Danica Bartulović: POEMA O USPINJANJU NA MISTIČNO BRDO

Nađoh se ispred brda,

čiji me magnetizam neodoljivo privlačio.

Njegov vrh,

koji se uzdiže iznad vremena,

ne može se sagledati.

Ukaže se tek kad-ikad duši,

koja uspijeva nadići misao,

spoznavajući sveobličje bitka,

i čini se

kako Nebo upravo izrasta iz tog brda.

I tu započinje vječnost.

Poštujući njegovu uzvišenost,

promišljah,

kako se itko može uspeti gore,

jer ne zamijetih nigdje staze ni puteljka,

niti ikakva vidljiva traga,

koji bi kazivali,

da je tuda itko prolazio.

A meni se brdo učinilo prijateljskim,

i kao da bih izgubila sve u životu stečeno,

ako ne bih pokušala uspeti se,

koliko je mojoj ljudskoj prirodi dopušteno.

Odozgo me zvao netko,

očima nevidljiv,

ali duši mojoj blizak,

očekujući da mu se odazovem.

Iskušam sebe, pokušavajući se uspeti u visine,

gdje pjenušaju tajni izvori,

opleteni zelenim algama i mahovinom.

Krenuvši uzbrdo,

susretoh jata munjolikih ptica,

koje su me oćutjele.

Naiđoh na stijene od kamene soli,

i gromade iskričavog kremena.

U njihovim raskoljenim šupljinama,

spavale su munje,

dok je uokolo obilazio vjetar,

pronoseći zrakom slatkaste mirise.

Umor me usporavao.

Malaksavala sam,

tek molitva, u mom isprekidanom dahu,

snažila me, jačajući mi volju.

Zrak bijaše svjež i čist, kao zorin dah.

Srce mi se rastvorilo samo od sebe,

poput golubinjaka,

i mnoga jata mojih čežnji,

izlijetala su željna slobode,

kao da izlaze iz vjekovne čame.

DUŠE,

kojega nitko ne može otkriti ni spoznati,

kome se sam ne objaviš.

Zašto si tako visoko?

Zašto Tvoju božansku utjehu,

pružaš samo najsmjelijima,

koji su spremni poradi Tebe se žrtvovati?

Stigoh napokon blizu vrha,

na kojemu Ti sjajiš,

zakriljen krilima kerubina.

Osjetih istodobno žeđ i ekstazu,

od kojih me hvatala groznica.

Osmjelih se baciti pogled,

Dolje prema Zemlji,

dok je upravo zalazeće Sunce,

tako crveno i fluidno,

plivalo na jugu,

u sivo-plavom zemaljskom sumraku.

I učini mi se,

kako se dolje sve vrti,

u nekom tamnom utapajućem vrtlogu.

Razmišljah, što učiniti?

I prije nego odlučih,

nadamnom bljesnu nešto,

poput sjajnog meteora.

U grudima mi zapjenuša radost,

a iz kristalne bjeline izroniše lav,

orao i golub,

iz čijih su očiju izlijetale zvijezde.

Tu doživjeh svoje buđenje,

i suze mi prokapaše,

kao kapi kiše iz oblaka.

DUH SVETI,

načas se stopio sa mnom,

zapečativši s mojom dušom,

nerazrješivu vezu.

Danica Bartulović

iz knjige, TO MALO DUŠE, Zagreb, Glasnikova biblioteka, 2003.