Domoljubni stihovi Vinka Pavića

RECI MI MAJKO

(Pismo mrtvog branitelja)

Reci mi, majko, što otac jutrom radi,

Čemu se djeca u našem selu smiju,

Reci mi, da li nedjeljna zvona zvone,

U jesen da li rodnu pšenicu siju?

Reci mi, majko, tko našeg Vranca jaši,

Tko se na zdencu u ljetno podne hladi,

Tko obnoć kuca na prozor moje Smilje,

Da li iz škrinja vjenčano ruho vadi?

Snivaš li kad će svatovi pred kuću doći,

Unuci kad će u tvoje krilo sjesti.

Reci mi, majko, reci patnice moja;

O mojoj braći ima li kakvih vijesti?

———————————————-

– Otac već dugo riječi rekao nije

Tek Očenaš uz Zdravomariju moli,

Šutke kroz prozor negdje u prazno gleda

S grčem na licu i srcem prepunim boli.

Vranac je pao mrtav u ljutoj kobi

S velikom ranom od metka posred čela,

Braću su našli s krunicom oko vrata

U nekoj jami, tamo na kraju sela.

Smilja ti krišom na grob donosi cvijeće

I neko dijete sobom za ruku vodi,

Ja ne smijem prići jer srce baš zazebe

Od silne čežnje da u njem’ vidim tebe.

DALEKO VAM KUĆA

Mi nismo odnekud došli vođeni mirisom krvi

I nismo na tuđem pragu režali – ovo je moje,

Htjeli smo na rodnoj grudi ostati svoji i prvi,

A ljeta i zime nek’ svijetu mijenjaju boje.

Mi nismo na kućnom pragu bratu zatvarali usta

Nego mu slasnoga kruha nutkali s poštovanjem,

Odjednom, k’o iz vulkana, digla se magla gusta,

Taj brat nam na bratsku ljubav odvrati puškom i klanjem.

Mi nismo odnekud došli i očinski prag mu kleli,

Nismo mu čupali srce u jezi plamena gnjeva,

Mi nismo potku mržnje nesretnom sudbinom pleli,

Niti nam oštrica noža pod tuđim vratom sijeva.

Al’ opet pružamo ruke, tako nas učila mati,

Dok naši dragi trunu tamo u nekoj jami,

A zvijeri bešćutno šeću ponovno htjele bi klati,

Zlokobno oštreći kandže svijene kičme u tami.

Ovu smo gradili zemlju, suzama, krvlju i mukom,

Sveta je i Lijepa Naša, da je od blata i pruća,

Blagoslovljena nek’ bude Njegovom božanskom rukom,

Uz zbogom podlačkoj braći; daleko vam bila kuća.

O ČEMU MI GOVORIŠ TATA

O čemu to govoriš tata

Kad legneš u kasni sat,

Krunicu stišćeš oko vrata

Ponavljaš: gdje mi je brat?

Zašto trurobno obzore gledaš

U suton prazan i tih

I u svoj kutak nikomu ne daš

Ko da si sam protiv svih.

Na zidu jedna slika visi

Mladića punih smijeha

A među njima najmlađi ti si

I tvoje društvo bez grijeha.

Kad kasna kob se diže iz tame

Barbarski ugasi svijeću,

Ko bijesno pseto iskapa jame

U krvav pohod kreću.

Ruše pred sobom pucaju kolju

Za nikog milosti nema,

Majka s djetetom u minskom polju

Za krvav proboj se sprema.

A kad si onda izranjen pao

Obliven krvlju uz krike,

U bljesku bombe si prepoznao

Lice dječaka sa slike.

Krvnici tvoji slobodno šeću

Žrtvi se u lice smiju,

Opet u svoje ratove kreću,

A jame poklanih kriju.

Sad mnogi kažu; ostavi, pusti,

Vrijeme će isprati rane,

A ispriku nitko da izusti

Što u riječ jednu stane.

VINKO PAVIĆ