Domovnica rodova u Cisti Provo

Uvijek mi je žao što zapadna sela Imotske krajine, u Općini Cisti Provo, imaju malo objavljenih knjiga o povijesti svojih mjesta. Iako su male, ni župe u obje Ciste, Biorinama, Svibu, Aržanu i Dobranjama nemaju svojih župnih listova, makar i jedan povremeni zajedničkim snagama, da kao mjesni kroničari zabilježe poneka događanja u tim naseljima (jedno je vrijeme don Ivan Bilić objavljivao župni list u Aržanu). Nekoliko monografija objavaljeno je tek o Dobranjama, zahvaljujući don Ivanu Ćubeliću.

Stoga me silno obveselilo što sam tek nedavno slučajno doznao da je umirovljeni profesor hrvatskog jezika i sociologije Vinko Gale, koji živi u rodnom Blatu na Cetini i Omišu, autor desetak knjiga povijesti rodoslovlja naselja u omiškoj zagori, objavio i opsežne monografije o Rašćanima i Cisti Provo. U izdanju Župe sv. Petra Apostola Cista Provo 2018. tiskana je knjiga Rodoslovlje Ciste Provo (na 400 stranica popraćenih brojnim fotografijama). I predstavljanje knjige je prošlo “ispod radara medija” pa ni na internetskim stranicama nema traga o njezinoj objavi.

U povijesti mjesta Cista Provo redaju se poglavlja s opisom gradina i gomila; Rimsko doba (od 300 g. prije Kr. do 476. godine); Ranokršćansko razdoblje do 800. godine; Razdoblje hrvatskih narodnih vladara; Od 1102. do bosanskih vladara; Bosanski vladari u srednjoj Dalmaciji; Turci u Dalmaciji – u Cisti od 1473. do 1717.; Seoba Imoćana; Mletačka vlast od 1717. do 1797.; Zemljišnik iz 1725.; Vlasništvo nad zemljištem; Dužnici za urod; Dužnici za travarinu; Morlački Hrvati; Kratko pod Austrijom od 1797. do 1807.; Napoleonova vlast od 1807. do 1813.; Austrijska vlast od 1813. do 1918.; Zemljišnik 1834.; Politički sustav Dalmacije.; Provljani u Derventi; Prometnice; Stanovništvo; Župa Cista Provo. Popisane su grane svih rodoslovlja Ciste Provo: Bosnići, Ćubići, Madunići, Mustapići, Ribičići, Šitumi te novodoseljene obitelji. Neke obiteljske grane nisu cjelovite, jer autor nije uspio doći do svih arhivskih izvora, ili su oni nestali ili uništeni, ali mlađima je ponuđen čvrst temelj da to objavljeno blago još dodatno istraže, nadopune i osustave u cjelinu.

Grafički izgled knjige potpisuje Krešimir Bosnić, a fotografije i recenziju Tomislav Šitum, dipl. ing. građ., koji u svom slovu SPOZNAJ SAMOGA SEBE ističe:
“Naš je kolektivni identitet pod raznim osvajačima bio zatiran, a nemilosrdne su okolnosti – ratovi, siromaštvo, glad i bolesti, potakle raseljavanje naših predaka po cijelomu svijetu. I tko bi nas ponovno okupio prije sjedinjenja u vječnosti, da smo barem na jednom mjestu zapisani!? Uspjelo je to našem poštovanom prijatelju, profesoru Vinku Gali, koji je smogao toliko energije i istraživačke motivacije da pronađe davno rasute i izgubljene podatke koji nas identificiraju. Oni predstavljaju sve Provljane, naše korijene, ishodišta iz kojih smo postali i po kojima danas sebe prepoznajemo.
Valja iskreno reći da je domet poznavanja vlastite obitelji, vlastitoga “kolina”, za većinu nas sezao najdalje do pradjeda, nešto rjeđe i do imena prabake, a gotovo ni u kojem slučaju imalo dalje od toga. Izvan domene poznatoga, sigurnoga, postojala je tek izmaglica predaje, potkrijepljena onim što smo načuli, nadograđena maštovitim legendama, veoma rijetko sazdanim na činjenicama i događajima. Čini se primjerenim ovdje citirati dobro nam znanoga Kikaša, arhetipski lik iz „Prosjaka i sinova” Ivana Raosa:
“Jerbo didovi su ona ždraka sunca u nami, i šta su dalje od nas, to jače sjaje… I da nije njijove slave, junaštva, odreda bi nas dava lipi odnio…”

Gledajući naše kamene gomile i međe koje počivaju na desecima kilometara suhozida, uvijek smo se pitali tko ih je i kada gradio, tko je vlastitim (žuljevitim) rukama kamenu otimao zemlju koju smo mi, nažalost, zapustili i potom napustili? Među koricama ove knjige pohranjeni su odgovori na ta pitanja, a odnose se na razdoblje od posljednjih 300 godina. Tu su zabilježeni naši Jure, Ante, Ilija, Mate, Šimun, Antun, Vrane, Jakov, Petar, Stipan i drugi… Čitajući rodoslovlje Ciste Provo, naslućujemo kako su živjeli, s kim su ratovali, koliko su djece imali, kako su mladi umirali od gladi i bolesti, lako se davnima čine, ta su vremena zapravo nedavna i bliska; možemo reći da smo se oslobodili gladi, koja onemogućava ikakav napredak i stvaranje, tek šezdesetih godina 20. stoljeća. (…)

Predstavljena nam je povijest kao na dlanu, a naši pretci su njene žrtve koje su ginule po europskim klaonicama, uglavnom, za tuđe interese. Čitanjem ove publikacije, odnosno proučavanjem podataka o trajanju njihovih života, nastanku i nestanku pojedinih obiteljskih grana i ogranaka, doznajemo mnogo o razdoblju i uvjetima teških života većine naših predaj, njihovu životu sazdanu u kamenu. Možemo promatrati kako u pojedinim slučajevima nositelji obiteljske grane umiru mladi od tridesete, ostavljajući za sobom petero ili više djece, kako od brojna poroda preživljava tek jedan ili dvoje nasljednika, kako su neke dugotrajne obiteljske linije nabujale i bile ugašene samo u dva uzastopna naraštaja… Možda najvažnije od svega, doznajemo identitet vlastitih rođaka i predaka, njihova imena, te pratimo kako su se prenosila kroz naraštaje naših obitelji. Uslijed toga proučavanja shvaćamo kako veoma često, dozivajući tim istim imenima vlastitu djecu, dozivamo i njihove pretke, koje na taj način nesvjesno čuvamo od zaborava. I na kraju, zahvalimo autoru ove knjige i svim njegovim suradnicima što su nam podarili ovo znanje, te “oživjeli” naše mrtve i davno zaboravljene, koje ćemo, ponovo upoznate, sada znati više cijeniti.”

VRIJEME JE ZA ČOVJEKA KRATKO, ZATO KAŽU DA JE ZLATO, ONO LETI LETI A MI STARIMO… STARIMO… -naslovio je svoj predgovor bivši župnik pokojni don Srećko Franić.
“Kada mi je Vinko Gale ponudio da i za Cistu Provo napišemo knjigu rodoslovlja, odmah sam prihvatio, pogotovo stoga što je pleme Madunića u Provo došlo iz Blata. Dogovorili smo se da knjiga bude gotova do župnog blagdana Sv. Petra, kada moja dvojica kolega i ja proslavljamo 50. obljetnicu misništva ili Zlatnu Misu. Ova knjiga je veliko bogatstvo i znam da je Vinko uložio veliki napor, a nama, mještanima predstavlja veliko zadovoljstvo. Upoznat ćete svoje korijene, upoznat ćete i svoje mrtve za koje, možda, nikada niste ni čuli. lako se živjelo u siromaštvu i neimaštini, ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da se mnogo djece rađalo, ali i umiralo. Još i danas nas ima zahvaljujući tim vremenima, ali se događa da naš hrvatski narod izumire; svaki dan nas je sve manje. Kuće su prazne, zidovi starih kuća se urušavaju, nema plača malih anđela, nema dječje igre, nema dječjeg smijeha. Hoće li se probuditi mlade generacije i vratiti osmijeh i plač djece i tako oživjeti ovu zemlju natopljenu krvlju hrvatskih branitelja?
Vjerujem u uspjeh ove knjige i buđenje mlade generacije, da, iz zahvalnosti prema našim pretcima, ponovo ožive ove napuštene kuće i neuzorana polja. Posjedujem „Abrahamsku vjeru”. On je „u nadi protiv nade povjerovao da će postati otac izabranog naroda”. Kod Boga je sve moguće samo svoje molitve svakoga dana upravljamo Njemu koji može Abrahamovu djecu ponovo stvoriti iz kamena.”