,

nepravednost, nepostojanost i bludnost nemajući namjeru stati,

Duh sveti je među nama, treba glas njegove pouke osluškivati,

zagovorno molitvom zazivani, spremno će u nevoljama kobnim

pomoći četrnaest svetih pomoćnika potporama pravodobnim.

Sudbina voljnoga u opiranju grijehu čednijim životom se diči,

nevoljnoga će vihori grijeha u ekstaze neobuzdane strasti uzdići;

ponesena prohtjevima uzavrele krvi i zamislima oholog uma

zaboravit će da svetinju slobode duha uništava zlodjela suma,

misleći da se i na oltaru gdjekoja lopuža grijehom oholila,

uvjerena da Bog je milostiv, u svijet se zagrobni preselila…

14.

Na raskršću svačijeg puta stoji križ opomene ljudskoj muci,

nerijetko pod njim evanđelist i propovjednik s Knjigom u ruci

što ispraćaju povorke smrti u neprekidnoj smjeni putnika

u odlasku i dolasku, pod budnim okom anđela zaštitnika…

Tko će ponijeti nagradu ili kaznu u koferu punom vječnosti?

Onaj koji je za života pobjeđivao smrt u sebi vjerom u svetosti

zagrobnog trajanja onog koji je uskrsnuo i opet će milostiv doći

suditi žive i mrtve i njegovo kraljevstvo nikada više ne će proći…

I oni koji se nauče iz pobjede u pobjedu slavodobitnicima biti,

morat će granice svojih umijeća i molitvenih zagovora iskusiti,

s Ciceronovom maksimom, da smrt naređuje zabranjuje i niječe,

pokorno se svrstati u kolonu putnika koja se u vječnost kreće,

nastojeći pobijediti još jednom sebe u neizvjesnom boju,

ne porušivši svoju, cijelog života građenu i utvrđivanu Troju…

15.

Prizor s prastarog drvoreza pozora posebnog je vrijedan:

umirućeg na postelji napastuju vrazi ali odred anđeoski jedan

pomaže odbiti kušnje sumnje, očaja i bolesničkog nestrpljenja,

još onog što od oholosti i pohlepe osta iza emeritskog življenja;

duša mu u nebeske dveri uzlazi, puna novostečene čestitosti,

dok anđeli pjevaju: „dajte hvalu Gospodu i njegovoj svetosti”,

u zemnoj povorci prate ga odličnici crkve, kraljevstva i naroda,

pred smrću skrušenost iskazati prava je voljnosti prigoda.

Grešan čovjek obilježen je mnogim znacima velike divote,

ako mu je znano da iz slobode duha izviru rijeke dobrote

i da je s toga svakome važnija od ijednog dara zemaljskog,

svemoćnome će Bogu, stvoritelju svega vidljivog i skritog,

svoj psalam zanosno ispjevati, ponizno svaku pokoru dati,

kamen, što će mu dovijeka uzglavlje tvrdo biti, sebi odabrati…

16.

Kojim god imenom, od mnogih, Isusa Krista zazivali,

značit će da smo u značenje poklika Emanuel povjerovali,

od Oca Stvoritelja Spasitelj i Otkupitelj po duhu Svetomu

primi posvećenje pohoda Mesije na spas puku zemnomu…

Sin Božji čovjeku prikaza Mudrost njegovu postavši Verbum,

Logos, Dominus, Kyrias, milosti Očeve najveći Signum,

Rex Basileus, Svevladni, Bog smrtnim čovjekom postao

u četiri kanonska evanđelja riječju i djelom zapisan ostao.

Svet je sadržaj Pavlovih poslanica koje u svijet krenu,

poruka to je spasonosna svakome tko nosi vjeru iskrenu

i načina postizanja svrhe: „pravednik će živjeti po vjeri”,

u onoj od Njega danoj a čovjeku prigrljene odanosti mjeri

Radosne vijesti koja nije ljudska tvorba već je Krist objavi,

da bi, kad se opet pojavi, svi ljudi oživjeli u njegovoj slavi…

17.

Kad se, dana onoga, budemo gledali oči u oči ja i Ti

sve će biti podređeno dobroti Tvojoj i velikoj milosti,

svjetlo nade što ga čuvaš u meni nadvladat će tamu

i sretnim završetkom okončati moju životnu dramu…

Kucam još uvijek na vrata koja ćeš mi otvoriti jednom

kad premjerim sve dužine i širine putu svome zemnom,

a dotle mi je djelom i molitvom činiti pokoru svetu

kako bih ispunio Tvoj naum mojeg poslanja na svijetu…

Što otpoče svjetlom trajno će nadvladavati vlast tame,

zajedno s čovjekom što prolazi kroz trpnje osame,

i ljudima boljim, što posmrtno zasluže kamen votivni

u menzi presvetog oltara, stjecištu glasova zemnih nade,

zagovornih očenaša čuvarima vjere i molitvene navade;

onima koji u obrani križa i vjere bijahu primjer predivni.

18.

Strahote egzorcista Torquemada i sličnih trajna su bruka

i spomen krutosti samozvanih čuvara zlorabljenog nauka

o Ocu našem, koji je ljubav, a ne izvor nepotrebnih muka;

u grijehu je svaka bijesom osvete vođena ljudska ruka…

Djevicu Orleansku, junakinju naroda kog je predvodila

u neravnopravnom boju, kad ga je tuđa sila ugrozila,

prokaza i optuži biskup jedan, vragu i strancu sluga,

radi hereze i vještičjeg čina, posla na dno životnog kruga.

Novozavjetni poljubac izdaje puno nemilih inačica imade;

i Petar, stijena na kojoj Crkva sveta Kristova nastade,

zataja Učitelja pred grlatom služavkom a pijetao se oglasi.

I poneke glave Crkve koje tijara troroga papinska krasi,

krstjana, albigenza i katara zanose dobrim ne smatrahu,

nepostojeće napade na Svevišnjega, zlo čineći, odbijahu…

19.

Pod nebnicom se puno hulja svetošću lažnom oholilo,

još veće je mnoštvo što je kroz čin prostracije prolazilo,

u pamćenje svijeta kršenjem se pete zapovijedi upisalo,

na ispitima Kristova nauka, morala i ljudskosti padalo:

djeca Božja malo slobodnije misli gorila su na lomačama,

Savonarolla, Bruno, Hus ubijaniOAMDG* – kijačama;

revni Čuvari Kristova groba, ali jao, i vjerovnici prelata,

kraljeva i vojskovođa, nestali su kad prispje duga naplata.

‘Meden theu mazeim’, Pitagora reče: ničem se čuditi nije,

Faust, Hrvati ga Srećko zovu, u dvojbe ulazi otvorenije,

pa sa slugom svojim retortnog homunkula u svijet šalje;

domišljatost prosvjetitelja od te varke nije mogla ići dalje.

Tek će ulogom Euforiona u fabulaciju loše bajke otići

sa svim što se potragom za Božjom česticom htjelo postići.

____________

*’ Omnia ad maieorem Dei gloria.’ – OAMDG-,’Sve na veću slavu Božju.’

20.

Kraljevstvo Božje u vječnosti obećana je zemlja spasa,

putovanje dolinom suza cvijećem je nade obrasla trasa;

vjernici na zemlji, duše u čistilištu i blaženi na nebesima

u zajedništvu skrušenog čekanja obećanog stanja sreće

na postajama života kao da su dio vlastitog križnog puta

kojim duša između grijeha i pokajanja doživotno pluta.

Smjer joj osvjetljava kvazar, jači od svega, istina je kruta,

i od Mliječnog puta kojim stanovnica mu Zemlja luta.

Hrvatske su zemlje relikvijar prepun ostataka mučenika

u svetosti zaslužnika, puka cijelog zagovornih miljenika…

Život na ovom nam domicilnom planetu znak križa nosi

svakom žrtvom za vjeru u razapetog Krista puk se ponosi,

ovdje petnaest stoljeća dugo za krst časni i slobodu svetu

odbijajući sve horde polumjeseca i zvijezde u zlom naletu.

21.

Biblijski prorok Danijel imao je puno viđenja i obznana

opominjućih; za tumačenje je trebao anđela dozvana.

Što su tri nemani i jedna sa deset rogova, tko starac dana,

tko pliva vatrenom rijekom do vječnog paklenog stana?

Što se sve još događalo nije sužnju Nabukodonozorovu

kojem tumači san o kipu u zlatnome i srebrnome okovu,

još mu je pridodata tvorbena masa mjedi, željeza i gline?

Tko još spas će dočekati čiste duše kao u Suzane nevine?

Možda oni koji su poput Agura, od Jahvea tražili dvoje:

udaljiti se od ispraznost laži; ne dati im ni siromaštva,

hraniti ih hranom koja im pristoji umjesto bogatstva;

to onaj bijaše koji je znao, kako naraštaji svugdje postoje

koji nisu oprani od nečistoća svojih, a posve su uvjereni

da čisti su pred sobom, ali, jao, od drugih su neprovjereni.

22.

Kolike li tek su pravoriječi u židovskog kralja Salomona?

Primiti pouku mudrosti, pravedan sud i pravicu s trona:

Strah Gospodnji početak j spoznaje, ali ludi mudrost

i pouku preziru.”(1.7) Oni i ne znaju za Božju milost!

Sine moj, čuj pouku oca svojega i ne napuštaj zakon

majke svoje, jer su nakit milosti glavi tvojoj…” Naklon

je Jahve onom, koji obrati pozornost na mudrost njegovu

i prigne uho svoje k razboritosti u izgovorenom slovu.

Trebao bi čuti i razumjeti da Bog mrzi ohol pogled, jezik

lažljiv i ruke koje prolijevaju krv nedužnu, a bijes velik

mu je na srce koje smišlja opake naume, noge koje hitaju

žurno k zloći, na govor neistinit svjedoka što razdor siju.

I kad se, u Dan onaj, po plaću za djela učinjena krene,

sudit će zapisi u Knjizi života sa stranice mu dovršene.

23.

Znanost i ćudoređe postiđeni i danas tolikim pohvalama,

a ni razumu nije lako – nadglasava ga ideološka galama:

partija mu mati, otac Berija, srp i čekić nakit a ne alat,

revolucionarna buna jedina škola gdje krvavi izuči zanat.

A bio je bezbožan i krvožedan čovjek, to se odavno znade –

zapis osta:’imperio cruento illa’ za krvave njegove vlade,

prijeteći je naređivao:’Hajde s nama da krv vrebamo,

da tajno uhodimo nedužnoga bez razloga;’, iz zle navade.

(Izreke 1. 11)

Da po njegovu bje, rijeke bi tekle od ušća prema izvoru,

jer država naroda dočeka uskrsnuće i slobode zoru,

u iznuđenom ratu mržnju silnu napadača ljubav pobijedi,

krvavom boju za očuvanje slobode život državnosti slijedi,

a ‘naraštaji’ će, ‘čiji su zubi kao mačevi, a očnjaci noževi’,

varkom o dobru u zlu ostati u pijesku laži ukopani nojevi.

(Izreke, 30. 14)

24.

Jao onima koji zlo nazivaju dobrom, a dobro zlom;

svjetlo pretvaraju u tamu, a tamu imenuju svjetlom,

riječi su proroka Izaije, uz dodatak vrijedan svakako

onima koji od gorkoga prave slatko, a od slatkoga gorko!

To reče prorok onaj koji je glas iz pustinje čuo najavni:

pripravite put Gospodinu! Dijete je rođeno, glas je slavni

i na njegovu ramenu bit će vlast. Bit će svečano imenovan

Prekrasni, Knez mira, Moćni Bog i Otac u vijeke slavan.

(Izaija, 6, 20; 9, 6;)

U Matejevu zapisu evanđeoskom Kristove su riječi nade

da Sin će čovječji u srcu zemlje tri dana i tri noći dugo biti

pa će milošću Oca, On, Mesija pravi, grijehe ljudi iskupiti

i poslije zločina izdaje i sudišta pravedniku bez pravice,

trnovog vijenca i svih zamislivih poniženja pljuštimice,

darove Duha Svetoga poniznima dijeliti kao nagrade.

25.

Nedavno se produženo oko čovjekovo, poslano u svemir,

oglasilo slikopisom neviđenog sadržaja, a slučajan odabir,

iz onog što je Božja volja za djelom, zvana Veliki prasak,

stvorila, odjednom zadobi proročanskog smisla dašak:

u svemu je nemoguće previdjeti kataklizmički dodatak,

jer dobismo na znanje i ravnanje nimalo utješan podatak,

da nam je nemoć objekta Stvaranja jamčena od početka.

Milijarde godina nedostatne su da tome saznamo dočetka.

Dok dažd iz sedam čaša Božjeg gnjeva primamo nice,

od Stvoriteljevih pobočnika obilno izlijevanih danomice,

na kraju bi mogli biti protjerani iz zemaljskog života…

Osim ako nam providnošću Duha svetoga božanska jota

ne objavi smjer novog putovanja u moguću luku spasa,

bio-modusu trajanja, tamo negdje iza Lagrange-pojasa.

26.

Dok sudionici vječne svemirske šetnje brojeni mirijadama

i zvijezde kroče elipsama Keplerovih staza u milijardama,

iz fluiduma pramase repromaterijala iz božanske radnje

na kakvom zalutalom meteoru ili kometu nitrila gradnje

dođoše na zemlju podatnu; za život novi prije eona godina

pokrenuše ga smjesom RNK, DNK-enzima i bjelančevina,

prije gotovo šest milijardi godina, rekoše umnici svijeta,

to bijaše dosta za nesmetan razvoj života na Zemlji začeta.

Tajna ledenog oblaka G+0,693-0,027 umu dostupna nije

kao i sve što enigma o Stvaranju svijeta iz Ničega krije…

Znanje i vjera istinito će imaginativnim nizovima izricati,

dostojanstvo razuma i ponos uvjerenja zajedno sricati,

neko novo svemirsko kopno iza sunčevog potopa čekati,

povratak golubice bijele s grančicom masline dočekati.

27.

Jasno je da će homo sapiens napustiti Zemlju bilo kada

jer mu orbitalno utočište zapovjednik Helios napada,

Circus lacteus* i Andromeda zavičaji su mnogih planeta

puno domicilnih staništa daleko od našeg umnog dometa.

U toj se spoznaji Stvorenika krije dvojba bogohulna teška,

ostati dostojan molitvenog Očenaša i vjerničkog smiješka,

ustrajati snažno u vjeri, čedan biti i duhom shvatiti nešto

što tolikim je prijetnjama ukora i kazne opisano vješto.

Doživotno u sebi nositi težinu svetosti sedam sakramenata

čemu je krštenje početak, potvrdom je snaga duhu dodata,

ispovjedno oslobođen grijeha euharistijsku gozbu slaviti,

poštujući ženidbeni sakrament vjernički narod množiti

nesvjestan ljubavi iz Božje poputbine životom iščitavane

svima u poniznosti na trajno bogosluženje pripravljane.

_________

*Mliječna staza

28.

Kad se Onoga dana jekom oglase jerihonske trublje,

rasplamsat će se paklenog ognja svima prijeteće zublje,

okončati razgovor o bogatom Epulonu i mudrom Lazaru,

o ludim i mudrim djevicama predanim ljubavnom žaru,

pred vratima crkve ili sinagoge jednako blaženi i osuđeni,

putnici za raj i pakao nagradno odabrani i raspoređeni…

Jaganjac će prelamati pečate i u svijet jahače odašiljati,

brižno će ih četiri Bića i dvadeset i četiri starca ispraćati:

apokalipse predvodnika, na bijelom konju Pobjednika,

na crvenom konju Rat jaše, koji stvara bezbroj patnika,

za njim Glad na vrancu koji slijedi iza palih ratnika,

na kraju blijedo-zelenkast konj nosi Kugina konjanika.

Iza pečata sedmog pred Boga će stati sedam odabranika,

anđeoskih trubača zemlji i ljudima svake pokore glasnika.

29.

Veličanstvenu izvedbu puta u život vječni po Obećanju

naznačili su proroci i evanđelisti u zanosnom predanju,

na krilima svega spremnog za putovanje u vječnost

čovjeka, lava i vola; natkrili ih orlove vještine prednost.

Sa sobom će ponijeti snagu i milost sedam sakramenata

pomno razmještenih u zapisanom crtovlju neba ordinata,

od Veličanstvenih sedam Božjih ovršitelja životnih dugova

što putnicima određuju dubinu i širinu paklenih krugova,

jadnicima neuspjelog življenja vrlina iz božanskih najava

Mateja, Marka, Luke i Ivana kojima pripade zemna slava

javnih bilježnika propisnika za sedam smrtnih delikata

onom kog Stvoriteljeva volja podari životom bio-primata

sposobnog umom spoznati razliku dobrog čina od zločina,

u cjeloživotnoj borbi zavodljivih mana i pritajenih vrlina.

30.

Krist posta čovjek da čovječanstvu objavi naum Oca svoga

i žrtvom će svojom otkupiti čovjeka od grijeha istočnoga,

ratnika i mirotvorca uvesti u slavu i život novoga vijeka,

ekumeni mesijanski objavljenog Božjeg pravorijeka…

Kad kvartet apokalipse odsvira puku smrtne kantilene

i nebeski knjižničari na uvid predoče zapise prosudbene,

nostrifikacija svih usuda pred (strašnim) sudom kreće,

dvadeset i četiri starca od pravednosti božanske najveće

razbroje putnike na pokajnike i grijeha trajne podanike,

podijele na pakla kaznenog i raja nagradnog stanovnike,

misija razumnog misionara djelića svemira zvan Zemlja

okončat će Božju nakanu spasa bez materijalnog temelja

u radosnoj nirvani pobožnosti trajne Stvoriteljeve slave

ili pak u mukama Heliosovog ognja vjekovječne strave…

31.

Razum, dar Duha svetoga, nudi vjerniku pitanje snažno:

ako nas ne bude kome bi ovo vjerom življeno bilo važno?

Deset zapovijedi Božjih i Sedam otajstvenih sakramenata

odrediše tko je vlastan pokucati na žuđena rajska vrata?

I kad se zaključe povijesne knjige, završi pohod zemaljski,

u kojoj će se pismohrani i za koga čuvati nauk božanski,

sva ta u zanosima prosvijetljenog duha stvorena lektira?

Trebat će zar nova vrsta u poslanju arheologa svemira?

Za otkrića nova milosrđe znanja od pomoći je velike,

bogoštovanici će i skrušeni podanici molitvene navike,

poput Balaama, zazivati dolazak Mesije sve bliže i bliže

govoreći, „od Jakova zvijezda, od Izraela žezlo se diže”.

A On će u znaku svetog križa izvore zla marljivo isušivati,

ljude dobre volje i nositelje mira za vječnost blagoslivljati.

32.

Tko god, u veleredu Svijeta, shvaća bit poslanja ljudskog,

zna za težinu borbe savjesti i vjere Grgura Nazijanskog,

i dvojbe Augustina o značenju križa u crkvi ili sinagogi

ili Jeronimova boja dok ga napadahu zli duhovi mnogi…

Bez napasti nema spoznaje snage naoružanog krepostima,

bojati se je onog koji se razbacuje pokaznim čednostima,

jer glasnost uvijek ima skriven razlog pokajanja vrijedan,

o tom svjedoči na mjesta svetosti hodočasnik sve do jedan.

I Jelena Križarica, pobožna majka Konstantina Velikog,

u Svetoj Zemlji otkri tri križa, četiri čavla i znak pisanog

rugla mučitelja Isusu iz Nazareta, kralju židovskom,

i dovrši nauk osobnosti iz zapisa Talesa, ‘grothi seanton’.*

Mudrost Helena kaže da u životu ničeg ne treba previše,

pa ni vremena životnog kog mu božanske osobe odrediše.

________

*upoznaj sebe sama

33.

U konačnoj igri vremena s čovjekom ničem se čuditi nije,

nil admiram i meden theu mazeim* javke su drevne dvije.

Do stotog ljeta gavran dohranjuje Sv. Pavla Pustinjaka

jer po krepostima svetosti živjeti čovjeku nije zadaća laka.

In hoc signo vincem**, iz vjerničkog zanosa klicati smiju

koji se zaogrnuti skromnošću mudrosti u osamu skriju,

danomice ponizno moleći oprost za sva zločinstva svijeta,

poslušni zapovijedima datim od Boga stvoritelja presveta.

Kad odluku donesu da nemaju drugih bogova osim Njega

i nikad uzalud Njegovo ime pustiti preko jezika svojega,

smjet će poput redovnika Makarija na raskršćima bdjeti,

pod miljokazima ispričnice putnika u vječnost prenijeti

mladićima na povratku iz lova: oni bijahu što vi ste sada,

a ono što su oni sada, vi ćete postati jednom i bilo kada…

_________

*lat. i hebr.: ničem se čuditi nije.

**lat.: u ovom ćeš pobijediti znaku.

Jozo Mršić (dovršeno 15. listopada 2022.)