Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

Dvije knjige proze akademkinje Mirne Šitum

Akademkinja i ugledna liječnica Mirna Šitum rođena je 5. svibnja 1962. u Cisti Provo. Nakon diplomiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu radila je i u Imotskom Domu zdravlja. Danas je predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti, Klinički bolnički centar “Sestre milosrdnice” te redovita profesorica na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim više stotina objavljenih stručnih i znanstvenih radova iz dermatologije, objavila je i dvije knjige proze. Prva Naranče i mrtve ribe u nakladi zagrebačkog Slapa (2004) zapisi su iz Domovinskog rata.

Liječnica Mirna Šitum postaje dragovoljka Domovinskog rata u listopadu 1991. (pripadnica IV. gardijske brigade). Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ju je spomenicom i odličjem Domovinskog rata, a dobila je i druga priznanja. Knjiga je jedno od vrjednijih književno-dokumentarnih ostvarenja o ratu koji je ova liječnica realno opisala. Njezini iskazi sažimaju protekla ratna događanja na sasvim određen i istinit način predočujući ulogu liječnice i moralne sudionice ratnih strahota. Iz teksta je vidljiva ljudska nesreća te u tančine opisan medicinski pristup ranjenome u ratu jezikom mudrosti i snažne osobnosti.

Tko me je rodio Mirna Šitum

Knjiga Tko me je rodio (2015) zbirka je novela objavljenih kao fotomonografija, nastala je kao rezultat promišljanja o smislu života i povratku svojim imotskim korijenima.

Ova druga knjiga tematski i stilski nastavlja se na onu prvu i čini s njom homogenu cjelinu. Njene priče čitatelj doživljava kao svoje vlastite. Istinite, kao da su prepisane iz života, one su primjer simbioze realnosti i fantastike, potvrđujući da je životna stvarnost vjerodostojnom umjetniku najpouzdaniji stvaralački poticaj. Od priče do priče autorica se sve više identificira sa zbivanjima u kojima je sve manje pasivni sudionik, a sve više (su)kreator. To ih čini umjetnošću, “istinitijom od svake istine” – piše akademik Dubravko Jelčić.

Doktorica Šitum ovako otkriva svoj identitet: „Redovito se u moju Imotsku krajinu vraćam nakon zamora u velikom gradu, progonjena željom da opet i ponovo osjetim onaj poticaj iskona s kojim sam u djetinjstvu krenula u život, da opet i ispočetka krenem u život snagom bure koja zimi puše u mom kraju, ali, naravno, poštujući i pazeći na ljude oko sebe. I posjetim ljetni Imotski koji plamti na bijelom kamenu poput Božjeg grma, i ne da se obuzdati suhozidom ni zemaljskim dimenzijama, već titra u vrelini ljetnog dana i hlapi uvis nad Modrim jezerom, oglašava se kliktanjem sokolova, uzdiže se među pahuljaste oblake i dalje, a onda se obrušava i ponire u vode bezdane. Gledam ga ushićena i mislim kako se objavljuje svijetu svečanom slikom na rubu Modrog jezera, blizu Crvenoga, zaodijeva se legendama, šalje lakonoge vile da kolo igraju na putu prema Vrljici, koja snena odmiče niz polje. I uvijek ispočetka uzdasi divljenja i nevjerica jer se ovdje svijet čini kao privid i tlapnja.“

Šitum je uvrštena i u zbornik ’’Liječnici pisci u hrvatskoj književnosti’’ (2008), tiskan kao posebno izdanje časopisa “Kronika” Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.