Imotska krajina Medij s iskustvom
Nakon Imotskoga 1980. godine, i u rodnom Vrgorcu i Zagrebu 1991. otkriven je spomenik velikanu hrvatske poezije Tinu Ujeviću (1891-1955). Od tada se početkom srpnja priređuje kulturna priredba S Tinom u Vrgorcu koja završava na pjesnikov rođendan 5. srpnja svečanom dodjelom nagrade “Tin Ujević” koju od 1980. Društvo hrvatskih književnika dodjeljuje za najbolju knjigu pjesama objavljenu u proteklih godinu dana.
U uži izbor za ovogodišnju nagradu “Tin” odabrano je ovih 9 naslova: Branko Čegec i Miroslav Mićanović: „52 dana. Interkontinental“; Goran Čolakhodžić: „Dvorišna vrata zemlje“; Tomislav Domović: „Slava“; Dražen Katunarić: „Što mi je šaputao Zeus?“; Andrijana Kos Lajtman: „Dani kositra i jeke“; Stanko Krnjić: „Krljušti“; Marko Pogačar: „Ponoćni glagoli“; Marina Šur Puhlovski: „Neponovljiva“; Darija Žilić: „Sol zaborava“.
Ovogodišnji program počinje 4. srpnja u 19 sati u Tinovoj kuli otvorenjem izložbe “Kolijevka čarolija” s izborom Tinovih rukopisa koje čuva zagrebački Antimuzej. U petak 5. srpnja u 21 sat bit će proglašenje pobjednika i svečana dodjela nagrade “Tin Ujević”. Kulturna događanja u Vrgorcu nastavljaju se i tijekom sljedećih mjesec dana programima TINOVO KULTURNO LJETO i Mali Tin.
2023. godine pred Tinovon kulom (koja nije uistinu i njegova rodna kuća) zagrebački teatar Rugantino održao je recital “U potrazi za izgubljenom poezijom – Malo drugačiji pogled na život i djelo Tina Ujevića”, za koji je Miljenko Jergović napravio izbor stihova s ovim naputkom:
Tin Ujević dijete je svojih epoha. I to umnogome tipično! Toliko tipično da je čudo što ih je sve preživio. Najprije u svom biološkom životu, a potom i u onom književnom, pjesničkom životu, koji će se odviti nakon njegova biološkog kraja.
Temperamentom, on je dijete svoga doba, pripadnik generacije koja je stasavala pred strašno dvadeseto stoljeće, koje će započeti Prvim, a nastaviti se Drugim svjetskim ratom. Kroz njega su, i uz njega, prošle sve mode: političke, ideološke, revolucionarne, avangardne… Družio se s atentatorima, podržavao ih svim srcem, uzdizao revolucije, pa se razočaravao u njih.
U slučaju nekog drugog pjesnika, sve bi to bili samo puki biografski podaci, ukras u govorenju o njihovim pjesmama, ili pogrda njihovoj pjesničkoj veličini. Kod Ujevića, međutim, sve to, ili većina toga, upisano je u poeziju. U svojim je pjesmama on pjevao o onome što ga je nosilo kroz život i kroz sva kolektivna i osobna ludila njegova vijeka. I po tome je, doista, jedinstven u ukupnoj hrvatskoj i južnoslavenskoj poeziji.
Tin Ujević bio je sin krša i Zabiokovlja, dijete Mediterana, Brača, Splita i Spljeta, dijete Dalmacije, u ukupnosti njezinih čulnih prisutnosti. Divlji čovjek iz divljine. Pitomi sin težačkih i puntarskih očeva svoje generacije. Istodobno, međutim, isti taj Tin Ujević, već u sljedećem ciklusu, u sljedećoj pjesmi, budućnošću je zaluđeno čeljade s asfalta. Najgradskiji, najurbaniji naš veliki pjesnik. U njegovim pjesmama trube automobili, zvone tramvaji, dišu duboko njegovi gradovi, među kojima tri velika: Beograd, iz kojeg je protjeran policijski, Sarajevo, iz kojeg ga je protjerala zima, Zagreb, u kojem je dočekivao smrt. Premda će Ujević malo kad u svojim urbanim pjesmama spominjati toponime, u njima se čuju njegovi gradovi. On ih je uzveličao, učinio ih većim nego što su prije njega ikada bili.
U Hrvatskoj postoji svijest o njegovoj veličini, ali katkad ne i pojam o tome što tu veličinu zapravo predstavlja, niti iz čega Ujevićeva veličina potječe. A postoji, u Hrvatskoj naspram Ujevića, i stanovita lijenost duha. I onda se vazda napamet uči istih četiri-pet njegovih pjesama, koje se zatim o svečanim prilikama, ili po našim krčmama, kad god bi mladić da zadivi djevojku, recitiraju na svaki put isti, odavno već pogrešan način. Toliko je već puta izgovorena ‘Svakidašnja jadikovka’, u zamjenu za sve druge njegove nepročitane pjesme, da čovjek poželi da se na neko vrijeme zakonima koji reguliraju autorska prava pridoda Lex Ujević, kojim bi se, radi zaštite interesa pjesnikovih, zabranilo glasno izgovaranje ‘Svakidašnje jadikovke’ u sljedećih dvadeset godina, ili onoliko dugo koliko će recitatorima biti potrebno da s razumijevanjem pročitaju ukupno Ujevićevo književno djelo. Ili barem sve njegove pjesme.
Ujevićevo pjesničko i ukupno književno djelo vape za drukčijim predstavljanjem. Ili za nizom drukčijih predstavljanja. Jer kao što on nije bio boem ni pijanica, kakvim ga se već sedamdesetak godina pretežito prikazuje, nije bio ni čovjek jedne knjige, jednoga glasa i jedne ideje.
Nakon Imotskoga, Zagreba, Vrgorca, Milne na Braču i Krivodola, i u Makarskoj je 2016. otkriven pjesnikov kip. Ali još ne i u Splitu, unatoč davnoj odluci gradskih vlasti. Vrgoračka profesorica i književnica Lada Franić objavila je zanimljiv zapis o “šiljastom” spomeniku u Vrgorcu:
“Kao šiljak žrtvovan u masi…
Kad je u Vrgorcu 1991. godine postavljen brončani spomenik Tina Ujevića, rad akademskog kipara Kažimira Hraste, javnost nije baš bila oduševljena izgledom velikoga Tina.
Naime, u Zagrebu i Imotskom spomenik je nekako zaobljeniji, mekši, boemskiji, izgleda kao dobri djedica.
No, je li Tin zaista bio dobri djedica ili je možda ovakav šiljat i bodljikav lik koji je imao ježast karakter?
Je li kipar Kažimir Hraste pogodio srž Tinovoga karaktera?
Je li onaj “djedica” u Imotskom i Zagrebu samo iluzija za turiste? Spomenik u Vrgorcu je uistinu odskakao od očekivanog (no, to je cilj svake umjetnosti, zar ne), ali s vremenom je ‘šiljati’ kip ipak nekako prihvaćen.
Začudan, zamišljen, pogleda uprta u vasionu, strši, stremi zvijezdama, uspravan, nesalomljiv i onda kad ga više nema…
Spomenik je okrenut prema jugu, gleda na predivan krajolik, na polje Buninu kroz koje s vremena na vrijeme nabuja podzemna rijeka Betina i napravi jezero, pogled dalje puca na ogranke Biokova, Rilić, iza kojeg se nalazi Jadran, Brač – rodni otok njegove majke.
Mogli bismo reći kako ovaj spomenik njegove antologijske stihove prikazuje trodimenzionalno.
Iščitavajući, po tko zna koji put njegovo ‘Pobratimstvo’, u zadnjoj strofi naći ćemo odgovor na ovaj šiljati, narogušeni i izoštreni lik našeg dragog pjesnika:
„Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.”
(Tin Ujević: Pobratimstvo lica u svemiru, zadnja kitica, Hrvatska revija, 1932.)
P.S. Ovo mjesto, gdje je spomenik postavljen, nalazi se na ulazu u Vrgorac ispod stoljetne kostele, idealno je za fotografiranje (da naslanjujući se na Njega, spoznamo koliko smo maleni. Amen!)“
