Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

Gusle moje sve manje poje

(Uz 320. obljetnicu Andrije Kačića Miošića, 1704. – 1760., tekst iz godišnjeg zbornika SUSRETI 17, Ogranak Matice hrvatske Grude, 2023.)

Gusle moje od javora suva / u vami se naša povist čuva / di vas nema tu je kuća gluva / u kući vas starješina čuva… obično glase uvodni stihovi brojnih epskih pjesama u kojima guslari naznačuju o čemu će u svojim deseteračkim stihovima pjevati uz to tradicijsko narodno glazbalo na kojemu su stoljećima guslili naši pređi, zaprećavši u pjesmama sve mirise slavnih bitaka i okuse dragih, šaljivih ali i tužnih događanja, tragedija i drugih uspomena. Sve opjevale pa i same opjevane. Pjevanje uz gusle upisano je 29. studenoga 2018. na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine.

Sve do prije pola stoljeća, dok nije došla struja i televizija u naše kuće na selu, uz komin bi se u vedrom društvu uz bukaru vina svaku večer guslile mnoge epske junačke pjesme, poneke uvrštene u antologije i zlatne stranice naše epike. Prije svih tu je slavna lirska 93-stihna balada Asanaginica (Žalosna pjesanca plemenite Asanaginice) koja 2024. slavi četvrt tisućljeća da je prvi put (1774.) otiskana na hrvatskom i talijanskom jeziku u knjizi Put po Dalmaciji Alberta Fortisa. Junačke pjesme koje su se pjevale u Zabiokovlju zapisao je i objavio fra Silvestar Kutleša, među kojima Petar Gudelj (koji je očeve gusle ponio u velegrad) kao imotsku „pjesmu nad pjesmama“ izabra Ženidbu Kosić-kapetana, što je ispjeva Ante Lončar pok. Mate kojega susjedi po majci prozvaše Perićušićen, a Gudelj imotskim Homerom. U netom objavljenoj knjizi Gora oko dvora (Školska knjiga, 2023.), u pjesmi U po velje Gudelj navodi da se „uz gusle slavila krška gastronomska trijada: prasetina, kupus i krumpir:

Nema lipše tice od prasice!

Još da su joj od kupusa krila

i da su joj noge od krumpira.

Fra Silvestar Kutleša u svojoj knjizi Život i običaji u Imockoj krajini zapisao je 5. svibnja 1936. i narodnu pjesmu Gusle moje, moja davorijo u kojoj se svirka na guslama uspoređuje s ljubavnom igrom:

Gusle moje, moja davorijo,

Jesam li vam skoro govorijo,

Da ste klete kožom razapete,

Na koži je konjic od drveta,

A po konju strunja od ždribeta.

I gudalo, jadikom napeto.

Pa se jedno zdrugim poigrava

Kano momče i mlado divojče!

Gusle se spominju i u hrvatskoj umjetničkoj poeziji, među prvima Marko Marulić koji u drugom libru prvoga hrvatskoga umjetničkog spjeva Judita (tiskana 1521.) u dvostruko rimovanom dvanaestercu navodi tri glazbala:

Tuj ti mu zvonjahu gusle s leutaši,

dipli privartahu, s njimi nakaraši.

Snagu i ljepotu glazbenog zvukovlja opjevao je i Petar Zoranić koji u prvom hrvatskom romanu Planine (koji je posmrtno tiskan 1569. također u Mletcima, 33 godine nakon nastanka) uz svoje pastire spominje glazbala rebek, gusle, citaru, roške i surle, a toliko očaran guslama navodeći da su one najbolje što jedan pjevač može dobiti na dar za svoje dobro pjevanje. Zvuk guslačkog gudala struji i sljedećih stoljeća stihovima hrvatskih poeta, sve do 20. stoljeća kada bard hrvatskog modernog pjesništva Tin Ujević ne zaboravlja gusle u kutu u pjesmi Sivo proljeće, a spominje ih i u pjesmama Dobrote dobroga sunca, Oporuka pjesnicima i Pet stabala. I u suvremenoj lirici se dižu ustihovljeni spomenici toj javorovoj svirali pa primjerice Veseljko Vidović u svojoj haiku zbirci objavljuje trostih Gusle:

Na čađavu zidu

Gusle moga djeda šute

Kao stećak

Imotski sonetist Ivan Lerotić (1941. – 2009.) u knjizi Svjetlozor (Zagreb, 1999.) opisao je dijelove glazbala u zvonjelici Gusle:

Utéšite nježno aršin javora

Ka tikvicu za čmrk iz vinske bačve

Na tronošcu posred kuhinje dvora

I cijepite pedalj drinka s račve

Izdubite drob i pokrijte kožom

I uresite meko dugi vrat jarca

Prča koji se gospi dvori ložom

I posadite slijepog vam starca

Na vidnu mjestu mjesnoga pazara

I cviliti će rep megdanskoga ata

l puniti će se dukatim žara

Lijevu koče grizu zmije vrata

Desna vuče strune vrište gudalo

Junake veliča ljubav budalo

Foto: Guslar na slici Vlaha Bukovca

Gusle se izrađuju najčešće iz jednog komada javorovog, orahovog, kljenovog ili jasenovog drva. Sve dijelove tvore varljača ili korito, izdubljeno drvo na dnu kojega je rupa u obliku zvijezde ili križića; popelo, zategnuta jareća, janjeća, zečja, pseća ili čak riblja koža (sklač u Konavlima) na kojoj ima od tri do dvanaest rupica, glasnica, najčešće u križnom obliku i ta koža služi kao rezonator zvuka; držak od vrata i glave koju krase izrezbareni likovi čovjeka ili životinje (konj, jarac, ptica, zmija…); konj(ić) koji odvaja strunu od zvučnog dijela; oputa za koju je pri dnu pričvršćena struna; kočić na koji se namata struna; gudalo ili lučac od prirodno zakrivljene grane kojim se gusli po nategnutim strunama od konjske dlake. Postoji hercegovački tip gusala s visoko postavljenim i dubrovački tip s nisko postavljenim i dužim žicama. Gusle su duge od 60, 70, pa i više centimetara, širine oko 18 do 25 cm, a dubina korita je od 6 do 8 cm.

Brojni su majstori koji izrađuju gusle, svaki od njih ima svoju malu tajnu odabira, pripreme i korištenja drva i životinjskih koža i dlaka kako bi izdjelali glazbenu korablju koja će zaploviti širokim melodijskim oceanima pod vještim i ritmičkim potezima gudala guslara koji mora imati još bolji zvonki glas, najbolje glazbalo, kako je kazao Matoš. Često se gusle naručuju kao suvenir te se objese doma na zid kao zorna uspomena na naše djedove koji su ih od gušta, radosti i tuge svirali i pjevali. U proteklih pola stoljeća više stotina gusala izradili su Mate Anić iz širokobriješkog sela Jara, Jerko Bakula iz Batina kod Posušja, Ante Serdarević iz Rastovca (Zagvozd) i drugi.

Foto: Celestin Medović: Dolazak Hrvata na Jadran

Naziv “gusle” dolazi od staroslavenske riječi “gosl” što znači “žica”. Po slavenskoj teoriji Južni Slaveni su svojom seobom u ove krajeve donijeli to kordofono glazbalo, pa ih je tako i Celestin Medović naslikao u prvom planu na slici Dolazak Hrvata na Jadran, no po ilirskoj teoriji gusle su starosjedilačko glazbalo koje su Slaveni naslijedili od Ilira. Bizantski autori prvi početkom VII. stoljeća spominju gusle, kada su uhvaćena “dva špijuna koja kod sebe nisu imali oružje, već samo drvena glazbala”. Gusle su se najviše svirale u jadranskom zaobalju, a zanimljivo je da su gusle “s dvi strune” koristili lički Bunjevci.

Pjesnik i guslar Andrija Kačić Miošić (Brist kraj Makarske, 1704. – Zaostrog, 15. XII. 1760.), autor slavne pjesmarice Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), utjecao je i na mladog kipara Ivana Meštrovića, koji je 1899. napisao pjesmu Vilo moja, pivat mi pomaži, posvećenu fra Andriji Kačiću Miošiću. Kipar je 1953. u Syracusi (SAD) oblikovao spomenik fra Andriji Kačiću Miošiću, jedan od odljeva u gipsu (sadri) dio je fundusa Galerije Meštrović u Splitu, dugi u Franjevačkom samostanu u Zaostrogu, a odljev u bronci postavljen je 1960. ispred crkve svete Margarite u Bristu.

Foto: Spomenik Kačiću Miošiću u Bristu

U proteklim stoljećima svako je selo imalo barem jednog svog guslara, no nije bilo službenih natjecanja i festivala niti su njihove pjesme tonski snimljene pa ostaje tajnom koji su najbolji hrvatski guslači. Sudeći po publicističkim radovima, ipak jedan od ponajboljih krajem 19. i početkom 20. stoljeća bio je Božo Domnjak Bojan (1844. – 1922.) iz Potravlja u Cetinskoj krajini, o kojemu je monografiju objavio folklorist Ivan Mimica. Tek dolaskom električne energije i kupnjom gramofona početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća snimaju se prve guslarske singl i longplej ploče, zadnjih desetljeća objavljuju se i CD nosači zvuka, a najviše su ih objavili Ivan Čaljkušić (1920. – 2003.), Mile Krajina (1923. – 2014.), Željko Šimić (1944.)… Danas se gusle čuju samo na guslarskim sijelima i folklornim smotrama, a ljubitelji guslarskih pjesama pokrenuli su i svoje stranice na društvenim mrežama, s jedne od njih prenosimo popis guslara (iz hrvatskog dijela Zabiokovlja) koji još povremeno zagusle na pokojoj baštinskoj fešti (neki su u međuvremenu vjerojatno i umrli): Ante Knezović, Marko Škopljanac, Dane Jurić, Vicencije Mrđen, Mile Brkić-Bekeljaš, Dragan Brzoja, Jure Bobić, Frano Budić, Slavko Milardović, Ivan Jonjić Ljoljić, Stipan Kujundžić, Ivan Smoljko, Tomislav Smoljko, Ante Mandarić, Dinko Maglić, Jozo Rudež, Jure Babić, Mate Đuzel, Predrag Bajić, Ivan Matišić, Ante Biočić, Stjepan Majić, Sveto Rebić, Ivica Radić, Mijo Čagalj, Ante Gudelj, Mario Blažić, Luka Abram, Ivan Marušić, Zoran Strujić, Zvonko Strižić, Jure Vuković, Jakov Vržina, Marko Kunac, Luka Bitunjac, fra Stopica Grgat, Siniša Labrović, Duje Sablić, Mate Sablić, Miljenko Marasović, Petar Škaro, Petar Maroš, Oliver Rogošić, Mate Buljubašić, Mirko Crljen, Marin Lukac, Ivica Dedić Šaco, Mate Gudelj… Istaknimo i jednu od posljednjih hrvatskih guslarica Ružu Jolić, rođenu 1945. u Kongori, koja živi u Dućama kod Omiša i kojaje objavila dvije zbirke Pisme za gusle (Omiš, 2009.) i Pisme za gusle 2 (Omiš, 2021.).

Gusle su ucijepljene i u hrvatsko rock glazbu: pjesmu Deseterac o Sick Swingu „odguslili“ su bez gusala svojim glasom Ante Žužul Jabuka i Krešimir Tomić na albumu Bolesno, bolesno Sick Swing Orchestra objavljenom 2005.

Josip Turkalj: Guslar

            Muzej gusala i etno instrumenata prvi je utemeljio Milan Filipović 2021. u selu Jugovići u Župi (Nikšić, Crna Gora), a u njemu su među slavnim narodnim pjevačima iz jugoistočnih europskih država uvrštena i trojica iz Imote – Ivan Čaljkušić iz Lovreća, Željko Šimić iz Alagovca i Jure Miloš iz Gruda, a dio izložaka je darovala Udruga za očuvanje kulturne baštine i istobiti Davorija iz Gruda. U Pleternici kod Požege 17. veljače 2023. svečano je otvoren Interpretacijski centar Muzej bećarca čija je izgradnja i opremanje sufinancirano bespovratnim sredstvima Europskog fonda za regionalni razvoj i to kroz prekogranični program “Interrreg IPA Hrvatska – Bosna i Hercegovina – Crna Gora” te Operativni program “Konkurentnost i kohezija 2014.-2020.”. Možda bi i gradovi s dalmatinsko-hercegovačke granice mogli svoju turističku ponudu obogatiti uređenjem neke tradicijske kamene kuće u prigodni muzej gange i gusala, a uz osmišljen projekt zasigurno bi kapnuo i koji eur iz europskih fondova.   

            Uz uminuće guslarskih zvukova na našem krškom kamenu sve se manje u našem svakodnevnom govoru koriste i jednostavni epski prozni oblici – narodne izreke i poslovice, zagonetke i vicevi s guslarskom tematikom, koji su se slušali svakodnevno do pred pola stoljeća, toliko često da su među frazeme uvrštene npr. uzrečice „to su stare gusle“ u značenju već starih i poznatih priča i tumačenja, ili „udariti u druge gusle“ u smislu okretanje ploče i drugačijeg govora. Evo nekoliko narodnih poslovica i zagonetke koje sam zapisao ili prikupio iz raznih izvora:

Gusle moje na vama je buža, jao ženi koja nema muža! 

Kola pelješka, a gusli primorske. 

Gusle gudu, da nije zaludu.

Gusle u mlinu ne trebaju.

Kad mi gusle ne gude, ne išće mi srce ni pjevati. 

Tko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju.

ZAGONETKE

Hrvatsko me svako selo pozna dobro: gdje god stanem, tu se bere mnogo ljudstvo i pjeva iz sveg grla, a mladež vrlo poskakuje i poigrava, cijele noći nit ne spava, samo me pomno gleda, od sebe mi nikud ne da. Od tebe se sad traži, na glas ime moje kaži!

(Gusle ili narodna svirka)

Drvo zvuči, ovca bleji, konj vuče.

(Gusle)

Na trbuhu konja nosim, preko konja rep, a čuje ga kuća i sav svijet.

(Gusle)

Drven trbuh, kožna leđa, dlakama govori?

(Gusle)

Zavijodaše vijode u Vijodu gradu bijelome, a zaplaka Francez na stolici sjedeći.

(Gusle) 

Zbori bez grla, čuje bez uva, živi bez duše.

(Gusle)

Udariše Udrilovići, skočiše Skočilovići, stade zveka na mjedeno guvno.

(Gusle)

Mrtav panj se dere ko voč.

(Gusle)

Leđa su mi od drveta, trbuh od kože.

(Gusle)

Ja se popeh na artiku (avtiku, bilina), pa dovikah tirintiku: donesi mi tisle misle, da pomislim, pa ću ti opet vratiti.

(Gusle)

Donesi mi misle tisle, da pomislim, da ću ti opet vratiti.

(Gusle)

Što je od drveta i od kože, a dlakama govori?

(Gusle)

Vito zavito, za more zašlo, u njem slavulj pjeva?

            (Gusle)

Što bez duše govori?

(Gusle)

Gdje se konj s ovcom razgovara?

            (Na guslama)

Kad zazvoni kožno zvono, pita snaša šta je to.

(Gusle)

Što slijepca najviše po nogama tuče?

(Gusle)

Zaklano, odrto, a ide kući pjevajući.

(Diple) 

Šta se nakon smrti veseli?

(Koža od gajdi / dipli)

Šišilo, pišilo, ćidi baba nakarda.

(Gajde)

U rukah dreči, izvan ruku šuti.

(Diple)

Koji jarac samo na strani dreči?

(Gajde)

Istrčaše sve žene, da vide od želje.

(Diple)

S polja derano, iznutra striženo.

(Diple)

U glavu me popuhuju, a u rebra pokuckuju, perom jadi odušuju.

(Duduk, svirala)

Cici pile mile pokorile. Bule govorile, jare nadimalo, baka nakarada.

(Gajde)

Đasta koza đapačasta, đa na boku šarena, đa na grčki govori, đa na prstu zanosi.

(Gajde)

Ciliktala jaretina, ciliktala drvetina, ciliktala ti duša, ako mi ne ugonetao.

(Gajde)

Ćiglićala jaretina, ćiglićala drvetina, ćiglićala ti duša, dokle mi ne ugonetaš.

(Diple)

Mrtav jarčina preko svega sedla glas pušta.

(Diple)

U trbuh mu duvam, rukom ga davim, a prstima bijem.

(Diplar)