Hrvatski pjesnik Pejo Šimić objavio je novu ibirku stihova Ranjena zemlja sa stotinjak izabranih domoljubnih pjesama, s predgovorima Vlade Nuića i Mladena Urema, a u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Rijeci. Objavio je 18 zbirki stihova s više od 2 tisuće pjesama posvećenih, ženi, Majci, Domovini i Bogu. Među knjigama je i Sve moje ljubavi u izdanju našeg glasila Imotska krajina. Piše na sva tri hrvatska dijalekta, uglazbljeno mu je tridesetak pjesama. Za svoje stihove osvajao je više nagrada i priznanja.
Ptrošla 2021. godina mu je bila osobito plodna i uspješna. Njegov pjesnički trag posut je priznanjima od Vukovara, Rijeke, Knina do Splita s nagradama za domoljubno pjesništvo Stijeg Slobode, Medalja kralja Zvonimira, Simbol Vukovara, Književnom pero… Ova potonja nagrada “Književno pero” Hrvatskoga književnog društva u Rijeci, na 14. međunarodnom festivalu književnosti za najbolju knjigu duhovne poezije Nebeske vibracije mi je najdraže priznanje, jer sam u tom gradu prije 50 godina dobio i moju prvu literarnu nagradu – kaže nam Pejo.
Rođen je 15. srpnja 1972. u Foči kod Dervente, Hrvatska Posavina, gdje mu je rodna kuća zapaljena u Domovinskom ratu. danas živi i stvara u Zagrebu, a surađuje s brojnim kulturnim udrugama diljem Hrvatske. No, želi oživjeti svekoliki život u zavičaju pa je postao predsjednikom prije godinu dana osnovanoga Posavskog književnog kruga u Zagrebu.
Šimić je ljetos nastupio i na pjesničkoj večeri u Krivodolu, što mu se osobito dojmilo pa u razgovoru s Pejom Gašparovićem za portal Posavski zavičaj ističe: “Evo primjera kako se cijeni vlastiti intelektualni i duhovni kapital. Navest ću Vam još jedan svijetli primjer Imoćana kako vode računa o svojoj kulturnoj baštini i znamenitim osobama iz tog kraja. U kolovozu se u Zagvozdu održava festival glumca a u Krivodolu Festival pjesnika.Naime, entuzijasti Vesna Ujević i Mladen Vuković prije izvjesnog vremena pokrenuli su u Krivodolu s par pjesnika recital u čast Tinu. Za par godina taj recital je izašao iz okvira Imotskog i Dalmacije i postao reprezentativan.”
Iz njegovih stihova protkana nitima čovjekoljublja, domoljublja i Bogoljublja odabiremo dvije:
PALIM VITEZOVIMA ČETVRTE GARDIJSKE
Jutros, rano, u svitanje dana,
Obiđoh svoje pale vitezove,
Da se sjetim na junačke dane.
Ubrao sam žute krizanteme,
Na njihove položio rane.
Crna zemljo, otvori mi njedra
Ispod tebe leži brat do brata.
Zaželjeh se popričati s njima,
Kao nekad u vihoru rata.
Žarko sunce bacalo je zrake
S obronaka Velebita gore.
Željelo je i ono poslušati
Naše tihe ratne razgovore.
Pričao sam im, uz izlazak sunca,
Što je bilo i što nam se sprema.
Ali njihova glasa nisam čuo,
Mrtva usta – ostala su nijema.
Zaigra mi srce u grudima,
Oba mi se orosiše oka.
Bolom, jadom, tugom i gorčinom
Suze moje brisati vas neću,
Dok plačete za bratom i sinom.
Gorite, svijeće, za pokoj im duša,
Počivajte prijatelji stari,
Neka je laka hrvatska vam gruda,
Za koju ste i živote dali!
Zaklinjem se gradu pod Marjanom,
Velebitu, dragom Bogu – svevišnjem i svetom.
Ostat ćete vječna uspomena,
Rodu slavnom na teška vremena.
CROATIO, SUZO OKA MOGA
Croatio srcen opivana,
Al’ ka danas nikad uplakana.
Pusti škoji, gradovi i sela
Di su bili konji i dukati
Domovino, di su ti Hrvati?
Slušan jecaj suzu materinu,
Side kose u konobi plete,
Sanja dane kad je bila sritna, *
Vraća se u mladost ka i pčela cvitu,
Zove dicu rasutu po svitu.
Di je vrime dičnih pradidova:
Tomislava, Krešimira,
Zrinskih i Frankopana.
Domovino, raseljena, pusta,
Di je hajduk Šimić naših dana?
Di su momci srca viteškoga
Da povedu sve pod sveti barjak
Ka u dane Bljeska i Oluje
Da očiste gromače i škrape.
Di god stanem sikću ljute guje.
O Domovino moja, uvik se pitan
Koliko je u povisti
Takozvanih velikana bilo
Koji su te od nas otimali
I bacali tuđinu u krilo?
Croatio, suzo oka moga
Nemoj klonit digni glavu gori!
Slušaj vapaj sa sinjega mora,
Žitnih polja i Velebit gore.
Još nas ima ovdi i u svitu
Ka rođenu mater što te vole!
Pejo Šimić
Pejo Šimić s nagradom “Književno pero”