Domoljubni stihovi Senke Slivar

SAMA U OLUJI

Ostavljam praznu postelju za sobom,
hodam bosa stopalima rosnim.
Ti stojiš nasmiješen u izmaglici 
novog dana i nestaješ.
Imenom te želim zazvati.
Glas me izdaje.
Čujna je samo tišina.
U trenu bljesak,
grmljavina, vihor, tutanj,
OLUJA.
I kraj. I početak.

Pero u ruci, pogled u daljinu.

Njišu se žita pod vrelinom ljeta,
žara pali modrinu,
plavetnilo morsko uzdiže se
uz golet, uz planinu,
nad domovinu.

Sama,
putujem sama niz brdašce
prizvati šapate, stisnuti bedrima 
sve koralje na grebenima
muke i boli mračnih ambisa
domoljuba, ratnika,
žuđenog ljubavnika.
Oživiti ga u sjećanju,
krikom uspokojiti prošlost.

Ne želim zatvarati okna,
ovo je naše more,
naša obala,
ovo je Dunav i Slavonija,
sloboda u njedrima zagrljena.

Znam da si Nju volio više,
ja sam malena,
a ona je jedna, jedina
i bitnija od mene i od nas sviju –
Hrvatska Domovina.

Senka Slivar,

Pakrac