Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

Knjiga zavičajnih stihova Frane Livajića

U izdanju imotskog ogranka Matice hrvatske objavljena je šesta zbirka poezije ARX IN MONTE Frane Livajića, diplomiranog ekonomista i hrvatskog branitelja. Poeziju piše još od studenskih dana, ali je stihove počeo objavljivati tek u zrelim godinama u brojnim časopisima, najviše u Hrvatskom vojniku. Objavio je zbirke stihova: VJETROVI RATA (Split, prvo izdanje 2006.; drugo izdanje 2008.), MAJKA I KOLIJEVKA (Split, 2010.), KLIZAV PLOČNIK (Imotski, 2017.), SPOMEN ŽRTVI (Imotski, 2018.), RUKOVET USPOMENA (Imotski, 2021.) i ARX IN MONTE (Imotski, 2024.) u kojoj je ispisao sonete o svim imotskim župama te izabrao zavičajne pjesme iz prethodnih zbirki. U pogovoru knjizi Josip Jović je napisao:

Kita cvijeća za svaku župu

Frano Livajić nam daruje šestu svoju knjigu poezije, ovaj put Arx in monte, iliti Kula na brdu, odnosno Grad na Gori, u kojoj je opjevao sve naše imotske župe, ostavljajući s ljubavlju kitu cvijeća pred svakom od njezinih crkava. Počinje od Topane, od stražar kule, od utvrde koja bijaše u središtu nekadašnje župe i županije, koja se protezaše sve do mora i do Huma, danas kula nad gradom, varošem Imotskim, nad Imotom ili Emotom, kako zapisa car Porfirogenet, u imenu čijem je ukorijenjen predslavenski i neslavenski naziv (lat. montanus, tal. monte, fran. mont, eng. mount…). Na kame-noj kuli danas vijori hrvatski barjak, koji je tu preživio bremenitim vremenima usprkos i koji će tu ostati, nadajmo se, za vjeke vjekova.

Putuje Frano našim župama poredavši ih abecednim redom, poznajući njihovu prošlost, stariju i noviju, mjesne staze i bogaze, spomenike i crkve, grobove i gromače. Legende se isprepleću sa stvarnošću, ono prošlo s ovim sadašnjim. I mogla bi ova zbirka, ova osobna iskaznica Krajine, komotno poslužiti i kao pjesnički turistički vodič, ne samo za strance nego i za domaće ljude.

Aržano ili Ržano na granici svjetova, tu se sklonila bosanska kraljica Katarina bježeći prema moru, ovo je mjesto iz kojega je u rat i prvi u njemu poginuo najčuveniji hrvatski branitelj. Duž Biorina i Ciste prate nas kameni stećci duž rimskoga puta. I ta Cista nije nikakva cesta, kako su neki tumačili, nego tabor, okupljalište rimskih vojnika. Dobranje je po dobru poznato.

Grabovac je na morskim vratima Imotske krajine, tu počinje Marmontova cesta sagrađena za kratkotrajne francuske vlasti. Tu se mogu naći ostaci i biljezi ranog kršćanstva, odatle je potekao i čuveni pustolov Tomo Dundić. U Krstaticama su dva Vrdola, u Lokvičićima tri jezera kao tri plava oka, iz Lovreća su, kaže pjesma, otac i dva strica Kraljevića Marka, u njemu je podignuta velebna kamena crkva, a kao stravična opomena stoji urušena Frankića kuća. U Medovu Docu, gdje su pčele našle svoja ulišća u hrastovim deblima, rođen je Ivan Raos. U Podbablju je crkva sv. Luke, a preko Kamenmosta općina izlazi na Vrljiku. Poljica okupljaju tri sela i tri crkve, u njima su kršteni Tin i Mate Ujević. Kroz Proložac teče i ne teče Suvaja i u njemu izviru vode imotske rijeke koja nikad ne presušuje. Kroz Rašćane vodi cesta do Vrgorca, kroz Ričice teče Ričina, čiji je tok zaustavljen na brani Badnjevice, da bi napojila žedne njive Imotskog polja.

Runovići su Rus Novae, novo rimsko naselje, o čemu svjedoči i Jupiterov hram, brojni primjerci antičkog novca, fibula i opeke. Slivno je župa Svetog Trojstva, u studenim Studencima također nalazimo ostatke ilirske, rimske i turske povijesti, zdence, stare kule i kapije. Svib je svakoga proljeća i nadomak ljeta obojen rascvjetalim svibom, drijenom i jasenom. Vinjani po vinu dobiše ime, nekad jedna župa koja se protezala do Roškog polja i do Širokoga Briga danas silom sile podijeljena na dva dijela, na onaj nekad turski i mletački, danas na dalmatinski i hercegovački, ali vazda i jedan i drugi hrvatski dio.

Iza gvozda, iza planine je Zagvozd, u kojem je silni Hasan aga podigao svoju kulu pa je tu negdje spjevana i Asanaginica, tužna balada o nesretnoj ženi koja je morala ostaviti svoju djecu i udati se za imotskoga kadiju. Svakoga ljeta ovdje je glumački festival s brojnim posjetiteljima. U Zmijavcima su ilirske obredne gomile, starokršćanska bazilika na lokalitetu zvanom Dikovača s otkopanim sarkofazima. U Župi zatičemo Turiju i svratište francuske vojske, a iznad nje se nadvio vrh sv. Jure. Nije u svom zanosnom pjesničkom putopisu Livajić zaboravio ni Parohiju, odavno su oni nama naši, po vjeri pravoslavci, po rođenju Imoćani, štokavci i ikavci, doselili s Popova polja, lijepo primljeni, udomaćili se u najplodnijem dijelu polja, u Glavini podigli lijepu crkvu.

O svemu tome sentimentalno i nadahnuto pjeva Frano i svatko tko se osjeća Imoćaninom naći će se u ovim stihovima i iskreno će ga razveseliti ova mala zbirka, a taj snažni osjećaj pripadnosti imotskom zavičaju nose svi od Biorina do Sebišine, od Zadvarja do Vinjana Gornjih, unatoč administrativnim općinskim podjelama novijeg datuma.

Knjiga Arx in monte obogaćena je još izborom pjesama iz ranijih autorovih zbirki u dva poglavlja, o kojima sam u njima već pisao. Ali, ukratko ću se ponoviti. Drugo je poglavlje domoljubno, posvećeno našim braniteljima i krvavoj borbi za slobodu i dostojanstvo. I sam branitelj s pjesničkim nadahnućem progovara o toj temi iznutra, s dubokim doživljajem svega što su branitelji nosili i nose u sebi, s čim su živjeli i s čim su umirali. Odlazili su u rat sa smiješkom, s krunicom na grudima i s pogledom u nebo, nosili su sobom uspomene na nedovršene ratove i na jame u koje su bacani njihovi preci, domovina im je bila na usnama, ostavljali su majke u suzama, branili ono što je naše, tjerali su gladne vukove i crne vrane, nisu se bojali smrti i mnogi se nisu vratili. Nakon svega ostao je ponos, ali ponekad i gorčina i nezahvalnost.

Treće poglavlje je nostalgično vraćanje u prošlost, u djetinjstvo, u svijet kojega se sjećamo, ali koji više ne postoji, osim u našim uspomenama. Sjećanje je to na bosonogu djecu, na jake bure i vijavice, na glad, posni kruh i soparnik, na guvna i vršaje, na zapuštene vodenice, na gange i zarasle putove. Ostale se napuštene kuće, mnogi odoše u tuđinu za korom kruha. Jedino kameni vidici vraćaju osmijeh na lice.

Izmjenjuju su u ovoj zbirci, pisanoj skladno i nenametljivo, klasičnim stilom i formom, duh melankolije i vedrine, vremenitosti i vječnosti, propadanja i stvaranja, slobode i ropstva, umiranja i rađanja, besmrtnosti i zaborava, patnje i uskrsnuća. Takav je, uostalom, život, takav je i naš Frano, moj prijatelj i školski kolega iz vremena koje se nikada ne zaboravlja.

                                               Josip Jović