U izdanju splitskog Ogranka Matice hrvatske prošle godine objavljena je zbirka stihova Uši među dlanovima pjesnikinje Ivane Čagalj, koja je potom u vlastitoj nakladi objavila i četvrtu samostalnu zbirku Vrijeme prije sestre. To je prva knjiga u vlastitoj nakladi objavljena u Zagvozdu. Naslovnice za obje zbirke je izradila pjesnikinjina sestra Mia Čagalj. Riječ je o vrsnom postmodernističkom pjevu s nizom duhovnih, ispovjednih i ljubavnih pjesama.
Ivana Čagalj rođena je 1987. u Zagvozdu. Po struci je magistra kroatistike (nastavnički smjer) i anglistike (prevoditeljski smjer). Bila je učiteljica u Hrvatskoj nastavi u švicarskome kantonu Ticino te lektorica hrvatskog jezika na Šleskom sveučilištu u Katovicama (Poljska) i Sveučilištu u Vilniusu (Litva). Honorarno prevodi te obavlja poslove lekture i korekture tekstova za Književni krug Split, Filozofski fakultet iz Splita i Školski vjesnik. Članica je uredništva časopisa Mogućnosti, za koji je krajem 2012. napravila panoramu splitskoga suvremenog pjesništva, a ujesen 2015. isti je časopis objavio njezin izbor iz novije splitske proze. Pjesme je objavljivala u časopisima Mogućnosti, The Split Mind, Odraz, Kvartal, Dišpet te zbornicima Rječilišta, Knjige uživo i Poezina.
Uši među dlanovima
O knjizi Uši među dlanovima recenzentica dr. sc. Tea-Tereza Vidović Schreiber piše:
“Zbirka Uho medu dlanovima postmodernistički je rukopis u okruženja, zavičaja – istovremeno bliskog i dalekog – s nadrealnim, često postimpresionističkim motivima nerijetko inspiriranim likovnim djelima različitih umjetničkih razdoblja. Bitno je istaknuti da autorica pokazuje dobro poznavanje drugog umjetničkog medija pa njim i vješto barata u svom kreativnom postupku. Stječemo dojam da je i svaka pjesma svojevrsna impresionistička pjesnička ilustracija, uhvaćen ekspresionistički trenutak ili (nad)realistički, a opet intimni odraz prostora i vremena u kojem se i zbog kojega se (pre)živi ovdje i drugdje.
Nadovezujući se na tvrdnju Davora Šalata kako je prva zbirku Paralaksa (2017.), pobjednica Natječaja „Anđelko Novaković” Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, „egzemplarni postmodernistički rukopis koji je svjestan konvencionalne naravi jezika i književnosti, stilski i diskurzivno eklektičan i heterogen, naglašene figurativnosti, ali i kolokvijalne ‘sirovosti’, možemo zaključiti da nova zbirka pjesama donosi pomak prema snažnijoj slikovitosti s tendencijom stvaranja efekta začudnosti ne samo u završnim poantama pjesama, već u cijelom tekstu. Pjesnikinja radi pomak i u smislu lingvističke razigranosti te slobodnije uporabe raznih pjesničkih izričaja. Nadahnuta ne samo (post)modernim autorima, nego i usmenom književnošću, autorica znalački interferira i parafrazira biblijske tekstove i motive koji nas iznova vraćaju smislu i iskonu, redefinirajući i tako svoj identitet.
Poezija Ivane Čagalj jest poezija koja nije iznevjerila sve temeljne vrijednosti pjesničkog zanata i ne pada pred iskušenjem novog poetskog tržišta, već u njoj riječ ostaje svrhom te izrasta iz strastvenoga, akrobatskog, spontanog i prostorom obilježenog traganja za smislom.”
* * *
Kad se Bogu skupi, ode na more. Crno. I plače.
Tako mislim. I klize mu suze, velike i slane. Kad iscijedi što ima, ustane i opet odluta. Na travke. Na dječje nosiće. Na rub šalice. I opet sve bude dobro.
(Samo, priđeš li mu baš posve blizu skroz, ispod lijevog podočnjaka, ugledat ćeš tračak soli. Zašto lijevog, pitaš. Zato što je na toj strani srce. A srce ni Bog ne može prevariti. I ne želi.)
BIOKOVO
Biokovo
Plava maternica
Gledaš li je iz daleka
Inozemstva ili s balkona
Stat će ti cijela u oči
Kad si bila mala
Još manja no jutros
Mislila si da se smršavi kad se popne na
Biokovo
Plava međašica
Okolo
Okolo
— Ogrni me plavošću danas
Ti koji si rodio Biokovo
Ogrni me
Mene malu
VRIJEME PRIJE SESTRE
a netko će uvijek pitati
što je bilo prije boga
i gdje se skriva kad je teško
ja sam si takve dvojbe riješila u predškoli
da nitko ne zna u Međan pod polon posadila sam ljubičice
iznad njih učinila znak križa
nakon vremena koje ionako svi krivo brojimo
one su buknule
sestra je došla rekli bismo kasnije
– ako je i bilo vremena prije sestre
mora da je ljubičasto
i po čemu se onda razlikuje od trena u kom obje dišemo
krivo su nas učili
ljubičice nikad nisu ni prestale biti pod polon
i okolo kamo god da pođeš
tabanima ili mislima
bog je ljubičasta čaška koja čeka da se vratiš u predškolu
i konačno počneš pravilno postavljati pitanja
Ivana Čagalj
Vrijeme prije sestre
U novoj knjizi Vrijeme prije sestre u tri ciklusa tiskano je pedesetak pjesama koje su svojevrsni most između kultura pa je u zbirci uvršteno i nekoliko prijevoda pjesama na poljski jezik. U dužem pogovoru urednica knjige prof. dr. sc. Marina Katinič Pleić ističe:
„Biografske zasade snažno oblikuju pjesnički osobito prostor Imote i Splita kao dom, te obiteljska jezgra. Osim iskustva tople ukorijenjenosti, iskustvo putovanja drugi je najsnažniji motivski poticaj pisanju. Treći je iskustvo čitanja i pisanja, četvrti iskustvo odnosa s drugim i Drugim, peti samorefleksija. Sve joj zbirke povezuje oštrina opažanja, smisao za detalje i korespondencije, lucidno asociranje i okretni zaključci, riječju – epifanija ideja u predmetnoj svakodnevici. Dobru književnost iz ženskog pera obilježava sintetičnost: i – i. Upravo je takva Ivanina poezija; istovremeno sustavna i antisustavna, tjelesna i misaona. (…) Treći ciklus, Bog je postmodernist, okuplja začudnu duhovno-religioznu poeziju koja se teško može prispodobiti ičemu u suvremenoj hrvatskoj lirici. (…) Zbirka Vrijeme prije sestre osvježenje je među brojnim trendovski intoniranim pjesničkim radovima. Samosvojna poezije, prepoznatljiva lirskoga glasa. Iskrena je, izrasla je autoričina iskustva, iz nutrine mlade žene zaljubljene u život1, koja, koja iscrtava kartu svoga poetskog puta ispreplećući književnu struku i vlastite doživljaje, domovinske korijene i europske putanje. Vrijeme prije sestre nije prošlo vrijeme, to je Božje svevrijeme, ništa doista ne počinje i ne završava, sve protječe u vječnoj postojanosti bitka. S time je povezano i iskustvo doma: dom nikamo ne ide, kao izvor identiteta on se vječno hrani sjećanjem, susretima, pisanjem, on se zajednički uspostavlja.
Iako bez sumnje suvremena, Ivanina se poezija srećom ne može katalogizirati nijednom od uobičajenih etiketa: stvarnosno, hermetično, konkretističko, žensko…, a ipak sadrži ponešto od svega toga. Na kraju, čini se primjerenim prizvati stihove iz Paralakse: dobar je ovo svijet / Mali princ i dalje je / Najčitanija knjiga poslije Biblije. Osim bezuvjetnog da životu, lirski glas koji odašilje ove riječi poručuje još nešto: da samo onu poeziju možemo doživjeti i voljeti, koja nas je pripitomila.“
BLAGOVIJEST
Bura je opala
Kad je Marija razgrćala robu
Ili možda
Roba se mogla razgrnuti nakon marčane bure
Bez straha da će nešto odnijeti
Da će nešto vrijedno i čisto
Jednostavno otići
Marija je toga dana
Odlučila
Riječju mišlju djelom i propustom
U sebi uzgajati
Malu smrt
Kroz sljedećih 9 mjeseci i 33 godine
Znajući da je bura zdrav i čist vjetar
Tek bi se ponekad mislila
Kako će
Obujmiti smrt
Ispucanim rukama
Ivana Čagalj