Dijete budno i u tridesetoj knjizi Petra Gudelja

U knjižnici Rukovet Školske knjige kao dvanaesti naslov tiskana je nova zbirka pjesma Petra Gudelja naslovljena Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime. Nakon opsežne prozne knjige Za svojim pjesmama (2020.), s bilješkama o svojim pjesmama iz dnevnika koji pjesnik vodi od srednjoškolskih dana, s izborom zapisa od 2004. do 2019. godine, s pogovorom Miljenka Jergovića, jedan od vodećih suvremenih hrvatskih pjesnika javlja se sa 150-ak novih pjesama napisanih zadnjih godina, u kojima se zrcali autorov pogled u konačišta životnog puta. No unatoč brojnim sumornim i crnim slutnjama, čitatelj može uživati u lijepim i mudroslovnim opažajima o čovjekovim koračajima kroz dolinu suza. O čemu god pisac pisao, pa makar i o nekom vladinu planu, on će iscijediti stih, lirsku žalosnicu. I dalje sanja divljinu planine, sada je Biokovo zamijenio Medvednicom. Više ju je puta imenovao nego većina zagrebačkih pjesnika.

U pogovoru “Nigdje Hrvatska nije tako sanjana i voljena kao u pjesmama Petra Gudelja” Gloria Lujanović ističe:

Lirski dnevnik Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime svojevrsni je nastavak pjesmopisa i životopisa Petra Gudelja Za svojim pjesmama. Ni jedan zapis nema dnevnički nadnevak, no marljivi čitatelj s nešto malo više vremena i truda mogao bi, iz pjesme u pjesmu, naslutiti o kojim to tjednima i mjesecima Gudelj piše i kako se zbílja i život mijenjaju, iz sata u sat, i kako smrt obilazi Europu.
Ova knjiga poetskih zapisa nije samo dnevnik velikog i važnog pjesnika koji, iz knjige u knjigu, sve dublje uranja u sebe, nego i svjedočanstvo, dokument jednog vremena u kojemu je saharski pijesak tjednima kao taoca držao nebo iznad Hrvatske, od magle se nije vidjela Medvednica, a na ulicama ništa što grad čini gradom, čak su i vrane letjele u skladu s epidemiološkim mjerama.
Svojim pjesmama Petar Gudelj gasi požare, rukama nanosi kišu na brdovite, vatrom zahvaćene predjele, miluje buru da nam manje odnosi krovove s kuća, smiruje valove, priziva plime. Gradi joj nove puteve i staze, obnavlja šume novim sadnicama hrasta. A kada, konačno, napiše pjesmu, onda se tlo zatrese. Nije to potres, to Petar Gudelj stavlja točku nakon zadnjeg stiha.

Petar Gudelj, čini mi se, iako ponekad djeluje smrtno ozbiljan i zabrinut, za sebe, za svijet, veliko je dijete. Njegova poezija i jezik neprestano su u neopreznoj igri. Dječak hoda sam, iznad Biokova, kamenitim liticama s kojih bi mogao pasti u svakom času, strovaliti se među krš i kamen, završiti u dubokom i dalekom moru, stopile bi mu se guste trepavice s algama. Mogao bi zalutati negdje na Medvednici, smrznuti se na početku zime. Spašavaju ga oči, ali i Bog. Jer, pisati poeziju, i to ovako, kako ju piše Petar Gudelj, može samo dijete u njemu. Ono maleno, iz betlehemske štalice, koje se rađa u svakome od nas. S jedinom razlikom što je to dijete u Petru Gudelju uvijek budno.

SVETI PETAR

Sveti Petar, nebeski vratar, tvoj nebeski imenjak.

Koji će okrenuti glavu ustranu kad ti dođeš na nebeska vrata.

I propustit će te nedostojna.

Pȉtao te smokvama, kruškama i jabukama petrovačama,

zna sve tvoje grije: ne će te pítati ništa.

Padat će danas po tebi njegova nebeska vatra.

Petar Gudelj