Dvije monografije o Drinovcima

Za dobre knjige nikada nije kasno pa danas preporučujemo dva lijepa naslova o susjednom nam mjestu Drinovci u Hercegovini. Nedavno je tiskana monografija naselja i župe DRINOVCI na dlanu ruke Njegove (Grude – Mostar – Zagreb, 2022.) koju su uredili Srećko Tomas i Božo Goluža. Na 800 stranica petnaestak autora u šest poglavlja ispisalo je tridesetak stručnih i preglednih članaka o zemljopisnim i povijesnim znamenitostima te poznatim žiteljima te župe i mjesta, a u povodu 150. obljetnice obnove Župe sv. Mihovila u Drinovcima.

U zborniku su tiskani kratki životopisi slavnih Drinovčana, osobiti duhovnjaka, pa će biskup emeritus Ratko Perić zapisati: „Drinovci su po zvanjima, koja su odoljela izazovima ovoga svijeta, tj. doživotno ustrajali i sada ustrajavaju, pri samom vrhu svih hercegovačkih župa. Ako nisu na prvom mjestu, nisu sigurno ni na trećem. Možda se mogu natjecati dvije župe po zvanjima u odnosu na broj župljana: Drinovci i Posuški Gradac. (…) U svemu 75 svećenika, dijecezanskih i redovničkih, među kojima je i brat redovnik. (…) Katolička župa bez duhovnih zvanja kao vinograd bez uroda. Drinovci su surađivali s Božjom milošću, mladi su se odazivali Božjemu pozivu i držali onu svećeničku i redovničku svjetiljku i u župi, i u Hercegovini, i u svijetu.“

U svojoj recenziji prof. dr. sc. Mile Lasić naglasit će: „Vrijednost monografiji daje i Kazalo imena koje omogućava čitatelju brzi pronalazak onoga što ga najviše zanima i što ona sadrži, jer monografija nije koncipirana da se čita u jednom danu, u jednom dahu, od jutra do mraka. (…) Zaključno, iznimnih i poznatih Drinovčana i danas ima od Drinovaca pa diljem svijeta: iznimnih svećenika i časnih sestara, znanstvenika, profesora, vojnika, političara, športaša, liječnika, novinara, književnika, umjetnika, biskupa, sveučilišnih profesora, akademika, generala HV-a i HVO-a, saborskih zastupnika, parlamentaraca, poduzetnika, majstora, predsjednika, ministara, ravnatelja, rektora, dekana, dobrih vjernika, dobrih domoljuba, dobrih roditelja, vrijednih radnika, dobrih i poštenih ljudi. Jer tako to biva kada te On u dlanove svoje ureže.“

Nakon Drinovaca i Osijeka, monografija će biti predstavljena i u samostanu hercegovačkih franjevaca u Zagrebu (Avenija Gojka Šuška 2) u subotu, 4. ožujka 2023. godine.

Majićeva monografija

Više tekstova u toj monografiji (su)potpisao je Petar Majić „Banović“ (r. 1960.) koji je prije sedam godina objavio vrijedni putopisni esej Drinovci su čuđenje u svijetu potkrijepljen brojnim njegovim fotografijama cijelog drinovačkog kraja i okolice. Knjiga je objavljena i predstavljena u sklopu Šimićevih susreta 2015., a autor navodi pedesetak autora čiji su ga ljetopisi, zapisi, ali i živi razgovori s njima nadahnuli da ispiše tu himnu od slova svom rodnom kraju, koju je zamislio kao jednodnevnu terensku i razgovornu vodičku (edukativnu i emotivnu) šetnju kroz Drinovce i okolicu, a prilikom zastanaka (odmora), katkada odluta malo u prošlost, legendu, mitologiju ili poeziju, i ti poetski i lirski izleti otisnuti su kurzivom. Drinovci su jedno od najraseljenijih sela u povijesti Hrvata i nije ni čudo što se tu rodilo toliko znamenitih ljudi. Autor je svoj čudesno lijepi zavičaj opjevao u lirskoj prozi, uz mnoštvo starih danas zaboravljenih riječi, i kao esej o sebi, svemu svome, i osobnom križu.

Za čitatelje našega portala prenosimo zanimljiv Majićev opis Imotsko-bekijskog polja kojega okružuje dvanaest župa. Dvanaest je sveti (apostolski) broj, a dvanaest je zlatnih zvijezda i na zastavi Europske unije, koje simboliziraju ideale jedinstva, solidarnosti i sklada među narodima. Dvanaest Imotinih župa okuplja isti hrvatski narod, koji je povijesna granica 1718. administrativno rascijepila na dva dijela. Od tih 12 župa, šest je hercegovačkih: Drinovci, Ružići, Ledinac, Tihaljina, Grude i Gorica-Sovići, a pretiskavamo šest imotskih okopoljskih župa iz Petrova pera:

12 župa

Dvanaest je župa okružilo krasno polje, dvanaest ljepotica, i slikom, i likom i karakterom. Gledaju ga, dirkaju, miluju, češke, grebu, udvaraju mu se, zavode ga, uvlače mu se u njedra, odmiču se zaskakujući na brežuljke i brda, ljube ga, kore, kunu i sanjaju. Rukama se u kolo uhvatili, u krug neraskidiv. Zaigraju, zaplešu. Odliga ganga, otpivava se putnički, i klapski ispod glasa se zapjeva, i Gospin plač u Korizmi. Kad je tuga velika svi su zajedno u jecaju, u suzi, u crnini. Nema tu granica, dvanaest je župa čvrstim verigama svezano oko polja. Kao dvanaest mjeseci u godini, kao dvanaest plemena Izraelovih, kao dvanaest Isusovih apostola, kao dvanaest plodova Duha svetoga, kao dvanaest nebeskih sazviježđa, kao dvanaest zvijezda u Gospinoj kruni, kao, kao dvanaest, … ali, hej…

Župa VINJANI – Ode pogled preko „granice“, zavuče se u skroviti i slikoviti Vrbanj, pa usprhnu priko Crne gore sve gore do svetoga Ante na vjetrovitom vrhuncu. Bože moj ni pregleda, ni carine, kao da je i nema. A evo će skoro trista godina da su Bušići i tamo i amo. Tamo rastao Bruno, amo rastao Taik, obojica Domovinom zadojeni, skoro do nebesa narasli. Jedan uz drugog se smirili na Mirogoju. Gdje li je smiraj našao Ivan Bušić – Roša harambaša? Sa prekrasne plodne, uzvisine Crne gore, zaštitnik sv. Rok se jada sv. Nikoli pripoljcu, od zlokobnih i plodonosnih vrela Dovica, kako je kod sv. Ante, gore u krškim, suhim i vjetrovitim Gornjim Vinjanima najveći dernek u župi. Ma, zna dobro Nikola zašto, – Ante zna s ljudima, Ante svima nesebično pruža pomoć, Ante je na vrijeme sve ugrabio. Poslije se ljudi izrade i izderneče, vino se ili popilo ili uzljutilo, novo grožđe tek prošaralo, a i prve kiše navraćaju, – ali ne bi se on zamjerao svom patronu sv. Roku. Ta kome je još dan poslije Gospojine do derneka? Zato Nikola odmah započe gangu i okrenu nam pažnju i poglede uz opjevanu Rebića stranu prema bijelom gradu Imotskomu.

Župa IMOTSKI – Ponad polja, ponad voda, Varoš, Grad na gori, kao pauk pružio pipke na sve strane. Niti će ga bura otpuhati ni čemer učemeriti. Ni ožednjeti neće jer Vrlika mu pod nogama teče, a Crveno i Modro jezero u naručju njiše. Vodopadi Niagare su odavno svjetsko čudo prirode, kao i Pamukale, Plitvička jezera ili Postojinska jama, a Crvena stijena (Ayres rock) u Australiji, Zeleni gejzir (Green Fly Geyser) u Nevadi, Velika plava rupa (Great blue hole) u Belizeu, Plavi ledeni brijeg (Blue iceberg) na Grenlandu, Ljubičasto jezero (Pink lake) u Australiji… obojiše svijet nestvarnim nijansama ljepote. Jeste, i imotska jezera su jedinstveno čudo prirode, čudesna ljepota, ali još uvijek skrivaju svoje boje. Do kada će čekati da uređeni, napunjeni i okruženi zanimljivim sadržajima, postanu prava svjetska atrakcija i senzacija. Uz dostojno poštovanje i pravu promociju to bi lako mogla postati i legenda o Gavanu, Hasanaginica, Tin Ujević, Matan Imocki, Imotska torta, Gospin dolac, imotski „Put križa“, i tko zna što još. Bilo ih je i ima ih svugdje, u svim djelatnostima i na značajnim društvenim pozicijama, ali bit će da poput Drinovčana, Imoćani dušom neizmjerno vole, ali baš i ne pokazuju puno da dovoljno drže do svojih i do svoga. Eto, i u ratu su pokazali širinu, hrabrost i nesebičnost, dokazali su da im je Domovina puno šire od doma i da im znači više od života. Imotski sokolovi – simbol ratnika, uz rame Vukovarcima. U vremenu kad je sav svijet zagledan u svakakve visine, u svakakve zvijezde, Imoćani od rođenja rado pogledaju i dolje, u prekrasno polje, u magično plavetnilo jezera, u praznine surih propunti i životne prolaznosti, u mistične dubine duše. Praćaka se modra rijeka u plodnom polju, razigranim sjenama po liticama zrcali se jezerska voda, na barjaku Topane vijori se sloboda; zvona crkve sv Franje i Gospe od Anđela pozivaju na molitvu, zazivaju noćnu tišinu i trajni mir. Nalete počesto galebovi preko Biokova ne bi li su jezerima osladili, odsolili i obojili koje perce u plavo i crveno. Doleti i sokol preko jezera negdje od Zavelima, kruži visoko nad gradom pa strugne nad zeleno polje. – Bože, da se njegovim očima nagledati ove ljepote!

Župa PROLOŽAC – Valjda ne lažu kada kažu da voda nosi život. Samo će pogled s velikih visina, iza kamenih brda otkriti Ričice. Tamo skrivene, ko u maternici majke, vode se sastave, skupe i zgusnu pa kad dovoljno nabujaju Suvaja tijesnom klisurom Badnjevice donese život u Proložac. Tu ispod uskog kamenog mosta, kao u „Prološkim živim jaslicama“ počinje rađanje, počinje prasak života. Pridruže se deseci vrela nizvodno, otkriju se jezera i jezerca, polje na zapadu učine jezerom – Prološkim blatom. Proširi se i podublja njihova Krenica, ali opet bude puno manja i puno plića nego naša u Drinovcima. Imaju i propuntu Vrbina ispod stare gradine, i ona manja od naše. I sv. Mihovila Proložac ima zaštitnikom. Koliko je jaka i duboka ta prekopoljska veza svjedoče i mnoge skupine iz Drinovaca, koje i u današnjim modernim vremenima za mraka ustanu, pa poljem pješice hodočaste Gospi na Vrljiku, na najveći dernek Imotske krajine. Zato i nije čudo da se blagoslovi Velike Gospe iz prološke „Zelene katedrale“, baš kao i u teškim stoljećima blagoslovi iz samostana na otočiću, kad obiđu čitavu krajinu svi sliju u Drinovce. Proložac gore – Drinovci u dnu polja, po mnogočemu vrlo slični. Na Badnjevicama i Perinuši vodenice mlile zlatnozrnu šenicu i kukuruz, vinarija mlila zlatnozrnu „kujundžušu“ – nji samlila moderna vrimena!

Župa LOKVIČIĆI – Zmijavci pod brdom i na brdu skrivaju Podbablje i Grubine pogledu a Lokvičići se otimaju, nude. Propinju se uz Krivodol, Berinovac i Kljenovac ususret buri i zimi. Ili, može i ovako: zaigrala se bura niz Kljenovac, spusti se do tri Lokvičićka jezera, lagano uzbiba vodu nad Mamića i Knezovića jezerom onda zastane na vidikovcu iznad prekrasnog Galipovca, nauživa se „lipote pogleda“, pa „omiri“ niz Prološko Blato i ravno polje. Kuda dalje? Sjevernom stranom polja, preko Glavine na Goricu i na Grude, ili južnom preko Kamen mosta na Runoviće i Drinovce u daljini. Začas raširi krila, ne da joj se niz blatno polje, nakosi se pa okrene brdom po tvrdu. Pokloni se kod crkve Krista Kralja u Lokvičićima, obriše osojnu vlažinu, uhvati prve zrake izlazećeg sunca pa, nadilazeći strme serpentine, munjevito sukne nizbrdo. Lokvičići živahni i životni, prostrli se visoko nad poljem, hladnoća i svježina ne daju im mirovati. Lokvičćani mreže razapeli, osim riba, žaba i rakova i oni hvataju prve zrake izlazećeg sunca.

Župa PODBABLJE – Na Krivodolu bura dobije silinu pa se razigra po Grubinama i Drumu, sve omete po Ivanbegovini i Rašćanima, spusti se do Kamen mosta, s iskrenim poštovanjem rukuje se sa brončanim hrvatskim Predsjednikom, umije lice na Vrljici, zaviri u jame i pećine, zasvira nestašno na zateznim žicama po brojnim vinogradima, pa je eto na besjedu sv. Luki u Podbablje. Tamo su u donje zidove najstarije okopoljske crkve stećci uzidani da je ni bura niti kakva opačina oskvrnut ne mogu. Ljudi iz cijele krajine stoljećima donosili potkove od konja, uzde, povodac, uže, zvonce, pramen vune,… sv. Luki na blagoslov. Baba, nakićena prastarim gomilama, okružena plodnim docima, oslikana brojnim pričama i sjećanjima ovdje je visoko, kamenito brdo uz koje misli i pogledi do nebesa lete. Ne, ovdje nije grijeh popet’ se na Babu, dapače primakneš se bliže nebu.

Župa ZMIJAVCI – E, ne daju se buri Zmijavci. Od Kamenmosta se pritajili uz Vrljiku (i Maticom je zovu), pa se odvoje i zavuku u „zavitrinu“ pod brežuljke, među brežuljke, na brežuljke da trag zametnu. Opet se vrnu Matici i polju, među natapne kanale, zelene vrbike i nebrojene redove vinograda. Rano se ovdje otarase zime, rasplamsaju proljeće, dobro se oznoje, žuljevima urese dlanove pa guštaju kad sve procvjeta i ozeleni. Ljetno popodne se uzbrčka u rijeci na brani a ljetna povečerja nude feštice ugodna okusa, mirisa i zabave za svakoga. „Oće radit, znaju guštat“. Nije čudo, pa za njih se Svi sveti mole, sveti Josip im dobar zaštitnik a sveti Lovre im blještavim suzama blagoslov dariva. Prastara gradina na Liskovcu i ostaci starokršćanske bazilike na Dikovači ustrajno čuvaju uspomene i vrijeme.– Bože, a tko li sad čuva Hrvatski državni pečat?

Župa RUNOVIĆI – E, nemojte zamjeriti što ćemo Runoviće, kao i Soviće i Goricu malo bolje pogledati. Ne, nisu se Drinovčani sa Runovićanima nikada puno odmjeravali i prikladali, kao sa Sovićanima, ili Runovićani sa Zmijavčanima. Kao da je ostao vjekovni žal te nesretne tristoljetne granice koja pokušava razdijeliti rodbinu, susjede, narod; granice koja presijeca prastar, ilirski i rimski put koji je iz stare rimske Novae, prateći tok Matice, pristizao u Drinovce i vjekovima život donosio. A možda je kao i s Ružićanima i Tihaljčanima ostalo sačuvano neko podsvjesno zajedništvo one srednjovjekovne župe Drinovci, kojoj su i Umljani – Runovići nekoć pripadali. Ma neda se ta nesretna granica, žilava je do bola, ali su joj ljudi s obje strane znali uvijek dostojno uzvratiti. Geni su ženidbama i udajama nastavili neprestano teći, išlo se svagda na sila, derneke, plesnjake, kupališta, utakmice, u lov, na svadbe, sprovode, na obiteljska slavlja – brgulje. Gradili su se putovi i mostovi, polje se zajedno obrađivalo, napasalo blago na Livodama, išlo u trgovinu, u školu, zajedno na sezonski rad u primorje i „privremeni“ u Njemačku. Što se oblačilo za dernek njihove zaštitnice „Gospe Odkarmene“, u „srid srice lita“, nosilo se i za naše rujanske Male Gospe, pa onda slagalo i stavljalo u škrnjavet do dogodine. Čak su govor i naglasak podobro ostali pomiješani i zajednički, baš kao što je i Sebišina ostala i naša i njihova. Sebišani nikad ni crkvom, ni školom, ni grebljem, niti putom, strujom i vodovodom odijeljeni i podijeljeni. Runovići s južne strane polja, s južne strane Matice, Drinovcima od zapada, na zalasku sunca. U osinju ispod Mračaja, a Mračaj tako zaravnali, razvlačili ga od rimskih vremena skoro do Matice, da se osinj i ne osjeti. Kad blistave zrake sunca provire iznad Ledinca, preskoče Vrbinu i Krenicu pa preko Drinovaca placnu kroz nježnu, magličastu zavjesu iznad Matice, Runovići ožive životom jutra i proljeća. Zazelene terase i pristave, propupaju trsovi a trešnje zarumene ko šipci jesenji i pršuti zimski. Polje zamiriše oranicom i sijenom sa Livoda, a Matica neumorna, svemu živom radost nosi. U toplim ljetnim noćima usćakula se sv. Ivan Krstitelj sa Sebišine, sa sv. Petrom i Pavlom s Bilog greba pa preko polja tiho podukne goričkom sv. Stipanu i vinjanskom sv. Roku. Sjećaju se oni ovdje i vedrijih, veselijih dana ali bome i puno, puno crnjih i tjeskobnijih vremena. Neka njihovim zagovorom ponovo ožive ognjišta, ozeleni polje i neka se osmijeh zadovoljstva vrati na lice puka Božjega. Kao kakva stara momčina, onaj Mračaj iznad Runovića zalegao s Maticom a po čitav dan za rukicu drži Babu i Babnjaču. Iza bijele crkve, na grobu hajduka Andrice Šimića, oko kite svježeg mirisnog cvijeća pčele zuje, leptiri se uzmilovali.