U Galeriji Pučkog otvorenog učilišta u Pločama do 15. srpnja 2021. otvorena je izložba slika Ante Ljubičića, akademskog slikara koji živi i stvara u Runoviću i koji je do sada izlagao na više od 30 samostalnih i 50 skupnih izložbi. Autor teksta u katalogu izložbe Teo Trosman je zapisao:
KOLORISTIČKE APSTRAKCIJE ANTE LJUBIČIĆA
Akademski slikar Ante Ljubičić iz imotskih Runovića silno me obradovao svojim ciklusom kolorističkih apstrakcija, koje mogu mirne duše usporediti s radovima velikana našeg slikarstva.
Dok je kod Glihe mediteranski krajolik pomalo petrificiran u muklim sivim tonovima, a kod genijalnog Dulčića počesto matisseovski i bonnardovski intektualiziran tj. stiliziran, dotle je po čistoći i neposrednosti doživljaja Ljubičić srodan fratru Ambrozu Testenu, kod kojega ipak postoje više užarene plohe u plavetnilu, dok je nemirna površina Antinih slika razigrana i treperava kao kod Kandinskoga i Miroa.
Znamo mi koji imamo obitelj i živimo u društvima koja nisu prebogata koliko narudžbe portreta, cvijeća, svetaca, krajolika znaju svojim sitničavostima iscrpiti umjetnika; dočim divna radost mašte, slobode i otvorene boje
dopušta impulzivnost, iskrenost i dinamiku.
Malo je slikara koji se usuđuju raditi živim bojama, to zahtijeva poseban koloristički “sluh”‘, nažalost rijedak; posjeduje ga i Dražen Trogrlić, ali on je na sasvim drugom izvoru suptilne geometrije Rothkoa i De Staela.
A možda su naši (posebno mladi) slikari tako sivi i šturi je im nedostaje Raosovo ,,vječno nasmijano nebo djetinjstva“, jer rastu u betonu, bez šarene mačke u košari igre”, bez oka Modroga jezera, bez pjesme kosa i kosaca, bez mirisa pokošene trave, bez braće i sestara, bez didova i baka, bez oblaka i snova, bez Žuće, Jablana i Dorata, bez lopti krpenjača i lutaka iz domaće radinosti…
Umjetnost je igra (kaže Hesse staklenim perlama), a za tu igru treba imati čisto srce i biti slobodan čovjek.
I biti zaljubljen u život, u male stvari, u ljiljane u polju, čokote loze, leptire, mogranje i poeziju Dvora od kamena.