Imotska krajina Medij s iskustvom
Ove 2023. godine obilježava se više imotskih književnih jubileja: 110. obljetnica rođenja pjesnika Luke Puljiza, 90 godina Petra Gudelja, Marija Katarine Kujundžić i Ante Šušnjara, 20 godina od smrti Mladena Kljenka, o čemuj smo pisali na našem portalu.
Ove godine DANIJEL PRODAN proslavio je 85. rođendan. Rođen je 21. srpnja 1938. godine u Zagvozdu. Gimnaziju je završio u Imotskom, a na Pedagoškoj akademiji u Rijeci završio je za učitelja razredne nastave i hrvatskog jezika. Radio je kao prosvjetni djelatnik u Cresu i u Rijeci. Dobio je više nagrada i priznanja, među kojima i nagradu „Ivan Filipović“ 2003. Objavio je knjige pjesama Zov kamena (Rijeka, 1986.), Dječak u oku planine (Rijeka, 1988.), U zagrljaju duge (čekam plave kiše) (Rijeka, 1993.), Na putu plavog maštanja (Rijeka, 2000.), U grlu kamena vode su tvoje presahle (Rijeka, 2004.), romane Sudbine (dnevno prisjećanje) (Rijeka, 2010.) i Uskrsnuće (Rijeka, 2013.) te zbirku stihova Tražio sam svoju ljubav (Rijeka, 2015.).
Uz ljubavne stihove, najčešće posvećene Juditi, u svom pjesništvu zaokupljen je domoljubnim temama, s više pjesama nadahnutim zavičajem i rodnim Zagvozdom. Evo nekoliko pjesama iz Danijelove dvije zadnje zbirke.
DUŠOM
u ljepotu preobraženi
u jutru neodoljivom
u bespuću želja negaslih
cjelivasmo
osušeno rosom pokajnicom
u zakašnjenju
polje nemaru
ostavljeno.
I plave daljine
pozivasmo
da nas probuđene nose
bespućem
u susret rascvalom maestralu.
Sjećaš se, Judita,
nepresušna
u darivanju
(uzaludno zvana u samoći)
kako smo
na jugu
gorko more gutali
i rasrđene oceane zvali
bjelinom okupane
da nas bez briga pritislih
s jeseni
sa srećom prvog sunca
ponesu u slobodu.
San Marulov
bola
(za Domaju)
u gradu Dioklecijanovu
kaza da nismo sami.
Bezobzirni
u milovanju,
raznježeni u doticanju
kao djeca u buđenju,
bez cilja razigrani –
sebi smo bili…
za sebe sve.
Uz vino,
obilato
opušteni,
preboljevali smo
ljubavi nesuđene,
djecu u željama rođenu.
Zagrljeni
blagoslovom ganuća
udisasmo
hrvatsko tlo sveto.
Neugasla dobrotom srca,
Nadom osnažena,
podatna
u strahu gubitka
da li ćemo se
ovako dotaknuti
nadahnuti
radosni
u strahu
i zanosu
bez zaštite
ikada više voljeti.
Mome Zagvozdu
Opet ti se vraćam
goleti opustošena.
Usrećeno leglo
poskoka, vuka
(i dikojeg zeca).
Umiru doći tvoji
i vrtače hraniteljice,
bez grožđa spržena.
Kupina i bršljan
oko njih vijence obvijaju.
U grlu kamena
vode su tvoje
presahle.
I kuće nagnute
u ponore kreću.
A Biokova
muči ustoličena
mrgodna.
San tvoj
tisućljetni
odsanjava.
Ćuti srce naciklo…
Di su dica tvoja…
u škole poslana?
Uzalud čekaš da se vrate
brdima tvojim
neuhvatnim
golim.
Samo teatri u tvoju
osamu katkad svrate.
Daljina
tebe… od mene…
mene od tebe
razdvaja.
Gledam te
u plavom sutonu
(sam s tobom).
I u praskozorju
živim od želja.
U čežnji hrlim
sudbini u susret
dogovoreni.
Rijeka, 4. listopada 2002. godine
Nikada više
Oduvijek sam htio srce moje –
Da je manje toplo, manje nježno.
S. Jesenjin
Suđeno je
(sudbina kaže)
nikada više dječak
pogledom bezbrižnim neće doticati
brda daleka,
obalu bijelu djetinjstva
u zovu neodoljivom
da su bliži oku
u plavo svitanje.
Prognanik je kamen ostavio…
poneseni zvon uspomena
Zdravomarija
seoskoga sutona.
Zaboravu poslao
krvavi zalaz sunca
iza Ilije svetog
u posvećenim svakodnevnicama.
Pustolov dječak
u igri sreće,
domoljubljem naslijeđenim ozaren,
i zanosom o boljem
životu
žeđao za daljinama.
Ljubav je njegova
gasla daleko od rodnog kraja,
utekla bespućem tišine…
daljinama,
bez Nade.
Male curice njegove,
starile u čežnji,
ponizne,
stradale seljanke.
Pastirice nedotaknute,
snene na uranku,
pogleda stidna oborena,
topla u daru,
s čežnjom,
bez osmijeha modra
suzdržljiva,
utočena u bijedu.
Grudiju nedirnutih,
nježne u čekanju,
podatne u hodu.
U rublju pohabanom,
s trnom u peti ozebloj
(čiste duše).
Na usni grkoj,
natekloj,
oprženoj burom s planine,
nosile su vonj tuge (neodoljive)
kadulje u cvatu.
Sa slutnjom
da će i njih dječak povesti,
u želji gledana
plava obećana prostranstva.
Čedne,
poučene skrušenošću
u skromnosti doma,
učene
i bez učenoga morala.
Sada ih se,
ostavljen u razmeđi…
na povratku,
posramljen
(satrven brigama
u godinama skupljenim)
stidi pogledati.
On je ljubavi svoje,
ponesen sjajem,
gracioznošću trenutka,
dijelio nasmijanim znanicama
u prolazu.
Jutros n e poznaje
zatravljeni
put u zavičaj.
Djetinjstvo ostavljeno
traži u povratku.
Stranac…
starac
suzdržano,
(ako itko zamijeti?)
oprost današnjih
baka traži
i dice njihove
na kominu zavičaja.
Kraju rodnom u prolazu
domahne izdaleka.
Ono što ga čekalo,
s njim se radovalo,
plakalo
i drhtalo u iščekivanju sreće
susreta novog,
nestalo je na sprženim oranicama
ubijenim nemarom
i žeđom pritislom
u ljetnim omarama.
Rijeka, 31. prosinca 2001.
Rastrgana pjesma
(Juditi)
Poljupci nježnosti
u spomen
žare
na oproštaju.
Delta.
Nostalgija trenutka.
Ni ćuha nije
da me tješi. Sama
noć poklopila zvijezde
kao zavjesa plava…
Tama.
Pariz.
U snovima blizu.
Prognanički dani
Gustava i Tina
Večeri u krčmi
pored Seine
nemirno teku.
Oni za stolom,
praznim,
stranci, jedini Hrvati,
bez franaka, fraka i vina.
Galeb Jonathan leprša
na žalu od koralja,
isključen iz jata.
Daljine zov
u glasu neugaslu.
Živjet il’
mrijeti za ljubav leta.
Dići se daleko… daleko
s ovog morskog gata.
Krilom oblake lomi
čežnjom visina
dotaknut Sunce želi,
sitan… za nas
nevidljiv
iz ovih naših Zemnih valnih, kalnih dubina.
U kamenu ukamenjen
Pamtimo se
od postanka moga,
ne znam i tvoga
jer ti si plav,
od starosti sijed,
gospodar ovjekovječen…
kameni kamen!
Pratiš me i dandanas,
slijedit ćeš me
dok dišem.
Na kraju
ti ćeš me u uspomeni
iz mrtvog
u živog povratiti.
Sanjamo te,
bestidno
(u ushićenju)
otkrivamo,
bez sažaljenja
radoznali otkopavamo,
s tobom patimo
bušimo trajnost tvoju
zločesti,
“obdarismo” te poštovanjem
(psovkama na uranku).
Dragulj od tebe stvaramo
(ti alem i jesi).
Slažemo te u zdanja,
pokapamo u zdence,
oblikujemo…
bezobzirno ponižavamo
(da li nam oprostiš?).
Polupismeni, pjani
od noćnih bdijenja,
po tebi (popločenu)
gizdavo koracamo,
veličamo te,
podižemo u nebesa.
More smrknuto neumorno,
neoprostivo
od tebe
u suton
vječno stvara oblutke
(utapa u se
u svit poslane
ljubavi naše).
S tobom se milujemo u hladnoći
da nam ozeblima…
ozebao griješ dušu,
život vratiš.
Ti nas zadivljuješ
rukom visoko podignutom
Meštra kamena,
ocaklen suncem rumenim ranim,
slobodouman,
svjetlošću nebeskom obasjan
u modrini zvijezde
na vrhu piramide.
Kad zemlja podrhtava,
i ti se treseš mrgodan,
lomiš,
pucaš,
ne posustaješ
izdržljiv,
neuništiv u uvjerenju,
cesarski ponosan
jogunast
(jer si kamen).
Mi ponizni pred tobom,
na tebi klečimo
ponosni na te da si naš.
Ti sjajiš
u blještavilu
umivenih bulevara
gromovit
rasrđen
kad ti val o hrid lupi.
Gospodariš nad nama.
Od tebe je Bog
planinu i crkvu moju u trajnost zidao
u mekanu ogrtaču
mahovine zelene.
Iz tebe napukla niče sjeme pokoljenja
mojih djedova.
(Zato si ti snaga moja,
nada neugasla).
Poznajemo se…
volimo i na daljinu.
Smiješ se
plav
osvježen zorom snježnom.
Zoveš me obećanjem
nezaboravljenim
da ti se vratim
sa suncem ciklim
ranim
jutarnjim
i poskokom
na užarenu visu
zavičaja
u proljeće.
Koliko sam puta
ujutro ljetno rano
žegom pritislom
vode popio
na tvome utješnome zdencu!
Suzu oproštaja
djetinjstvu
tražio sam
na tebi.
U tebi ogledavam
lice snuždeno,
i pogled bez zaštite
upućen bespuću Nade
u sumračje.
Tebi
samotan ispovijedam
bol nezacijeljenu
i tugu večernju.
Ruke nemirne pružam
i patnje skitnice za istinom
izgubljene
u svijetu prognanika.
Ti si moje postojanje
sudbina
i zlamen…
povijest oproštaja ispisana na tebi
svjedoči
da sam živio.
Hirovit ubijaš me snagom nesavladivom,
trošiš u svakodnevicama.
Svečera,
dok bila umorna
drhtava
polažem na ležaj klonuća,
ljutim se na tebe
što si me nejaka
umarao
trošio
ubijao.
Ujutro vraćam se opet k tebi
blagoslovljen rosom uskrsnuća,
odmoren,
nudim ti čeznuće svoje neobuzdano
dok se ne sjedinim
s tobom.
Nedjelja, 18. lipnja 2000.
