“Ćirpo” – zaboravljena priča don Ilije Ujevića

Prije 123 godine don Ilija Ujević objavio je priču Ćirpo, koja nije uvrštena u njegovu prvu knjigu Dokonice pa ćemo je pretiskati zbog zanimljivog jezika i obilje pučkih poslovica i izraza.

Ilija Ujević rođen je u Krivodolu 11. srpnja 1858. Školovao se kod mjesnoga župnika u Poljicima, glagoljaškom sjemeništu u Priku kod Omiša. Nakon njegova zatvaranja 1879. otišao je u Skadar, a zatim u Prizren, gdje je 1881. zaređen za svećenika Skopske nadbiskupije, ne dovršivši studij teologije. Zbog zdravstvenih teškoća vratio se u Splitsku biskupiju, gdje je u ožujku 1883. završio bogoslovni nauk. Kao svećenik službovao je u Kaštel Gomilici, Svibu, Dobranju, Krstaticama, Poljicima te od 1904. u Zagvozdu, gdje je 1909. osnovao Hrvatsku katoličku pučku blagajnu za pomoć puku, vodeći je više godina. Bio je počasni kanonik sustolnoga kaptola u Makarskoj. Umro je 16. prosinca 1921. u Splitu.

Pisao je pripovijetke, pjesme, poslanice, putopise, zagonetke te opisivao narodne običaje i nošnje. Dopisivao se s A. G. Matošem i drugim književnicima, a prvi je u Hrvatskoj prevodio Luigija Pirandella. Najpoznatije su mu djelo »Dokonice: slike i priče iz Dalmatinskoga zagorja«, koje mu je 1906. objavila Matica hrvatska. U knjizi je sabrano petnaest pripovijedaka, crtica i slika prethodno objavljenih u raznim tiskovinama. Tek nakon devedesetak godina ponovno su objavljena njegova djela – književni izbor »Ilija Ujević« (1998.) priredio je Milan Glibota, a »Život i djelo don Ilije Ujevića« (2001.) dr. sc. don Mladen Parlov.

Književnik i političar Ante Tresić Pavičić napisao je za nj da je »čovjek najbogatiji od Triglava do Šare planine, od Pirota do Skadre da su hrvatske riječi i poslovice dukati«. Upravo takvih jezičnih “dukata” utkano je i u don Ilijinu crticu Ćirpo, kako su u narodu nazivali propalicu, lutalicu i probisvijeta, pisanu vjerojatno po zbiljskoj osobi iz zapadnog dijela Imotske krajine, jer je don Ilija župnikovao i u Svibu te Dobranjama. Priča je popraćena sa čak 29 fusnota s pojašnjenjima pojedinih narodnih izraza, od kojih su neki i danas u našoj uporabi. Priču objavljujemo bez jezičnih ispravaka, onako kako je otisnuta u zagrebačkom časopisu Vienac, u dva nastavka, u brojevima 12 i 13 u ožujku 1901. godine.

ĆIRPO*

* Propalica, nitkov-čovjek bez ikakova zanimanja i rada. – Ovu crticu propraćujem tumačenjem nekih riječi, poslovicâ i izrazâ, da je razumljivija i da se vidi silno bogastvo jezika u puku.

Mali je to Iko Markov – jedinče svoga oca. Marko Milivojić bio čovjek od oka, upravo rijetkost kod neuke seljačke ruke. Krupna struka, izbubuljenih[1] crnih očiju, debelih i nešto nagrušanih[2] brkova, široku namreškana čela, duga pokučita nosa, kitnjavastih obrva, širokih razvaljenih[3] prsiju, snopasta[4] života – bio pravi starinac. Svak se divio njegovu gorostasnu kipu. Kad bi komšilucim ninuo[5], djeca udri u kriku, krijuć se po nuglinama i zakucima, jer ih roditelji uvijek neposlušnu i zagriježljivu, Markom plašili; kad u varoš dodji, na Marka svak oči izvali, videć ga tako stosata, kan da mu je uvijek kiša padala. Bio je Marko i pametan, pa su ga držali najokatijim[6] u selu. Nije do duše bio pismen, no prirodni njegov razbor čudio bi i pismene i pametne i učene, kad bi načeo razložiti. Bio je mučaljiv[7], dok bi ga tko što upitao, ili mu na rep stao[8], a tada očepi i teci mu svaka ko od brijega odvaljena – svaka padala na svoje mjesto. Dosta ga je bilo za jezik potegnuti[9], e se vidi, koliko je osoljena Markova pamet. Umio odvjet dati[10] i gospodičiću i seljaku, i bogatu i siromahu. Općina se ponosila svojim takovim časnikom, pa mu pouzdavala svaki omučniji i zamršeniji posao u cijelom zapadnom kraju krajine – gdje je boravio, – da to Marko trsi. Uz glavarovanje bio Marko i dobar težak. Nije ga glavarska čast uzoholila ni posilila, ko mnoge glavare. Marko se nije stidio ni rala ni motike, već uzdržao i raširio svoj imetak, pa je i na škitijim godinama mogao dokrušiti[11]. Ima i svoj bûs goru i otkos sijena i bačvu vina. Nije ništa iz tudje ruke gledao, niti pogledao, kud se tko u njedra maši, da mu što dade. Ni u kršćanstvu Marko ne bio stražnji. Znao je, da o božjoj ruci sve visi, pa je i jutrom i večerom Bogu molio, a kad bi svoje šćete[12] oblazio, krunica mu o ruci svedj visjela. Dok je još djetetom na »dotrinu«[13] odio, pokonji mu fra Laško dao krunicu kao veleznanu dječaku, a Marko ne pustio rdji, da je zoblje – izjeda. Na krunici bila krupna zrnja, da bi – što no riječ – mogla istegnuti isred muku paklenih.

* * *

Jedno jutro župnik zazvonio po obi­čaju sv. misu. Tihim jutrom razlijegao se glas zvončića po cijelim obližnjim susjedstvima. I Marko čuo ovi ugodni glas, a njemu još ugodniji znajuć, da će do čas župnik misiti i da on može biti dionikom ove nekrvne žrtve. Brže bolje umije se, iščešlja, ter odmah nage slušati sv. misu. Nije mu râd dopuštao kroz rabotne dneve misu slušati, ali Marko jutros ima i jedan posao opremiti kod svoga prijatelja župnika; jutros mu je granulo sunce, kakovo nije nikad u životu, jutros je Marko, Marko. Ovu svoju radost htio je Marko najprvo otkriti svomu župniku, koji mu toliko dobra želi. Don Ivan mislio, da mu je glavar donio potpisati koji dnevnik, ili oglas pročitati, pa će ga po sv. misi ponuditi kućom, a u kući kafom i rakijom, ko prijatelja glavara.

– Dobro jutro i hvaljen Isus, DonIvane! – skidajuć peškir i kapu s glave.

– Blagoslivajte![14] – reče Marko.

– Vazda i na vijeke. moj glavaru! Bog te blagoslovio! Ma nù. ne zamjeri mi, vidim te nešto vesela. Smiju ti se brci. Biće koja lijepa vijest. Eto: dao Bog. da se domislim!

– Valaj, poštovani, bit će štogod… – osmijehnuv se doda glavar.

– Glè, kako sam domišljat! Da ti nije vuk što noćas u toru obalio? – šaljivo će župnik.

– Nije, poštovani, hvala Bogu! Nego naprotiv imalo mi se je noćas nešto na­pretka, da oprosti vaš pošteni obraz.

– Sretno, moj glavaru! A što bi to moglo biti?

– Rodila mi baka sinčića!

– Dakle, kako čujem, ukinuo ti se na kući somić?[15] Ja ti se radujem! – pruži mu ruku – neka nam jedne delije[16] više! Bog ti ga poživio! A kako to svoju Ružicu bakom nazivlješ? Da te ona čuje, mučno bih se u tvoju kožu obukao… Ona istom povila prvo čedo, a ti odmah kidisao »bâka«! Nemojmo tako! Bit će i bâka, a dao Bog, da to i mi upamtimo.

– Poštovani, i bez radjanja djece žena bȁbôm postaje. Nuder te, ako vam nije mučno, provirite na »stanje duša« koliko križa[17] nosi?

Don Ivan otvorio »stanje duša«, krećuknu glavom, osmijehnuv se reče Marku:

– Na koliko bi godinâ ti dušom ganuo?[18]Promisli se i odsijeci. Vidiću, jesi li i ti domišljan.

Glavar upro kažiprstom desne ruke u ćelo, razmišlja, knadi, broji godine od vjenčanja do danas. Pogleda u Don Ivana, pucnu rukom po koljenu, pa će:

– Vrza se okolo pedesete.

– Dobro si! Taman 45.

Don Ivan zovnu Martina – slugu da nosi kafu, a on u to izvadi iz škrinje vijenac smokava i bocu rakije, da im para zamiriše, malo se ugriju i da glavaru kucukne na tom željnom i sretnom doživljaju. Bilo je i pooštro jutro. Rosa pala, a i bura proćurlikala na tu jutarnju rosu. Martin kafu donio, radujuć se i on glavaru na povitu čedu. Stari je to župnički momak. Zna i on ljudski.

Kad se napiše i zapališe. Don Ivan će:

– Kako ćemo ime nadjenuti junaku?

– Kako god vi rečete.

– Ja bih onda Ivan. U sv. pismu čitamo, da je Bog darovao pod starost Zahariji i Elizabeti sina, ko n. p. sada tebi i tvojoj domaćici, pa mu Zaharija htio i na­djenuo ime Ivan. Što ti veliš?

– Tko bi vašu poštenu i pametnu prisjekao? Eto, neka je Ivan. Još oni u razgovoru, a dijete i kum banuše. Don Ivan krstio dijete, nadjenuo mu ime Ivan. Marko veselo kući podje sa svojim Ivanom, Don Ivan ostao moleći časoslov.

* * *

Iko Markov rastao ko iz vode. Roditelji ga pazili i gledali ko desno oko u glavi – ko jedinka željno dočekana. To je prvo, pa i zadnje njihovo veselje, jedino njihovo ogrehanje. Na tomu se mjesec mijenuo njihova bračna združenja. I ko im najveće veselje, najradosnije jutro. Otac je otac i bez mita dobar prijatelj. Duboko je more roditeljsko srce, koje se iscrpit ne može, opisat ne da. I Marko bio otac, dobri otac svoga Ike. Kad bi se god s puta ili s rada kući vraćao, u kolijevku poviri i cjeluj svoga u povoju nejaka sinčića. Veće mu želio, nego li sam sebi; veće ga ljubio, nego li jezik zametnuti može. Netom se mali otresao pelene, Marko na nj udario gaćice, ječermicu, prepašajić – svu opravu. Vodio ga sobom na radnju, u crkvu, u susjedstvo, neka se mali priuči. Ta, iz mlada se trn oštri.

– Tako, moje dijete! – govorio bi mu – Tako i ti radi: Boga moli. dobar budi, pa će ti Bog svaku sreću dali i umnožiti. Svoje uzdrži, tudjeg se čuvaj ko ljutice zmije. Bog nam veli: „Ne ukradi!“ – I nemoj, moga ti znoja. Starijega časti. Sa svakim u lijepo, osobito s popom i glavarom, jer su to prve u selu starešine. I jedan i drugi, sinko moj, padne li im muha na sâdno[19] mogu ti izać na put. Dok se oni nadmu, ti ćeš puknuti. Dangube se kani i opaka društva, a toga dan danas ima izobila. Svijet će te na zlo nagovarati, ter se kasnije nasladjivati tvojim nepogodama i nesrećama. Dakle: upamti i čuvaj se svega toga.

Mali slušao svoga oca, nu malo u glavi nosio, jer mu kalošluk jur u ušima gudio. Gje je igra, danguba, besposlica: i on ti je tu. Nada sve bio zaugriježljiv[20] pa bi mu stotinu puta bile nakljukane stelje[21], da mu se očev obraz nije pazio. Starcu Marku sve to u uši dolazilo i bili zažareni žigovi, što mu srce prožigali. Znao je, da ničija sramota zaspala nije, pa ne će ni njegova jedinka Ika, zato je on sustopice opominjao maloga, e da li ga u brazdu utjera, na pravi put navede.

– Sinko! Namjerit ćeš se na runjavu nozdrvu[22], pa ćeš biti mekši po kostima, nego li po trbuhu… Stô puta u vreće, jednom će mimo vreću… Upamet dakle. Svijet je velika koliba. Ne ruži plemena, ne pregrizaj mi suhe u zemlji kosti.

Sve to Iko slušao, ali samo slušao, inače očeve riječi bile za nj sirčene toljage – bile same riječi, sveci bez milosti. Kud unišle, tamo i izišle. Druga je njemu u glavi, u onoj ugrehanoj i vodnoj pameti. Što dikla[23]navikla, to svekrva ne odvikla. Zategao Iko u svoje budalaštine ko junac u brijeg. Ni silom, ni milom nije htio pravim putem stupati, putem, u koji mu je otac prstom upirao, – već on srćao svojom stramputicom, gramzio u novim opačinama, koje ga se i prilijepčale ko rdja gvoždja. Zloj ovci zle paše ne manjkalo…

* * *

Bilo je proljetno tiho jutro. Slavuji složni u gustoj šumici oko Markove kuće, da je bila divota. Stotinu glasova pojilo kitnjavastim prodoljem na tom tihu jutru. Sitna rosica titrala i bliještala na rosnu lišću, na zelenu grmu, na sitnoj travici pomikom žar­koga sunca. Nebesa se osmjehuju, priroda se veseli i kupa u obilju svome. Težaci se uzgamizali na uranku kroz rosnu travicu, kroz poj slavnija, kroz cvrkut ptica, odlazeć na razgovor s crnom zemljom; pastiri ôkajuć zaokrću svoje stado zelenim glavicam; stopanjice se osukale jedna za drugom uprćenim vučijama[24] na bunar po vodu. Dok se svak svojim poslovima bavio, evo, ko grom iz vedra neba. ciknu žalobni glas pred kućom Marka Milivojića!

– Što je?! Što je?! – svak svakoga pita. Svjetina se propituje, žalba ne predušuje. Svak pohitio i trče Milivojića kući, gdje no se jutros crna kukavica oglasila. Dvorište se u čas nasulo svijeta, kuća puna, a med ovim i Don Ivan škropi blagoslovljenom vodom ono na odru mrtvo tijelo moleć: »Iz dubina zavapih tebi, Gospodine!« Na čas prvo izdahnuo Marko na krilu prijatelja Don Ivana. Kroz cijeli svoj vijek Marko molio, da mu se misnik na času smrti dogodi, na tomu času, koji vjekovječanstvom drma… Što molio, to i domolio. Svak nićice pao, suze roni, kroz plač moli, sama Markova udovica Ruža izlegla iz tužne kuće, privjesila se preko zida udarajući u grozna naricanja. I mali se Iko kod postelje zacenuo u plaču. Iku pri­hvatio Toma Stipanov, oko Ruže se okupile susjetkinje i prijateljice, eda da bi je utješile i razgovorile. Tužna Ruža stisla bolno srce, stupila u kuću, povadila pobrano crno ruho svoga neprežalnoga druga, da i ono s njim u zemlji, gnjije.

Netom zaodjenuše mrtvo tijelo, ponesoše ga božjemu hramu. Zvono muško zabreca, puk moli, prijatelji uzdišu, svojta žali.

* * *

Taman Iko navršio petnestu, kad mu nepodmitljiva smrt obori miloga oca, te on tako ostade sam samcat sa staricom ucvijeljenom majkom. Starica Ruža. u crno zavita ko mrkla noć, neprestano kukala i jadila za ugasnulom svijećom. I ranim jutrom i kasnom večeri čuo se je tužni glas tužne udovice. Palo joj sljeme na tjeme. Mali bio nejak, a i onako u njemu nije bilo izgleda majčinu željnu oporištu. To joj bila druga na srcu rana. Što mu brižna majka više pelila i bolje upeljivala, to Iko bio okorjeliji. Na oči ipak bio kršan, ali koja korist od te kršnoće, kad pameću nije ravnana. Malo se je šta prihvaćao, pa i to na vuka vijalo.[25]

Prokalašio se uz prokalašenu i dangubnu mladjariju. Bio vazda prvi na sijelu, u igri, u krčmi, na derneku, u reveni.[26] Što je igre bilo, svaku je znao i igrao. I guslio i diplio ko prvi. Po njegovu raskalašenu i nemarnu življenju svijet ga »Ćirpom« prozvao. Starica učinila sve, što majka može učiniti: mitila, kumila, molila, učila, koštala, kopčila, – ali vuk dlaku mijenja, no ćudi nikada… Ili kučku ubij, ili žrvan razbij – govori poslovica, koja se u zao čas, na Iki iskolila. Ovo i je bila ona nezacijeljena rana, što staricu na koji dan prvo na postelju složi i u crnu zemlju sleže do svoga Marka.

Umri i Ruža, a nije ju ni tko obžalio. Sami se siromasi sjećali Ružine darežljive ruke i oni joj pokoj predavali.

* * *

Ćirpo ostao sam samcat na očevu ognjištu, sam sebi bio i sluga i gospodar, i otac i majka, ali jadan sluga, jadan gospodar. Smakao sitni i krupni zub[27], zapuštao imanje, zanemario kuću. Sve mu izgledalo ko proljetna kokoš[28]. Ćirpo bi rijetko kad kući i dolazio. Skitao se tamo-amo ko muha bez glave. Da, Ćirpo je imao glavu, ama bez pameti, imao srca, ama bez osjećaja. Starci ga ružili i korili, ali Ćirpo, Ćirpo! I Don Ivan dračio stramputicu, ali mu uzalud bili svi napori. Kad vidio, da slijepu namigava i gluhu šaplje, pustio zlosretnoj sud­bini bolnim srcem tu svoju stramputnu ovčicu, tog rasipnog sina.

* * *

Dok Ćirpi teklo novaca, što je za marvu imao, po pivnicama danovao i noćevao. Nego ne bilo ni to za vijeka. Kašnje počeo smicati komad po komad zemlje, dok i njoj dodje u kraj. Kad i tu misao s glave ukinuo, zapro nogama u plot, očima u gredu, ter vidio i čitao onu poslovicu: zli bilježi, mrke kokuljice… Kleo sama sebe, ama kasno; sjećao se očevih naputaka, majčinih upela, Don Ivanovih savjeta, ama kasno, kasno. Jadni Ćirpo! Svak ga odbjegao kao kužna, a on kukav ogolio i obosio: Postao pravim strašilom! Ne kipće više o njemu bogato odijelo, ne tuče po ramenim svilena kita, već nešto izlaptane kapetine natriskao na glavu ko najgadniji ubožar; na jačermi ispriljepljivane i privučene bijelim klašnjavim koncem raznolike zakrpe; košulja se razvukla ko da je na mijeni oprana[29]; kroz izopadale gaćetine provirila koljena; na nogama pričaline zjaju. Tako vrludao neko vrijeme, dok je napokon stiskao oči i pobjegao u nepoznat svijet ko i ostala  njegova braća – ćirpe.              

---

[1] Iskočitih, ispuljenih očiju.         Krupna, opsežna Aivola

[2] Prosijedjelih obrvu. Reče se, da je i nebo nagrušano, kad se naoblači tankim, bijelim oblakom. Tako i mlijeku, kad se počne siriti, Ili se iščeti na vrijenju. Nu, mlijeku se reče, da se je i „prosuručilo“.

[3] Razgradjenih prsiju.

[4] Krupna, opsežna života.

[5] Banuo, ugledao se.

[6] Najpametniji, najvidjeniji.

[7] Malo je govorio.

[8] „Stati komu na rep“: naljutiti koga, izazvati.

[9] Navesti ga na govor.

[10] Učiniti što časno, uputno, bez zamjerke.

[11] Biti mirnim sa žitom za cijelu godinu – kruha do kruha.

[12] Imanje, zemlja.

[13] Nauk kršćanski.

[14] Ovako običavaju reći seljaci župniku na susretu.

[15] Kad žena povije, reku: ukinuo se je kućni somić – pročelje.

[16] Junaka.

[17] Desetakâ. – govore o godinama.

[18] Koliko bi po duši rekao, da ima godina. Vrhu koliko godinâ mogao bi se zakleti. „Ganuti dušom” t. j. zakleti se, uzeti na dušu.

[19] Kad sraste, odrede, htjednu. „Sâdno“ se zove rana na konja, što ma samar učini. Naravno muha trče na ranu, otud izreka „kad mi padne muha na sâdno” t. j. kad mi prituži, dodije.

[20] Usrdit, poletan na udaranje, u zadjevice.

[21] Bio bi udaren, izmlaćen, isprebijan.

[22] Na ljuta čovjeka, koji ti ne će prostiti.

[23] Mlada nevjesta.

[24] Posuda, u kojoj se voda nosi za kućnu uporabu. Reče se i „bremenica” i „burilo“.

[25] Nije valjalo – nespretno.

[26] U računu, u trošku.

[27] Mali i veliki.

[28] Proljećem kokoš opane,  otkud i prispodoba „ko proljetna kokoš”.

[29] Presuda je seljačka, da se košulja i svaka prtenina razvuče, ako se na mijeni opere.