Utorak , 27 veljače 2024

Knjiga kao pouka Medovljanima i inima

Ususret župnog blagdana, u crkvi sv. Roka u Medovu Docu 14. kolovoza 2022. predstavljena je monografija Medov Dolac od zagvoške kapelanije do samostalne župe (Župa svetog Roka – Medov Dolac, 2022.), autora dr. sc. don Slavka Kovačića, voditelja Nadbiskupskog arhiva u Splitu. Objavljujemo govor profesora Ivice Šušića s predstavljanja.

Ova knjiga, don Slavka Kovačića, nastala je na osnovi njegova predavanja vezana uz 250-tu godišnjicu izgradnje crkve sv. Roka (1760./ 2010). U posveti autor navodi kako je nastala na poticaj don Mladena Vukasovića, nedavno preminulog medovačkog župnika, njegova sumještanina i rođaka.

Don Slavko je pomno istraživao prošlost ovoga kraja pronalazeći zapise do kojih se moglo doći: od vremena prve medovačke, slamom pokrivene kapelice sv. Roka, do dana današnjih. Radi se o povijesno-crkvenom radu nastalom na izvornim zapisima, širem puku, malo poznatim. To je niz detalja, ali vrlo bitnih za spoznavanje istine. Ova će knjiga osobito biti zanimljiva Medovljanima i Zagvožđanima. Ona živo svjedoči o ovome kraju, njegovim ljudima i njihovu vjerničkom životu. Vrijedan je prilog našoj crkvenoj povijesti, ali i svjetovnoj; na svim područjima znanosti i umjetnosti.

Koliko je za to trebalo vremena i strpljenja, možemo samo pretpostavljati, ali ako Bog stoji iza toga, a očito jest, onda je sve moguće.

U knjizi nalazimo preslike izvornih dokumenata iz više arhiva (prepiske kapelana i župnika s makarskim biskupom, izvješća, zamolbe, pritužbe i sl.) te fotografije i svjedočanstava koje nam zorno predočavaju vrijeme o kome se piše.

Autor je marljivo proučavao arhive i tako zaboravljeno oteo vremenu te čitateljima pomogao spoznati gdje smo i tko smo, što nam je u ovom mutnom vremenu vrlo dragocjeno. U knjizi je sakupljeno sve ono što smo baštinili od svojih predaka, osobito u duhovnom smislu.

Medovljani su po svemu sudeći svoju prvu kapelu, slamom pokrivenu, izgradili 1748. godine. Radi se o prvotnoj kapeli sv. Roka koja je trebala služiti svojoj svrsi dotle dok ne bude podignuta nova, prava crkva. Gradnja nove crkve nije dovršena 1760. već desetak godina poslije. Radi se o tome da su Medovljani pri njezinoj gradnji iznad nadvratnika na glavni ulaz, dotle tek upola sagrađene crkve, uklesali tu godinu.

Medov Dolac se kao naselje spominje u turskim zapisima u 16. i 17. stoljeću, ali u sastavu Zagvozda s kim je administrativno vezan sve do 1835. kada je razgraničenje utvrđeno austrijskim katastarskim odredbama. O prvim stanovnicima toga područja teško je govoriti jer nema pisanih povijesnih dokumenata. Očito je da je vjerski život bio vezan za zagvoški jer je Zagvozd već u prvoj polovici 17. stoljeća imao izgrađene tri crkve što po nekim izvješćima nije bio slučaj nadaleko. Te su crkve služili domaći popovi, glagoljaši.

Bitan povijesni događaj je sklopljeni mir u Požarevcu (1718.) nakon kojega je stvoreno više sigurnosti za život na ovim područjima. Povremena pastirska boravišta (staje) pretvaraju se u sela. Nakon razgraničenja s Turskom, Mlečani počinju dodjeljivati zemlju pa tako neka zagvoška plemena zalaze iza Drežnja i Orljače. Neka prezimena su promijenjena. Od sredine 18. stoljeća povećava se broj stanovnika.

Medov Dolac i Dobrinče, kao i Rastovac, pripadali su staroj glagoljaškoj župi Zagvozd. Sredinom 18. stoljeća, makarski biskup Stjepan Blašković pri svojim obilascima zagvoške župe shvatio je da zbog udaljenosti pojedinih mjesta mnogi ostaju uskraćeni u svojim vjerskim potrebama. Zatražio je da se u Medovu Docu izgradi kapela. Sačuvan je dokument nakon izgradnje te prve kapele, od 5. siječnja 1749. u kojemu se navodi: „i nemadući kuće obećaše sagraditi i načiniše carkvu s pokrovom od slame, dokle Bog bolje providi.“ Za prvog kapelana imenovan je zagvoški svećenik don Marko Brnasović. Izgleda da je prva kapela bila u suho zidana i trebalo je graditi crkvu „u klak“ kojega je bilo teško pribaviti pa je gradnja potrajala. Na nadvratniku je upisana 1760. godina i pretpostavlja se da je tada obavljeno tek pola posla. Novi kapelan don Nikola Fistonić 1769. javlja biskupu da su crkvu počeli pokrivati i kad završe da mu je dopusti blagosloviti. Čini se da je poslije, u prvoj polovici 19. stoljeća crkva nadograđena u vis za dva reda pravilno klesanog kamena. Broj stanovnika raste pa se krajem 19. stoljeća gradi nova kapela u Dobrinčama. Javlja se bojazan o razbijanju jedinstva župe što je najviše došlo do izražaja tridesetih godina 20. stoljeća. Tada se pri ulazu u Matkoviće gradi kapela Presvetog Srca Isusova kao zavjetni dar galantara i iseljenika.

Medovljani su svoje mrtve do osamdesetih godina 18. stoljeća sahranjivali u zagvoškim grobljima. Prvi zabilježen ukop u Medovu Docu je bio 1782. od kada se vodi samostalna matica umrlih.

Potreba za gradnjom veće medovačke crkve javila se koncem 19. stoljeća u vrijeme kada je župnikom bio don Petar Franceschi, ali uskoro je počeo rat i sve je bilo odgođeno, kao i niz drugih pokušaja. Nova crkva izgrađena je tek u novije vrijeme kada je župnik bio don Danijel Guć. Blagoslovljena je 14. kolovoza 1982.

Posebno je zanimljivo pratiti gradnju župne kuće. Prvi kapelani dolazili su iz Zagvozda (don Marko Brnasović, don Jakov Čagljević, don Jozip Pipličić). Problem oko župnikova stana započinje kada biskup 1769. u službu šalje don Nikolu Fistonića koji je bio rodom iz Piska. Bilo mu je daleko putovati i trebao mu se osigurati nekakav stan. U početku je stanovao u kućici u blizini crkve koja je bila podignuta za potrebe zidara koji su u to vrijeme crkvu završavali. Naravno da mu je bilo tako teško živjeti, začuđen je gdje je došao pa u više navrata piše biskupu navodeći da ga je stid u kakvoj kućici stoji i da ga je strah „zla čovika“.

Okomio se na mjesne vlasti osobito na arambašu Juru Brstila. Poslije njegova odlaska briga o Medovu Docu opet je spala na zagvoške župnike. U drugoj polovici 18. stoljeća dolaze domaći župnici (don Jakov Matković i don Juraj Matković) koji su živjeli u svojoj kući i nije im bilo daleko do crkve. Pred kraj stoljeća sagrađena je vrlo skromna kapelanska kuća iako Juraj Matković i dalje nije u njoj stanovao što vjernicima nije bilo po volji. U toj, nešto obnovljenoj kući proveo je don Pavao Čikeš četrdesetak godina te u njoj i umro. Sahranjen je u zajedničkoj grobnici sa svojim prethodnicima Matkovićima i njegovim nasljednikom don Petrom Franceschijem. Nova župna kuća izgrađena je koncem 19. stoljeća i zanimljivo je da da je to bilo prije zagvoške koja nije bila u tako lošem stanju.

U poglavlju „Kapelani i župnici“ autor kronološki donosi njihove biografije počevši od don Marka Brnasovića do sadašnjeg župnika don Marija Čaglja. Tako nalazimo vrijedne podatke o četrdeset dvojici svećenika koji su, kraće ili dulje vrijeme, služili u Medovu Docu. Čitajući te njihove životopise i njihova pisma, svjedočanstva, bilješke; otvara nam se jedan neobičan svijet tih vremena i ljudskih odnosa. Osobito je zanimljivo kada više kapelana trebaju dijeliti redovinu i kad se u to počnu dirati svjetovne vlasti i puk.

Najviše podataka vezano je za dvojicu Matkovića, don Jakova i don Jurja, a poglavito za don Pavla Čikeša i don Petra Franceschija koje je književnik Ivan Raos uveo kao likove u svoj roman „Prosjaci i sinovi“. Malo toga iz njihova života odgovara stvarnosti, kako vremenski tako i u karakterima, što se književniku ne smije zamjeriti. Naprotiv, ostali su ovjekovječeni u tom djelu.

Don Jakov Matković je 1773., rekao je svoju mladu misu i uz zalaganje arambaše Jure Brstila koji je i osobno otišao kod biskupa, postao medovačkim kapelanom. Njegov sinovac, don Juraj je u svojoj pedesetoj godini nastavio i ostao do smrti, 1823. godine.

Don Pavao Čikeš bio je rodom iz Žeževice. Bio je pomoćnik staroga don Jurja i poslije njegov nasljednik, sve do smrti. Bitno je to da je on 1858. zapravo postao prvi stalni župnik u Medovu Docu. Pomogao je školovati dvojicu sinovaca, don Jozu i don Pavla koji su njemu u starosti pomagali, a ne don Petar Franceschi kao što je to u Raosovu romanu.

Don Petar, Omišanin također postaje stalni župnik. S obzirom da je obolio zamjenjivali su ga drugi, između ostalih i zagvoški župnik don Ilija Ujević, poznat i kao književnik. Don Petar je bio i umirovljen, ali s obzirom da je tada (Prvi svjetski rat i neposredno nakon njega) bio manjak mladih svećenika, na nagovor Medovljana, koji su ga očito cijenili i voljeli, došao je ponovno služiti. Umro je za manje od mjesec dana po dolasku, 1921. godine. Po osobnoj želji pokopan je u zajedničkoj svećeničkoj grobnici ispred pročelja crkve.

U poglavlju „Briga za dolično uzdržavanje kapelana i župnika“ autor navodi niz pojedinosti koje nam pomažu da sagledamo ono vrijeme kada su svećenici vrlo teško živjeli, uzdržavani od tzv. redovine koja im se davala u naturi od vjernika koji su, osobito u pojedinim razdobljima, živjeli u teškom siromaštvu. Dakle, trebalo je određenom svećeniku davati od svoje stoke i drugih godišnjih prinosa: vino, žito, sir, vunu, maslo… Neki župnici su imali i konje kao i nekog tko ih je timario, i u ostalom služio, pa su i na to morali izdvajati od svoje redovine. Služili su uglavnom članovi njihovih obitelji. Bilo je točno određeno koje će kuće kojemu kapelanu davati redovinu. Ta primanja se ni blizu nisu mogla usporediti s onima gdje su služili franjevci jer je „fratarska redovina“ bila obilnija.

Austrijske su vlasti ustanovile tzv. „Vjersku zakladu“ (Beč, 1821.) pa se je onim župnicima koji nisu po procjeni primali 200 fiorina to nadoknađivalo iz Zaklade. Kada je „papinskom bulom iz 1828. ukinuto gotovo pola dalmatinskih biskupija i kaptola, sva njihova imovina stavljena je pod upravu Zaklade pa su i medovački župnici mogli dostojanstvenije živjeti. Makarska je biskupija ušla u savez sa splitskom. Dogodilo se da je Medov Dolac napokon pretvoren u punopravnu župu. Tako tadašnji zagvoški župnik don Mijo Ujević šalje biskupu molbu u kojoj traži da neka zagvoška sela više ne daju redovinu u Medov Dolac, kako je prije bilo određeno, jer su služena od zagvoških župnika. U tom vremenu se zapravo Medov Dolac sasvim odvojio iz svoje matične župe jer je od tada medovački kapelan don Jure Matković postao samostalni dušobrižnik i dobivao redovinu samo od Medovljana i Dobrinčana.

Medov Dolac je pravom župom proglašen 1849., a don Pavao je Čikeš 1858. imenovan medovačkim redovitim i stalnim župnikom. Broj župljana se povećavao sve do Drugog svjetskog rata. Vjernici su odolijevali krizama osobito pritisku komunističkih vlasti. Takvi su ostali i u iseljeništvu koje je uslijedilo u drugoj polovici 20. stoljeća, sve do dana današnjega. Ostali su privrženi rodnom mjestu i zavičajnoj župi. Izgradili su novu crkvu te obnovili staru. Dogradili su zvonik te u više navrata obnavljali župnu kuću.

Knjiga donosi popis i bilješke Medovljana u duhovnim zvanjima; svećenika i časnih sestara. U 20. stoljeću ovaj kraj je dao osmoricu svećenika i osam časnih sestara.

U dodatku knjige nalazimo preslik „Stanja duša od Zagvozda i Medova Doca 1806.“, „Uspomene č.s. Teofanije Džaja“, crkvene pjevačke i molitvene priloge vezane za ovu župu, te Otajstva svetog rozarja BDM, sadašnjeg župnika don Marija Čaglja koji govori o pobožnosti medovačkog naroda i molitvi „Rozarja“ pa donosi onu inačicu koja se sačuvala kod starijih i koja se dosta razlikuje od suvremenih oblika.

U drugoj polovici 20. stoljeća događa se nagli pad stanovništva. Medovljani, kao i ostali iz obližnjih krških krajeva odlaze raditi kao težaci po primorskim mjestima i otocima. Smanjuje se stočarstvo i zemljoradnja. Šezdesetih godina se sve više odlazi u inozemstvo, a i oni koji se vrate sve više se naseljavaju u gradovima. Tamo gdje je život u gladnim vremenima bujao, odjednom je zamro, ali veza za rodni kraj nije ukinuta. Upitno je što će buduća vremena donijeti.

Knjiga „Medov Dolac od zagvoške kapelanije do samostalne župe“, Slavka Kovačića, svećenika i povjesničara, doktora teologije i vrlog istraživača, osobito hrvatske crkvene prošlosti, djelo je iznimne važnosti, ne samo na polju o kome piše nego puno širih razmjera. On koji je, moglo bi se reći, cijeli svoj vijek proveo proučavajući arhive, u čistoj ljudskoj želji za spoznajom, darovao nam je ovo djelo napisano na osnovi pravog znanstvenog istraživanja sa mnogim fusnotama i opsežnom bibliografijom. Vrijednost ove knjige je u tome što u njoj prevladava znanstveno-popularni stil koji njezine sadržaje približava i onima koji nisu znanstvenici već obični ljudi koji se zanimaju za svoju prošlost. Ovo je vrlo dragocjen prilog Medovljanima, Zagvožđanima, a i mnogim drugima, osobito onima koji bi možda detaljnije htjeli proučiti neku od tema iz raznolikog sadržaja.    

Najmanje što pojedinac može učiniti je dobro proučiti ovu knjigu kako bi se učeći iz povijesti znao vladati u budućnosti. I naravno, sačuvati tu knjigu za svoje potomke.

                                                                                 IVICA ŠUŠIĆ