Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

50. obljetnica od svećeničkog ređenja osmorice svećenika, braće franjevaca u Imotskom

U subotu 29. lipnja 2024. godine na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla u Imotskom u samostanskoj i župnoj crkvi svetog Franje Asiškog proslavljena je 50. obljetnica od svećeničkog ređenja osmorice svećenika, braće franjevaca, članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Dana 29. lipnja 1974. godine u Imotskom po polaganju ruku nadbiskupa Frane Franića zaređeni su: fra Josip Bebić, fra Duško Botica, fra Josip Klarić, fra Ivan Križanović, fra Mirko Marić, fra Nediljko Šabić i fra Jakov Udovičić, te pokojni: fra Ivan Jukić, fra Ljubo Muslim, fra Nediljko Norac Kevo i fra Bruno Pezo; a dan kasnije u Jeruzalemu je zaređen fra Marijan Vugdelija.


Sveto misno slavlje predslavio je fra Zoran Kutleša, vikar Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja te gvardijan i župnik u Imotskom, uz koncelebraciju zlatomisnika te braće franjevaca iz imotskog samostanskog okružja.
Fra Zoran se u svojoj propovijedi posebno osvrnuo na riječi svetog Pavla „dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (Tim 4,7) o tome kako braća zlatomisnici i dalje trču za Gospodina kroz svagdanje slavlje svetih misa, te što se stavljaju na službu u svetim ispovijedima, i sakramentima, generaciji koja je veoma aktivna jer se i danas nalaze na službi u misijama u Njemačkoj i diljem Provincije.

Misno slavlje animirao je župni zbor župe svetog Franje iz Imotskog te čitači i ministranti.
Pri samom kraju okupljenom vjernom puku obratio se u ime slavljenika fra Jakov Udovičić, te članovi prve generacije FRAMA-e koju je 1995. u Imotskom osnovao fra Jakov kao i članovi glumačke družine i VIS -a koje je on okupljao dok je bio kateheta u Imotskom, te su fra Jakovu darovali prigodne darove, a fra Zoran je u ime Samostana u Imotskom darovao zlatomisnicima prigodne poklone.

Zahvalni govor fra Jakova Udovičića

„U ovom životu, a nadasve u našem vremenu, ništa nije lakše, ništa nije radosnije i ljudima draže od službe biskupa, svećenika ili đakona. Ali, ništa nije jadnije, tužnije i prezrivije za Boga, ako se ta služba obavlja na površan način s nakanom da se ulizuje ljudima. Isto tako, u ovom životu, nadasve u našem vremenu, ništa nije teže, napornije, opasnije, što čovjeka čini sretnim pred Bogom, od službe biskupa, svećenika ili đakona ako se ista služba obavlja onako kako to zapovijeda naš Zapovjednik“

sveti Augustin

Poštovani o. gvardijane!
Drage kolege slavljenici!
Braćo i sestre u Kistu!


Prepoznali ste nas i prepoznali smo se u riječima sv. Augustina. U svakom vremenu, pa i u ovome našemu, bilo je časno, sveto i uzvišeno biti svećenik unatoč našim ljudskim i svećeničkim slabostima koje su nas pratile i koje će nas pratiti u sve dana našega života.
Što je svećeništvo?
Božja milost i samo Božja milost. Njegovom milošću smo pozvani u život, u svećeništvo i redovništvo, njegovom milošću samo ustrajali, i evo puni 50 godina služimo oltaru i narodu. Za svakoga od nas se može reći sa sv. Pavlom „Bog nas je blagoslovio svakim blagoslovom u Isusu Kristu, u njemu nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i ne poročni pred Njim, milošću smo Božjom ovo što jesmo…”.
Svećeništvo je tajna, otajstvo. Svećeništvo je čudesno otajstveno. Čudesni spoj Božje neizmjerene ljubavi i naše krhke, slabe ljudske ljubavi. Upravo ta naša krhka i slaba ljudska ljubav poslužila je Bogu za onu njegovu neizmjernu i uzvišenu ljubav. Zato ono što je počelo prije 50 godina na ovome svetom mjestu je tajna, otajstvo, samo Bogu znano.
Zašto smo mi postali redovnici i svećenici, a toliki nisu? U sjemeništu nas je bilo više 40, u novicijatu više od 30, na studij filozofije teologije u Dubrovnika bilo nas je više od 20, a zaredilo se samo 12. Zašto baš mi? To samo „nebo zna”, to samo Bog zna.
Ovdje moram spomenuti drage nam pokojne kolege koje je Gospodin već pozvao u svoje Kraljevstvo ljubavi i mira. To su: Fra Ivan Jukić, fra Bruno Pezo, fra Ljubo Muslim i fra Nediljko Norac Kevo. Vjerujem da se i oni danas s nama raduju nebeskom radošću.
Svećenički život je hvala i oprost. Zato zahvaljujemo Trojedinom Bogu, Blaženoj Djevici Mariji i sv. Franji za ovaj sveti dar svećeništva i za ovaj uzvišeni dan. Zahvaljujemo našim dragim roditeljima, braći, sestrama, rodbini, prijateljima koji su nas pratili i prate na našemu svećeničkom putu.
Hvala našim redovničkim odgojiteljima i profesorima koji su nas odgajali i učili onako ako su nabolje mogli i znali. Mi smo dokaz da su uspjeli.
Hvala našim redovničkim starješinama koji su nas po potrebi slali na određene dužnosti prema potrebi Crkve i Provincije!
Hvala vama dragi vjernici koji ste ovdje, a preko vas želimo zahvaliti i svima vjernicima za koje smo živjeli i s kojima smo radili na njivi Gospodnjoj. Vi ste nam bili sve. Bez vas mi bismo bili pastiri bez stada, putnici i pridošlice bez cilja, mornari bez mora i brodova. Ako nismo svaki put ispunili vaša očekivanja, ako nismo bili onakvi kave ste nas zamišljali, oprostite nam. Trudili smo služiti vama i oltaru. Uspjehe i neuspjehe prepustimo milosrdnom Bogu.
Oprostite mi što ću sada biti malo osoban. Želim zahvaliti mojim dragim Vinjačanima, našemu župniku fra Josipu, č. s. Ljiljani Todorić. S njima sam već proslavio moju 50. obljetnicu svećeničkog redenja. I bilo je veličanstveno. Ja još nisam došao sebi. Od srca im zahvaljujem i na sve njih zazivm Božji blagoslov.
A što reći, vama, dragi moji Imoćani? S sam vama živio, radio i Boga slavio više od 18 godina. I bilo mi je lijepo i milosno. Hvala vam!
I na kraju hvala tebi, oče gvardijane koji si nas rado primio i uputio prigodnu riječ. Hvala samostanu u Imotskom i svim fratrima. Još jednom hvala tebi kršćanski puče. Molili smo za vas i molit ćemo za vas, ali vas molimo da i vi molite za nas i za nova svečenička i redovnička zvanja.
Drage kolege, slavljenici, zlatomisnici, Vama i sebi upućujem riječi fra Andrije Kačića Miočića. On ih je pod kraj života uputio samome sebi, starcu Milovanu kako se nazivao:
„I da si mi zdravo: fra Josipe, fra Duško, fra Ivane, fra Josipe, fra Mirko, fra Nediljko, fra Marijane, fra Jakove, Boga moli ostavi mejdane, sve je ništa sve će u prah poći, grijehe plači valja Bogu doći.“
Neka nas sve blagoslovi i čuva dobri Bog i njegova i naša Majka, Gospa od Anđela. Još jednom hvala svima i hvala za sve. Amen

fra Jakov Udovičić
Imotski, 29. lipnja 2024. godine

Čestitku braći franjevcima koju prenosimo u cijelosti uputio je provincijal fra Marko Mrše:

Draga braćo,

ove godine navršava se 50 godina vašega svećeničkog ređenja. Zlatni je to jubilej vašega svećeničkog služenja kao svećenika – redovnika, članova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.

Osobita je milost da vas je Bog prepoznao i pozvao da preko vas dijeli svoju milost i svoje duhovne darove. Od dana vašeg svećeničkog ređenja svoj ste život posvetili Bogu po crkvenim službama koje su vam kroz proteklo vrijeme kao svećenicima i redovnicima povjerene. Kao članovi naše redovničke zajednice stavili ste se na raspolaganje Kristu i služiti mu kao njegovi svećenici za dobro Božjega naroda, koji vam je kroz različite pastoralne službe bio povjeren. Uvjeren sam da danas možemo svi, a osobito vi ustvrditi da je Bog pratio vas, vašu odvažnost, vaše svećeničko djelovanje i vaše živote u cjelini.

Kao provincijal Zajednice kojoj pripadate iskreno se radujem i s vama dijelim vaše veselje što ste ostali vjerni i dosljedni nauku Učitelja Isusa Krista po primjeru našega utemeljitelja svetog Franje Asiškog. Neka vas Krist po zagovoru naše nebeske Majke i po Franjinu zagovoru i dalje prati, obilno blagoslivlje sva vaša nastojanja i podari vam mir i radost, zdravlje duše i tijela kako biste i dalje bili oduševljeni i uvjerljivi svjedoci Njegove istine i Njega – Istine.

Upućujem vam svoje iskrene i bratske čestitke prigodom 50. obljetnice svećeničkog ređenja.

Neka vas Gospodin blagoslovi i čuva!

fra Marko Mrše, provincijal