Dvije nove zbirke Ivane Čagalj

U izdanju splitskog Ogranka Matice hrvatske prošle godine objavljena je zbirka stihova Uši među dlanovima pjesnikinje Ivane Čagalj, koja je potom u vlastitoj nakladi objavila i četvrtu samostalnu zbirku Vrijeme prije sestre. To je prva knjiga u vlastitoj nakladi objavljena u Zagvozdu. Naslovnice za obje zbirke je izradila pjesnikinjina sestra Mia Čagalj. Riječ je o vrsnom postmodernističkom pjevu s nizom duhovnih, ispovjednih i ljubavnih pjesama.

Ivana Čagalj rođena je 1987. u Zagvozdu. Po struci je magistra kroatistike (nastavnički smjer) i anglistike (prevoditeljski smjer). Bila je učiteljica u Hrvatskoj nastavi u švicarskome kantonu Ticino te lektorica hrvatskog jezika na Šleskom sveučilištu u Katovicama (Poljska) i Sveučilištu u Vilniusu (Litva). Honorarno prevodi te obavlja poslove lekture i korekture tekstova za Književni krug Split, Filozofski fakultet iz Splita i Školski vjesnik. Članica je uredništva časopisa Mogućnosti, za koji je krajem 2012. napravila panoramu splitskoga suvremenog pjesništva, a ujesen 2015. isti je časopis objavio njezin izbor iz novije splitske proze. Pjesme je objavljivala u časopisima Mogućnosti, The Split Mind, Odraz, Kvartal, Dišpet te zbornicima Rječilišta, Knjige uživo i Poezina.

Uši među dlanovima

O knjizi Uši među dlanovima recenzentica dr. sc. Tea-Tereza Vidović Schreiber piše:

“Zbirka Uho medu dlanovima postmodernistički je rukopis u okruženja, zavičaja – istovremeno bliskog i dalekog – s nadrealnim, često postimpresionističkim motivima nerijetko inspiriranim likovnim djelima različitih umjetničkih razdoblja. Bitno je istaknuti da autorica pokazuje dobro poznavanje drugog umjetničkog medija pa njim i vješto barata u svom kreativnom postupku. Stječemo dojam da je i svaka pjesma svojevrsna impresionistička pjesnička ilustracija, uhvaćen ekspresionistički trenutak ili (nad)realistički, a opet intimni odraz prostora i vremena u kojem se i zbog kojega se (pre)živi ovdje i drugdje.

Nadovezujući se na tvrdnju Davora Šalata kako je prva zbirku Paralaksa (2017.), pobjednica Natječaja „Anđelko Novaković” Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, „egzemplarni postmodernistički rukopis koji je svjestan konvencionalne naravi jezika i književnosti, stilski i diskurzivno eklektičan i heterogen, naglašene figurativnosti, ali i kolokvijalne ‘sirovosti’, možemo zaključiti da nova zbirka pjesama donosi pomak prema snažnijoj slikovitosti s tendencijom stvaranja efekta začudnosti ne samo u završnim poantama pjesama, već u cijelom tekstu. Pjesnikinja radi pomak i u smislu lingvističke razigranosti te slobodnije uporabe raznih pjesničkih izričaja. Nadahnuta ne samo (post)modernim autorima, nego i usmenom književnošću, autorica znalački interferira i parafrazira biblijske tekstove i motive koji nas iznova vraćaju smislu i iskonu, redefinirajući i tako svoj identitet.

Poezija Ivane Čagalj jest poezija koja nije iznevjerila sve temeljne vrijednosti pjesničkog zanata i ne pada pred iskušenjem novog poetskog tržišta, već u njoj riječ ostaje svrhom te izrasta iz strastvenoga, akrobatskog, spontanog i prostorom obilježenog traganja za smislom.”

* * *

Kad se Bogu skupi, ode na more. Crno. I plače.

Tako mislim. I klize mu suze, velike i slane. Kad iscijedi što ima, ustane i opet odluta. Na travke. Na dječje nosiće. Na rub šalice. I opet sve bude dobro.

(Samo, priđeš li mu baš posve blizu skroz, ispod lijevog podočnjaka, ugledat ćeš tračak soli. Zašto lijevog, pitaš. Zato što je na toj strani srce. A srce ni Bog ne može prevariti. I ne želi.)

BIOKOVO

Biokovo

Plava maternica

Gledaš li je iz daleka

Inozemstva ili s balkona

Stat će ti cijela u oči

Kad si bila mala

Još manja no jutros

Mislila si da se smršavi kad se popne na

Biokovo

Plava međašica

Okolo

Okolo

Ogrni me plavošću danas

Ti koji si rodio Biokovo

Ogrni me

Mene malu

VRIJEME PRIJE SESTRE

a netko će uvijek pitati

što je bilo prije boga

i gdje se skriva kad je teško

ja sam si takve dvojbe riješila u predškoli

da nitko ne zna u Međan pod polon posadila sam ljubičice

iznad njih učinila znak križa

nakon vremena koje ionako svi krivo brojimo

one su buknule

sestra je došla rekli bismo kasnije

– ako je i bilo vremena prije sestre

mora da je ljubičasto

i po čemu se onda razlikuje od trena u kom obje dišemo

krivo su nas učili

ljubičice nikad nisu ni prestale biti pod polon

i okolo kamo god da pođeš

tabanima ili mislima

bog je ljubičasta čaška koja čeka da se vratiš u predškolu

i konačno počneš pravilno postavljati pitanja

            Ivana Čagalj

Vrijeme prije sestre

U novoj knjizi Vrijeme prije sestre u tri ciklusa tiskano je pedesetak pjesama koje su svojevrsni most između kultura pa je u zbirci uvršteno i nekoliko prijevoda pjesama na poljski jezik. U dužem pogovoru urednica knjige prof. dr. sc. Marina Katinič Pleić ističe:

„Biografske zasade snažno oblikuju pjesnički osobito prostor Imote i Splita kao dom, te obiteljska jezgra. Osim iskustva tople ukorijenjenosti, iskustvo putovanja drugi je najsnažniji motivski poticaj pisanju. Treći je iskustvo čitanja i pisanja, četvrti iskustvo odnosa s drugim i Drugim, peti samorefleksija. Sve joj zbirke povezuje oštrina opažanja, smisao za detalje i korespondencije, lucidno asociranje i okretni zaključci, riječju – epifanija ideja u predmetnoj svakodnevici. Dobru književnost iz ženskog pera obilježava sintetičnost: i – i. Upravo je takva Ivanina poezija; istovremeno sustavna i antisustavna, tjelesna i misaona. (…) Treći ciklus, Bog je postmodernist, okuplja začudnu duhovno-religioznu poeziju koja se teško može prispodobiti ičemu u suvremenoj hrvatskoj lirici. (…) Zbirka Vrijeme prije sestre osvježenje je među brojnim trendovski intoniranim pjesničkim radovima. Samosvojna poezije, prepoznatljiva lirskoga glasa. Iskrena je, izrasla je autoričina iskustva, iz nutrine mlade žene zaljubljene u život1, koja, koja iscrtava kartu svoga poetskog puta ispreplećući književnu struku i vlastite doživljaje, domovinske korijene i europske putanje. Vrijeme prije sestre nije prošlo vrijeme, to je Božje svevrijeme, ništa doista ne počinje i ne završava, sve protječe u vječnoj postojanosti bitka. S time je povezano i iskustvo doma: dom nikamo ne ide, kao izvor identiteta on se vječno hrani sjećanjem, susretima, pisanjem, on se zajednički uspostavlja.

Iako bez sumnje suvremena, Ivanina se poezija srećom ne može katalogizirati nijednom od uobičajenih etiketa: stvarnosno, hermetično, konkretističko, žensko…, a ipak sadrži ponešto od svega toga. Na kraju, čini se primjerenim prizvati stihove iz Paralakse: dobar je ovo svijet / Mali princ i dalje je / Najčitanija knjiga poslije Biblije. Osim bezuvjetnog da životu, lirski glas koji odašilje ove riječi poručuje još nešto: da samo onu poeziju možemo doživjeti i voljeti, koja nas je pripitomila.“

BLAGOVIJEST

Bura je opala

Kad je Marija razgrćala robu

Ili možda                                          

Roba se mogla razgrnuti nakon marčane bure

Bez straha da će nešto odnijeti

Da će nešto vrijedno i čisto

Jednostavno otići

Marija je toga dana

Odlučila

Riječju mišlju djelom i propustom

U sebi uzgajati

Malu smrt

Kroz sljedećih 9 mjeseci i 33 godine

Znajući da je bura zdrav i čist vjetar

Tek bi se ponekad mislila

Kako će

Obujmiti smrt

Ispucanim rukama

Ivana Čagalj