Tradicijski način proizvodnje klaka

Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća nije bilo kupiti vapna, kreča ili klaka u papirnatim vrećama kao danas. Zato su ljudi proizvodili klak na tradicijski način tj. prženjem vapnenca ili paljenjem klačina. Po mojim saznanjima posljednje klačine su paljene 1970. godine u Vinjanima Gornjim. Na području Imotskog zadnji su klačari bili u Lokvičićima sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. U BiH se i sada pale klačine. Paljenje klačine bio je težak i mukotrpan posao koji je bez priprema trajao neprekidno od tri do četiri  dana 24 sata, a nekada i više. Vatra je morala stalno gorjeti a najvišu temperaturu stvarale su grabove grane. Neki su ložili hrastovinu te jasenovinu. Krupnije drvo bi se čuvalo za prodaju, odnosno ogrjev. Naravno, ložači bi se mijenjali u svaku smjenu po trojica ili četvorica.

      Najprije bi se iskopala rupa dubine oko metra te promjera oko 3 metra i to u šumi gdje ima dosta drva. Pri dnu bi bila ostavljena dva otvora za ložište, jedan nasuprot drugoga veličine 50 puta 50 centimetara. Po rubovima iskopane rupe  počeli bi se slagati kameni temelji ili „sopnici“ s kojih se dalje nastavilo zidati ili “ćemeriti“ kamenje u blagu i zatupljenu kupolu dok se ne bi potpuno zatvorila  zaglavnim kamenom ili čepom. Iznad zaglavnog kamena stavljao bi se tzv. “pivac“ po kojemu bi se znalo da je klačina izgorila. Naime taj kamen pobijeli kada kamen u klačini bude pržen. Kamen za klačinu vadio bi se iz zemlje jer onaj koji je bio na suncu nije bio dobar. Time je prestala potreba za loženjem. Drva bi se kroz otvore na dnu klačine ubacivala tzv. ravuljama. Temperatura je u ložištu bila od 800-1500 stupnjeva C. Oko ćemerenog kamena po potrebi se stavljalo još kamenja da bude više klaka. Cijelu klačinu bi se obavilo drvenim kolcima i plotom od pletenih grana a između je bila zemlja, najbolje crvenica. Ovaj plot je služio kao toplinski izolator da se kamenje ne bi hladilo. Ako bi negdje temperatura probila vani, odnosno klačina izdušila to je bio znak da je posao propao. Bilo bi puno neprženog kamena, odnosno „mućaka“.

  Ako je sve dobro završilo klačina bi se zatvorila i ostavila da se hladi. Hladila se onoliko dana koliko se i ložila.

   Pošto se ohladila „živi klak“ bi se odlagao u jednu rupu gdje bi se pokrio zemljom. Kada bi bila potreba za takvim klakom on bi se otkrio te polijevao vodom i na taj način gasio. Dok bi se polijevala voda to bi izgledalo kao burna reakcija vode i klaka, kao da ga netko kuha na jakoj vatri. Naravno, to je trebalo miješati lopatom ili nekom većom motkom.

    Klak je imao veliku primjenu u građenju kuća jer nije bilo cementa. Osnovni vezivni materijal je bio klak i crvenica. Zatim je služio i prskanju voćaka i vinograda te krečenju kuća. Živi klak bacao bi se u čatrnje i bunare za dezinfekciju vode. Od klačine dobro bi se i zaradilo jer je živi klak bio na cijeni.

    Eto jedna sličica iz naše prošlosti koja se više ne može vidjeti u našim prostorima.