Imotska krajina Medij s iskustvom
NIKOLA KORDIĆ: PRVI KRALJ, Pjesma o hrvatskom kralju Tomislavu, spjevao seljak Nikola Kordić.
Za tisućitu obljetnicu krunidbe prvoga hrvatskog kralja Tomislava 1925. godine objavljene su brojne povijesne, publicističke i beletrističke knjige s motivima Hrvatskog kraljevstva, a najpoznatija je veleknjiga „Znameniti i zaslužni Hrvati te pomena vrijedna lica u hrvatskoj povijesti od 925.-1925.: sa pregledom povijesti Hrvatske, Bosne i Istre, hrvatske književnosti i razvitka hrvatskog jezika, te hrv. vladara, hercega, banova i biskupa, kao uvodom: prigodom proslava 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva“. Taj enciklopedijski projekt s ukupno oko tri tisuće životopisa potaknuo je i uredio Emilij Laszowski, a knjiga je pretiskana i 1990. godine.
Te je jubilejske (velegodne) godine objavljeno i više pjesama i poema u slavu kralja Tomislava, a među njima je i epska pjesma „Prvi kralj – Pjesma o hrvatskom kralju Tomislavu“ koju je u 555 deseteraca napisao ljubuški pučki pjesnik Nikola Kordić.
Nikola Kordić rođen je u Grljevićima kraj Ljubuškoga 16. III. 1897., a preminuo je u Ljubuškom 4. XI. 1947. Školovanje u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Širokom Brijegu prekinuo je 1915. zbog mobilizacije u austro-ugarsku vojsku. Od 1918. bavio se poljodjelstvom na obiteljskom imanju. Ubijen pod nerazjašnjenim okolnostima. Stihovima se javio 1914. u đačkom listu Luč, potom na bojištu u Italiji navodno priredio prvu zbirku, koje rukopis nije sačuvan. U Mostaru na štokavskom standardu objavio knjižice uglavnom deseteračkih pjesama i spjevova o hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj povijesti te suvremenoj politici, u kojima je promicao katoličku pučku pobožnost i veličao zasluge franjevaca za hrvatski narod u BiH: Čuvari (1925), Prvi kralj (1925), Sudbina zulumćara (1927), Mala prijateljska riječ hrv. seljacima pred izbore (1927), »Ujaci« (1927), Hrvatski mučenici Pavao Radić i Đuro Basariček (1928), Mučenik (1929), Otac sirotinje (1932), Osnivač moje župe (1933), Dolazak franjevaca u Hercegovinu (1934), Kroz devedeset godina (1936), Župa Vitina kroz četrdeset godina (1936), Sa suzam ti pišem život, borče, fra Didače, sirotinje oče! (1938) i Ramski mučenici (1939). Prigodnice kralju Tomislavu, A. Starčeviću i A. Paveliću objavio u knjižici Tri hrvatske zvijezde (Mostar 1941).
Knjižicu Prvi kralj je 1925. na 28 stranica malog formata tiskala i objavila Narodna prosvjeta i mogla se kupiti u knjižarama Narodne prosvjete i Društva sv. Jeronima u Zagrebu. Pjesma se sastoji od osam kraćih pjevanja: Uvod, Dogovor, Oslobođenje Posavske Hrvatske, Krunisanje, Poraz Bugara, Zakletva, Oporuka i Završetak. Pjesma je pisana za guslare, što se i u uvodu izrijekom navodi, kada pjesnik Kordić moli vilu:
Gusle sam gle nabavio nove,
Pomozi mi graditi stihove,
Otvori mi knjigu od prošlosti,
Pa mi, vilo, pripovijedaj dosti,(…)
Nikolinu pjesmu su jamačno pjevali uz gusle mnogi guslari tijekom dugih zimskih noći uz brojne slušatelje uz komin, no nije snimljena na magnetofonske vrpce niti na gramofonske ploče, iako su se tih godina proizvodile i u nas. Četrdesetak godina kasnije, kada su električna struja i prvi gramofoni stigli i u sva naša sela, objavljene su i prve singl i longplej gramofonske ploče s guslarskim pjesmama.
U vrijeme cvata Hrvatskog proljeća guslar Željko Šimić snimio je svoju pjesmu „Tomislav, prvi kralj hrvatski“ koju je Jugoton objavio 1970. godine. Zlatko Šapina je 2014. napisao pjesmu „Kralj Tomislav“ koju je odguslio Ivan Antosović, i obje se pjesme mogu poslušati i na internetskom Youtube kanalu.
Evo cijele pjesme „Prvi kralj“ Nikole Kordića.
UVOD.
Tisuću se svršilo godina
Od onoga svečanoga čina,
Kad na Duvnu, polju širokome,
Tomislavu, knezu hrvatskome,
Kraljsku krunu staviše na glavu,
Urediše hrvatsku državu,
Dokle plug nam našu zemlju ore,
Dokle sinci naše majke zbore.
Gusle sam gle nabavio nove,
Pomozi mi graditi stihove,
Otvori mi knjigu od prošlosti,
Pa mi, vilo, pripovijedaj dosti,
Kakono je kralju Tomislave
Potukao ohole Madžare,
Kad im stale rasti zazubice
Za hrvatska brda i ravnice,
Progonio mletačke gusare,
Našeg mora dušmanine stare.
Kako sruši silnog Simeona,
Silna cara u vremena ona.
Pjesma moja kazivat će svima,
Gdjegoder nas još Hrvata ima,
Nek’ buduća znaju pokoljenja,
Da još davno u stara vremena
Hrvatska je bila moćna, jaka,
Dosta hrabrih imala junaka,
Junaka na maču i na peru:
Ginuli su za svoj dom i vjeru.
Nek’ im spomen bude ovi zvuci,
Nek’ poštovat znaju ih unuci.
Zemlji sjaju zlatnog sunca traci,
A narodu narodni junaci,
I nad svima svem hrvatstvu slava
Prvog našeg kralja Tomislava.
I. DOGOVOR.
Na zapadu tamo za vrhunce
Žarko već je utonulo sunce,
U rumeni sav se zapad kupa,
Crna noćca polagano stupa
I po zemlji crne baca tmine,
Stoji prasak strašne vihorine,
Svaki željan traži konačište.
Ali zašto ostavlja ognjište
Knez Tomislav, pa do Nina hodi?
Što ga noćas u nevrijeme vodi,
Da mir buni ovud noćnoj straži,
Da biskupa Grgu noću traži?
Konja goni obalom uz more
Do Nina pred biskupove dvore,
Tuče kneže dvoru na vratima,
Al se nitko ne javi na njima.
Tuče kneže i dva i tri puta,
Pa se paščad uzlajala ljuta.
Doletješe sluge biskupove,
Svijetlom knezu otvoriše dvore.
Kada knez se u odaji javi
Grgur biskup ‘vako ga pozdravi:
„Svijetli kneže, što te u toj noću
Ponukalo k meni amo doći?
Vijest sigurno zlu donosiš neku.
Sjedi, kneže, kapi znoja teku
Niz lice ti od teška napora.
A dugo si čekao kod dvora,
Svijetli kneže, ništa ne zamjeri,
Što su bile zatvorene dveri!
Sluge tvrdi sanak su usnile,
A ja sam se zadubo u knjige,
Nijesam čuo zova niti glasa,
Dok ne začuh lavež ljutih pasa.
Popij čašu žežene rakije,
Nek’ umorne okrijepi ti žile!“
Knez Tomislav znoj sa čela tare;
„Moj Grgure, jesi l’ za Madžare
Čuo, da su prešli preko Drave,
Pa harače Hrvatskom do Save?
Hrvat crne dočeko je danke,
Braslav samo uzda se u Franke,
Opija se i još gozbe daje,
Za Hrvatsku haje i ne haje.
A Madžari ruše, robe, pale
Dom Hrvata, crkve i oltare.
Krvca teče, majke, djeca pište,
Posavska je krvavo garište,
Moj biskupe, našu braću s’jeku!”
A biskupu samo suze teku.
„Mi smo braća”, dalje knez nastavlja,
„U meni se bratsko srce javlja,
Dužnost nam je dići svoju silu,
Svoju braću obraniti milu.
Moj Grgure, ne smijenio časit,
Braću treba od propasti spasit,
Neka vidi rulja Azijata,
Da nas ima, ima još Hrvata!”
Knez završi pun svetoga žara,
A biskup mu Grgur odgovara:
„Nemile mi nosiš glase, kneže,
Radi braće bol mi srce steže,
Al mi dušu ojađenu liječi,
Svijetli kneže, melem tvojih riječi.
Dosad mnogo cijenio te jesam,
Al te znao dosad ipak nijesam,
Da imadeš toliko ljubavi
Za braću i u drugoj državi.
Mogu samo Bogu zahvaliti,
Da nam možeš svima vođom biti.
Spasit braću od nemani treba,
Nek nas prati blagoslov sa neba!
Braća mora da se potpomažu,
Krvca nije voda, pravo kažu.
Pothvatu se tvojemu veselim,
Svaku sreću i blagoslov želim!
Ni ja ne ću žaliti potpore,
Dat ću, treba l’, i ove mi dvore,
Ni staračku ja ne žalim snagu,
Da spasimo našu braću dragu.“
Zbori biskup, sve mu suze teku,
Bratski jadi u duši ga peku.
Tomislavu srce poigrava,
Pa junačkim glasom progovara:
„Upamtit će rulja Azijata,
Da nas ima, ima još Hrvata!“
II. OSLOBOĐENJE POSAVSKE HRVATSKE.
Divlja jata gordih Azijata
Ruše, pale domove Hrvata:
Kud madžarske divlje čete stižu,
Sa garišta dimovi se dižu.
Blago gone, žene, djecu s’jeku,
Sve potoci ljudske krvi teku.
Sva Posavska zove, jadikuje,
A knez Braslav pomoć očekuie.
Ali Franci haju i ne haju,
Hrvatima pomoći ne daju.
Što je stalo gordome tuđinu
Za hrvatsku malu domovinu?
Vidi Braslav pomoći da nema,
Pa se u boj sam stao da sprema.
Krvava se zametnula bitka,
Sablje zveče, stoji konja vriska.
„Brat će uvijek pomoć svome bratu,
Hrvat uvijek pomoć će Hrvatu.
Potukosmo Obre i Avare,
Skupa ćemo potuć’ i Madžare!“
Zaorila vika sa svih strana
Od junaka kneza Tomislava,
Koji banu iz Bijele Hrvatske
I dovede čete si junačke:
Takih nema na svijetu junaka,
Sve Hrvatska rodila ih majka.
Knez Tomislav jaši na dorinu,
Joj i jao bit će dušmaninu.
Vileni mu dorin poskakiva
Preko naših planina i njiva.
„Naprijed samo, moja braćo mila!”
Viče kneže iz svih svojih sila,
A junaci povadili ćorde,
Pa madžarske razganjaju horde.
Stoji zveket oštrijeh handžara,
Stoji lelek ranjenih Madžara:
Kome rusu ne odsijeku glavu,
Ugone ga u vodu u Dravu.
Nek’ i dalje upamte Madžari,
Kako Hrvat znade da nadari
Dušmanina crna, kad provali
U hrvatska sela, da ih pali.
Kroz Posavsku lijepu ravninu
Jaši kneže na vilen-dorinu,
A za knezom hrabra četa vrvi,
Madžarskom je poškrapana krvi,
Al pobjede vijencem ovjenčana.
„Jeste silan junak od megdana,
A s njime su hrabreni junaci!”
Pitaju se žene, djeca, starci,
Odakle je vojska silovita.
„Konji nijesu franačkoga kralja,
Nit im ćorde junačka krv kalja.
Čuj! Još našim jezikom divane,
Odakle su, od koje li strane?”
Svuda tako Tomislava slave,
Odgovara kneže Sedeslave:
„Brat svom bratu uvijek pomoć mora,
Hrvati smo od sinjega mora,
Da bacimo vraga preko Drave,
Doveo nas kneže Tomislave,
Nek’ nam svima sunce loge svane,
Vaše rane i naše su rame,
Vaši jadi i naši su jadi,
A na slozi budućnost se gradi.“
„Tomislave, i naš knez nam budi!“
Javljaju se žene, djeca, ljudi:
“Blago majci, koja te porodi,
Pa nas divlje sile oslobodi!“
Stoji kneže, a oko mu gori
Svetim plamom, pa ovako zbori:
„Eto, baš mi sada glasnik javi,
Da knez Braslav u boju zaglavi,
Mnogi su vam srušeni domovi,
Poginuli mnogi vam sinovi,
Al kraj ide teškoj toj nevolji,
Hrvatskoj će sinut dani bolji.“
Od tog časa nesta dušmanina
Posta jedna hrvatska država
Pod vladanjem kneza Tomislava.
III. KRUNISANJE.
Sunce sjaje u proljetnom sjaju,
Ptice poje u zelenom gaju,
Zelene se brda i ravnice,
Silan narod grne hrpimice
Ravnom Duvnu sa svih naših strana
Od Dunava pa sve do Jadrana.
Pjesma ori, zastave se šire,
Puk se vrsta u duge špalire,
Tu su djeve kano vite jele,
Pogledom bi srce ti otele,
Mladi momci kao viti bori,
Hrvatsko im srce plamom gori,
Tu su ljudi po izbor junaci,
Vitezovi slavni i seljaci,
Uz plemića eno seljak stoji,
Osjećaju braća se i svoji.
Ravno Duvno osulo se svijetom
Kao zemlja mirisavim cvijetom,
Da djevojci pane dukat s glave,
Pao ne bi do zelene trave,
Toliko se tu sakupi svijeta,
Toliko se tu sastade četa,
Toliko se tu sabra gospode,
Što riječ slavnu u narodu vode,
Toliko se tu skupi seljaka,
Toliko mnoštvo hrvatskih junaka.
Bože mili, na daru ti hvala,
Kakva ovo mora biti slava?
Kakva slava, kakvo li ročište?
Što toliki narod tu baš ište?
Ne pitaj, već gledaj: usred ravni
Gordo stoji Tomislav, knez slavni,
Tu kraljevsku krunu na se prima,
Što mu papa poslo je iz Rima,
I još žezlo uzimlje u ruku,
Progovara sakupljenom puku:
„Pozdravljam vas, braćo i junaci,
Sveg hrvatskog naroda prvaci.
Svi smo braća, svi smo naši ljudi,
Svi na jednoj uzrasli smo grudi:
Makar jedni bili pokraj mora,
Iz Posavske drugi odozgora.
Sve hrvatska porodi nas majka,
Svima nam je mila i jednaka.
Svi hrvatsku zemlju si oremo,
Svi hrvatski krušac svoj jedemo;
Sve hrvatsko sunašce nas grije,
Svim hrvatska krv u žilam’ vrije.
Svi smo sinci crkve Isusove,
Krvi za nju ne žalimo svoje.
Otac svega kršćanstva nas štuje,
Ljubav svoju javno pokazuje:
Našoj zemlji kraljski naslov daje,
Kraljevstvo nam prvi on priznaje.
Zato si se skupio tu, rode,
Da proslaviš čast svoje slobode,
A ja evo vršim volju tvoju,
Krunu primam ja na glavu svoju.
Daj nam, Bože, da na korist bude
I na slavu naše drage grude
I na uhar Crkve Isusove!
Na riječi se kunem evo ove:
Svu ću svoju posvetiti snagu
Za Boga i domovinu dragu.
Da paklena podigne se sila
I razastre nad nas svoja krila,
Da tisuće skoči dušmanina,
Hrvatska će draga otadžbina
Postojano stati ko pećina
I ostati Božja kraljevina.
Za Krst Hrvat ne će žalit krvi,
Za Krst Hrvat borit će se prvi,
Čuvat vjeru, baštinu otaca!”
Tomislav se na koljena baca.
Oko kralja i sav narod kleči,
K nebu šalje svete molbe riječi:
„Bože, čuj nas, usliši Hrvate,
Nek’ nam srećom domovina cvate,
Svaki sin nek’ svetoj Crkvi valja,
Bože, čuvaj hrvatskoga kralja!’
IV. PORAZ BUGARA.
Uranio care Simeone,
Uranio prije zore rane,
Pa on piše knjigu šarovitu
U Hrvatsku zemlju glasovitu.
A njegovi Bugari je šalju
Tomislavu, hrvatskome kralju.
U knjizi mu care progovara:
„Pozdravlja te car sviju Bugara,
Tomislave, kralju od Hrvata,
Ako ne ćeš sa mnom ljuta rata,
Čuvaj, kralju, svoju rusu glavu,
Svoju glavu i svoju državu!
Možeš lijepo živjeti u miru.
Zašto primaš kneza Zahariju,
I njegove Srbe pod zaštitu?
Stog čim primiš knjigu šarovitu,
Zakariju odmah šalji amo
I sve Srbe, da im mi vladamo!
Ako ne ćeš sve to učiniti,
Hrvatsku ću tvoju porobiti,
Porobiti, ognjem popaliti,
A tebe ću, kralju, pogubiti,
Kraljevsku ti krunu ugrabiti,
Hrvatsko vam ime uništiti.”
Kralj Tomislav bijelu knjigu prima,
Knjigu čita i pero uzima,
Simeonu bijelu knjigu šara,
U knjizi mu ‘vako odgovara:
„Simeone, susjede i care,
Nepotrebna tebe briga tare,
Hrvatskih se držim običaja,
Što ih me je naučila maja:
Koga Hrvat u svoj domak primi,
Ma da skoče svi baš dušmanini,
Hrvat njega ne će izručiti,
Svoj običaj stari pogaziti.
Simeone, znadi, od starina
Hrvatu je ognjište svetinja.
Neka znadeš i to, silni care,
Tvoje čete ako baš navale,
Prije će nas mrtve pregaziti,
Nego našu zemlju osvojiti.
Znadi: nikom nije tolka slava,
Da mu ne bi mogla pasti glava!
Hrvat ne će tuđe osvajati,
Al ni svoga ne će drugom dati,
Kad navale dušmani prokleti,
Hrvat znat će za svoj dom i mrijeti.“
Car Simeon bijelu knjigu štije,
Pa ko da su ujele ga zmije,
Razbuči se kao silna bura,
Zove vođu Alogobotura:
,,Vojevodo, moj viteže dragi,
Tko se može oprijet našoj snagi?
Sav svijet strepi već od mača moga,
Potuko sam cara bizantinskoga,
Popalio, srušio Srbiju,
Uhvatit sam htio Zakariju,
Ali glavu odnio je živu,
U Hrvatsku tamo kraljevinu.
Pisao sam kralju Tomislavu,
Neka čuva svoju rusu glavu
I nek preda Srbe mojoj vlasti,
Pa mu ne će ni vlas s glave pasti.
A on ne će da se pokorava,
Nego meni drsko odgovara,
Prije da će glavu izgubiti,
No po volji meni učiniti.
Zato vodi čete na nj junačke,
Robi, pali krajeve hrvatske,
Nek’ u krvi sva Hrvatska pliva!
Tomislava tko uhvati živa,
Vojvodom ću njega učiniti,
Doglavnikom svojim postaviti.
Dovedi mi mlade Hrvatice,
Da nam budu ovdje robinjice.
Što stignete, ognjem popalite,
Stare babe nogom pogazite!
Dotjerajte blago nebrojeno,
Vojevodo, junačko koljeno!”
I povede vojvoda Bugare,
Kako mu je naložio care:
Po Srbiji ruše, robe, pale,
Na Hrvatsku svom silom navale.
Dočeka ih kralju Tomislave
Na obali od Drine i Save.
Stoji zveket oštrijeh handžara,
Stoji vika od bijesnih Bugara,
Stoji krika od bojna konjika,
Stoji lelek ranjenih vojnika,
U najžešći boj Tomislav leti:
„Napr’jed, braćo! Napr’jed za dom sveti!“
Oštrim mačem junački krali maše,
Bugarske se glave širom praše.
Do Bugara mrtav Bugar leži,
I vođa im stao već da bježi,
Živu hoće da odnese glavu,
Da umakne kralju Tomislavu,
Koji slomi svu bugarsku silu
I obrani domovinu milu
Od silnoga cara haračlije,
Kakvog nitko upamtio nije.
V. ZAKLETVA.
Sastala se hrvatska gospoda.
Prvi vođe hrvatskog naroda,
A u Kninu, kraj Jadranskog mora
Sred lijepoga kraljevskoga dvora,
Pa debelu ovnovinu iju,
I crvenu rumeniku piju.
Vino piju iz zlatnih pehara,
svačem se družba razgovara.
Pokraj kralja starac guslar sjeo,
Javor gusle u ruke uzeo,
Pa spominje boje i megdane,
Što ih bio Hrvat na sve strane:
I mletačke opake gusare,
I Madžare i bijesne Bugare.
Gusle gude, o prošlosti zbore,
Kraljevski se dvori pjesmom ore.
Sve se samo veseli i smije
Do srpskoga kneza Zakarije:
Sjetnim licem tugu pokazuje,
Rosnom suzom sudbu oplakuje,
„Zdravo, kralju osloboditelju,
Kraljevao u sreći i veselju,
Dom ti neka svakom srećom cvate
Bog s nebesa nek’ štiti Hrvate!”
Dršćuć’ blijedi kneže progovara,
Niz lice mu suza se obara:
„Svakom Srbu uvenula ruka,
Digne li se protiv tvoga puka!
On od srca ne imo poroda,
Koj’ je protiv hrvatskoga roda!
Jednu samo mrku da izusti,
Bijeli dvori ostali mu pusti!
Pa ni ptica gnijezdo mu ne vila,
Progonila sudba ga nemila,
Gore nego kneza Zakariju!”
Krupne suze niz lice se liju,
Knez se blijedi jačim glasom glasi:
,,Tko nas Srbe od propasti spasi?
Tko nam dade bratsko utočište?
Tko nas primi na svoje ognjište
I nahrani hljebom bijelijem,
I napoji vinom crvenijem
U najtežim danima stradanja,
Gdje Srbina dušman s doma ganja?
Od propasti Hrvat nas izbavi,
Hrvati su prijatelji pravi
Svim Srbima, gdjegod nas još ima,
Hrvat rado u svoj dom nas prima.
Pa i u boj za nas leti prvi,
Hrvat za nas ne žali ni krvi,
Što nam treba, sve nam Hrvat daje;
Tu smo kao sred svoje domaje.
Hvala vama, o braćo Hrvati,
Bog Gospodar nek vam ljubav vrati!
Svaki Srbin neka riječi čuje,
što mu njegov kneže poručuje:
Dočekali još i crnje danke,
Ne rađale majke nam junake,
Po planinam’ ne pasla nam krda,
A cvijećem nam ne cvjetala brda,
Ne čule se gusle ni pjesmica
Gnječila nas glad i nerodica,
Bolesti nam kuće pohađale,
Sunčane nas zrake ne grijale,
Ako proti hrvatskomu puku
Ikad Srbin digne svoju ruku!“
Od zakletve srpskog kneza riječi
Sav hrvatski kraljevski dvor ječi…
VI. OPORUKA.
Lijepo sjaju, svemu život daju
A Hrvatskoj tugu naviještaju:
Smrt nemila, koja svijetom vlada,
Koja mori i stara i mlada,
Koja svima pojednako sudi,
Kojoj izmać’ ne će nikad ljudi,
Koja samo žanje, kosi, hara
I sirotu i silna vladara,
Došla u dvor Tomislava kralja,
Da mu ići s ovog svijeta valja.
Sa smrću se hrvatski kralj bori,
Pa u zadnjim časovima zbori
Krešimiru, svom jedinom sinu:
„Ljubi, sine, milu domovinu,
Budi, sine, otac svomu puku,
Nevoljniku pruži svoju ruku!
Gladnu, sine, podaj koru hljeba,
Bog će ti to platiti sa neba!
Strogo pazi da pravica vlada,
A nepravda i sila nikada!
Čuvaj vjeru, baštinu otaca,
Jedina je kadra da te jača,
Bez nje, sine, drvo si bez žila,
Bez nje sine, ptica si bez krila!
Vjera nek ti prva je svetinja,
Za njom majka – draga domovina!
Ko kralj čini svaku dužnost svoju,
I izvrši oporuku moju:
Narodu u ime moje kaži,
Neka vjeru svoju uvijek važi.
Majkam’ reci, da su prve zvane,
Prve da su Bogom odabrane,
Dobar porod da porode rodu,
Voćka svaka pozna se po plodu,
Majka goji i vraga i sveca,
Od dobre su majke dobra djeca.”
Kralj Tomislav sa smrću se bori,
Smrtni znoj ga pomalo već mori,
Kralj uzima zadnju popudbinu,
Zadnje riječi zbori svome sinu:
„Svem narodu zadnji pozdrav šaljem,
Ti mu, sine, budi dobrim kraljem.
Čuvaj, brani dragu domovinu,
Budi ocem svakom njenu sinu!
Vladaj slavno kraljevstvom Hrvata
A Srbina ljubi kao brata.
Nemoj mrzit niti dušmanina,
Budi uzor pravog kršćanina.
Nemoj slijeditbezbožnike ljude,
Nek’ tisvet moj zadnji savjet bude:
Hrvatskoj bezvjere nema spasa…’
Kralju tu većponestaje glasa.
Zadnja tek se riječ još razabire:
„Tako radi, sineKrešimire!
Duh predajemBogu Gospodinu….”
To izusti, svetački preminu…
ZAVRŠETAK.
Kroz tisuće dugijeh godina,
Na tisuće ljutih dušmanina
Svoju na nas podizali šaku,
Ali nijesu satrli Hrvatsku:
Klevetalo tisuć klevetnika,
Napadalo tisuć nasilnika,
Dizalo se tisuće zlotvora,
Tisuće nam spremali okova,
Tisuću nam nudili otrova,
Izmišljali tisuće osnova,
Al’ badava sve su zamke rulja,
Hrvatska je stala ko klisura.
Htjeli naše da zataru ime,
Al’ njihovo uginulo prije,
A hrvatsko još ni danas nije,
Mi i danas dičimo se njime!
Rušili nam sela i gradove,
A mi ljepše gradili smo nove,
Smicali nam dive i junake,
Ali druge rađale nam majke.
Lijepa li sunaša brda, doli,
Opustjeti htjeli ih zlotvori.
Divno li gle naše njive buje,
A po njima naše pjesme bruje,
Oranice zlatno klasje rode,
Po selima mome kolo vode
Izumr’ješe mnogi silni divi,
A Hrvatska još i danas živi!
Al’ dušmana još hiljade ima,
Hrvatska će odoljeti svima.
Slava vama, što ste na megdanu
Za Hrvatsku dali svoju glavu!
Slava vama, što ste dušmaninu,
Kad nam stao robit domovinu,
Svojom snagom skršili svu silu,
Spasili nam domovinu milu!
Slava vama, koji svojim znanjem,
A i vama, koji ste imanjem
Dragom našem poslužili rodu,
Nek’ vam ime žive u narodu!
Kunemo se vašemu pepelu,
Za hrvatstvo i za svetu vjeru
Svoju ćemo žrtvovati snagu,
Uspomenu ostaviti dragu
Unučadi kao i vi nama.
Snijte mirno, čast vam, dika, slava!
Prvi kralju, Tomislave slavni,
Svi Hrvati časte spomen davni
Tvojih dana, tvoga kraljevanja,
Tvom spomenu sav se narod klanja.
Slava tvoja Hrvatske je slava,
Iz nje niče budućnost nam prava.
