Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

Branko Ivkošić kandidat za budućeg načelnika Općine Zmijavci

Prije otprilike tjedan dana na svojem je Facebook profilu kandidaturu za načelnika Općine Zmijavci objavio Branko Ivkošić zvani Trupina. Tekst objave kandidature prenosimo u cijelosti:

“Ljudi! Zmijavčanke i Zmijavčani!

Ja, Branko Ivkošić, rečeni «Trupina» (mater me tako nazva, jer mi je kao djetetu bilo najdraže sjediti na trupini, na kojoj se cipaju drva), vaš komšija, iz Čubrića, želim se natjecati za mjesto načelnika u Zmijavcima, jer znam da Zmijavci zaslužuju više i bolje, da su najljepše selo i općina u Imotskoj krajini, da imaju plodno polje, udoline, uvale, brigove, brežuljke i brda, rijeku Maticu, Jarugu, potoke i vrela, da imaju i ljude, koji znaju i mogu bolje iskoristiti ove prirodne ljepote. Znam da im u tome znam i mogu pomoći, da ovakav sklad ljepote prirode i ljudi mora biti bogatiji, veći, ljudskiji i prirodniji. Siguran sam, da me starije Zmijavčanke i Zmijavčani poznaju, a mlađi naraštaji slabije i zato evo mojeg kraćeg životopisa.

Rođen 18. lipnja 1942. u siromašnoj partizansko-ustaškoj obitelji – Stric Jura poznati predratni komunist, partizanski prvoborac, a ujak «Iko», materin brat poginu na križnom putu kao ustaški vojnik, drugi ujak «Cikoja» jedva izbježe smrt od partizanskog suda. U mojoj obitelji jednako je štovana uspomena na sve njih. Mater mi je kazivala, da je babica pri mom porodu bio moj stric Jura, koji se našao kod kuće, a ostali Ivkošići bili na rađi. Ćaća mi je Ante, rečeni «Murlić», a mater Mara, rečena «Paduljina», kćerka Jure Milasa rečenog «Juke» «Vičušina». Iako mi je ćaća bio nepismen, od njega sam o životu, ljudima i njihovim ćudima naučio više nego od svih učitelja i svih profesora.

Pučku školu završih u «Mucinoj» školi u Milasa, gimnaziju u Imotskom. Kao đak imotske gimnazije nisam bio poslušan i pokoran ni roditeljima ni profesorima. Najteži predmet bilo mi je vladanje iz koje ga sam često imao ocjenu loše, pa sam za upis u novi razred morao imat odobrenje nastavničkog zbora. Upoznah svaku trešnju na putu do gimnazije, je li rana ili kasna, «volujsko oko», «Šlama», «žutulja» ili neka druga, zatim i vlasnike, u «Brižinama» Riste Kraljevića i matere mu «Đukanovice», te Ljube Tonkovića, u Glavini Janka Petyo-e, zbog kojih je nas nekolicina završila i kod suca za prekršaje.

Dešavalo se da smo sa zovnicama i komadom kruha u njima polazili od kuće prema Imotskoj gimnaziji, ali bi stigli samo do fratarske ograde ispod gimnazije i igrali bi za cijelo vrijeme nastave na karte («briškule» i «trešete»), a na kraju nastave pridružili bi se onima koji su slušali nastavu i krenuli kući. Znalo je to trajati i po 20- tak dana zaredom. Neki nas izdadoše i profesori nam namjeste «sačekušu». Naše muke bi tek počinjale, jer ne možemo u školu dok ne dovedemo roditelje…) Nakon prve godine filozofskog fakulteta u Zadru razbolih se. Dvije godine radim u prosvjeti kao učitelj. Kasnije radim u turizmu, više od 5 godina na recepciji hotela «Panonije» u Sisku pa kao recepcioner u hotelu »Bellevue» u Splitu više od 20 godina. Osnivam i vodim knjižarsko izdavačko poduzeće «Logos» 8 godina u Splitu. Dobivam nagradu grada Splita za reprint izdanje knjige o Dioklecijanovoj palači. Osnivam i vodim turističko poduzeće «Domovina». Zatim vodim turističku agenciju «Seoska Dalmacija».

U međuvremenu, u sretnom braku dobih dvije kćerke i sina. Odgajali smo djecu, da postanu ljudi i pošteni i vrijedni članovi društva. Uspjeli smo i ja sam danas zbog toga sretan čovjek. Nažalost, žena mi je umrla. U mirovini sam. Mojih petero unuka, dva unuka i tri unuke ponose se sa svojim «didom» i «dida» s njima.

Moje djetinjstvo mogu nazvati sretnim, iako sam ponekad bio gladan i pure, šibe dobivao i od ćaće i od učitelja, a ponekad i od matere, za maturalni ples pozajmio sam odijelo od Ante «Čovića», nastavnika, ali dječje igre, smijeh i suze, druženje sa vršnjacima, zajednički odlasci i dolasci iz škole i crkve, zajedničko čuvanje krava i magaradi, sveci i derneci… i sreći nikad kraja. Nekako, volio sam i sve ljude, čak i one koje drugi nisu volili, a siguran sam, da su i oni volili mene.Uvijek za pravdu, poštenje i mir, sažaljevao sam nemoćne, prezrene i odbačene iz društva, prezirao nasilje.Kao takav, postajem 1958. presjednik omladine sela Zmijavci. Svake nedjelje pripremam ples u «Štali» (današnja zgrada općine). Sala za ples bila je uvijek puna Zmijavčana, ali i omladine iz drugih sela. Pripremale su se i priredbe. Osnovali smo i prvu knjižnicu u selu Zmijavci. Za državne praznike održavane su svečane akademije.

U isto vrijeme, godine 1959., primljen sam u Savez komunista Hrvatske, jer sam bio dobar đak, dobar i pošten drug, istaknuti omladinac. Nakon 8 godina, samovoljno izlazim iz Saveza komunista, jer moji snovi o pravdi i poštenju nisu se ostvarili. Sve do konca 1989. bio sam stalni kritičar nepravde, nepoštenja i negativnih pojava u poduzećima, gdje sam radio, a i šire. Zbog toga sam često i ostajao bez posla, a nekoliko puta privođen od strane tadašnje milicije zbog pisanja potpisanih, a i anonimnih pisama. Povlačio sam se godinama po sudovima udruženog rada. Sve sporove sam dobio i svaki put se vraćao na posao, a to je trajalo godinama.