Imotska krajina Medij s iskustvom
Kada bilo gdje u svijetu sretnemo osobu rođenu u Runoviću ili osobu koja je dio djetinjstva u njemu provela, sigurno je da će upravo Runovići postati nezaobilazna, gotovo i jedina tema razgovora. Kroz svoju dugu i bogatu povijest Runovići su se ponajviše ponosili uspješnim ljudima koji potječu s ovog podneblja, a koji su izgradili znanstvene, poslovne i sportske karijere te tako diljem domovine i svijeta proslavili njegovo ime. Stožerna točka sportskih uspjeha je nogometni klub Mračaj kao i niz, u svjetskim okvirima, velikih nogometaša koji su u njemu započeli svoje karijere. Ovo je prilika da predstavimo novi izdanak te nogometne škole, jednog od onih koji će nastaviti listu velikih igrača poteklih iz Runovića, novog igrača nogometnog kluba Dinamo Zagreb Kristijana Jakića ili po runovićki – Kikija.
Za početak Kiki predstavi se našim čitateljima koji te manje poznaju i reci nam nešto o sebi. Kao što ste i rekli rođen sam prije 23 godine (1997.) te sam do 16-te godine živio u Runoviću gdje sam pohađao osnovnu školu. U Imotskom sam dvije godine pohađao srednju školu do prelaska u Split u koji sam došao gradeći nogometnu karijeru u RNK Split i tu sam boravio tri godine. Nakon toga prelazim u NK Lokomotiva Zagreb gdje sam, uz jednu posudbu u NK Istra proveo tri godine. Ovo ljeto potpisao sam za prvaka Hrvatske NK Dinamo Zagreb i evo me tu.
Kako vas je put nogometnog razvoja odveo u Imotski? NK Imotski je u tom trenutku bio ozbiljan drugoligaš, a i mlađe kategorije u klubu su ozbiljnije radile u odnosu na NK Mračaj. Jednostavno je konkurencija bila veća, bilo je više djece u klubu. Otac je mislio da ću više i brže napredovati i bio je u pravu. U NK Imotski sam proveo razdoblje pionira i kadeta koje je obilježio dobar rad i igrački napredak. U tom razdoblju smo se zahvaljujući rezultatu kadeta kojima sam i ja pripadao, izborili za plasman u 1. HNL, nakon čega smo, zahvaljujući dobroj igri i rezultatima, nas četvorica prešli u prvoligaške klubove RNK Split i HNK Hajduk. Važno je napomenuti da je to moje treniranje u Imotskom zahtijevalo veliku obiteljsku žrtvu gdje me moj otac morao svaki dan voziti na trening i s treninga. U tom trenutku smo bili jedini iz Runovića i nije se moglo drugačije kombinirati.
Vi ste prešli u RNK Split. Kako je bilo tamo? U RNK Split sam imao odlične uvjete za razvoj, odličnu ekipu i izvanredne trenere. Kvalitetno se radilo na treninzima, ekipa je bila dobro selektirana, što nas je dovelo do toga da smo osvojili prvenstvo Hrvatske za juniore. Nekima od nas to osvajanje prvenstva omogućilo je brže priključivanje prvoj momčadi i priliku nastupa na velikoj sceni. Iz tog razdoblja pamtim i dobre trenere s kojim sam radio i od kojih sam puno naučio kao što su Lokica i Akrapović, a posebno Goran Sablić.
Jednom ste spomenuli da vam je veliku motivaciju za rad i napredak davao djed Ljubo (za većinu Runovićana poznatiji kao Šaža) koji vas je također pratio kroz karijeru i živio za vaš uspjeh? Djed Ljubo je posebna priča u mom životu i u nogometnom razvoju. Za njega sam bio posebno vezan i vjerojatno mi najviše motiva za rad i napredak davala jedna njegova rečenica „samo da mi je vidit da mi unuk zaigra u 1. HNL pa mogu i umrit“. Nikad preda mnom to nije rekao, međutim, čuo sam od drugih i to me je stalno tjeralo naprijed. Ne mogu izrazit koliko mi je žao što nije više živ da vidi gdje je njegov unuk dogurao i da se zajedno sa mnom raduje novim uspjesima. Nadam se da negdje na nebu vidi sve i meni je ta misao poticaj za još bolji i veći rad.
Nakon Splita prešli ste u NK Lokomotivu. Kako se to dogodilo? Jednostavno. RNK Split je upao u probleme, došla je ponuda NK Lokomotiva koju smo klub i ja prihvatili. U Lokomotivi nije sve išlo glatko. Novi grad, novi klub, novi trener, jaka konkurencija i nije bilo puno prostora za igru. To me nije obeshrabrilo već sam nastavio još više trenirati i raditi na sebi. U tom razdoblju sam posuđen NK Istri gdje sam zatekao dobru ekipu u borbi za opstanak u 1. HNL. Dobio sam dosta prostora za igru, ekipa se digla i izborili smo opstanak. Nakon povratka s posudbe opet nije išlo sve glatko, ali sam svojim radom i odnosom natjerao trenera da na mene više računa, a nakon nekog vremena sam se i posve nametnuo. Tada su se zaredali i dobri rezultati, igrali smo s puno samopouzdanja i imali smo dojam da možemo pobijediti svakoga i na bilo kojem terenu. Te dobre igre dovele su NK Lokomotivu na drugo mjesto u Hrvatskoj nogometnoj ligi, a mene do ponude za prelazak u prvaka Hrvatske..
U Dinamu ste nekoliko mjeseci. Recite nam svoje dojmove o klubu i svom statusu u njemu? Moram reći da se na svakom detalju osjeti razlika u odnosu na ove klubove u kojima sam do sada nastupao. Od odnosa prema meni tijekom razgovora o prelasku do odnosa svih u kubu kad sam već došao. Tu mislim na sve djelatnike kluba, portire, trenere, masere, čistačice, klupske dužnosnike i sve one koji se nalaze oko kluba. Što se tiče same momčadi mislim da imamo izuzetno dobar igrački kadar, veliku konkurenciju na svim pozicijama koja ne dopušta opuštanje. Dobra igra u prethodnoj utakmici ili više njih ništa ne znači jer je uvijek najvažnija ona slijedeća i mora dobro odigrati i pobijediti. Za sada sam zadovoljan svojom igrom i svojim statusom u klubu.
Kakve su želje u narednom razdoblju vaše karijere? Koji su ciljevi? Naravno da imam nogometnih želja i ciljeva. Nadam se da mi nećete zamjeriti nedostatak skromnosti, ali kad me pitate za ciljeve onda je to izboriti mjesto u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji na velikom natjecanju i zaslužiti transfer u Real Madrid. Znam, ciljevi su visoki, ali ja ću se truditi i raditi kako bih to postigao, pa što Bog da. Iz nogometnog kluba Mračaj su i do sada dolazili reprezentativci pa nema razloga da se taj trend odnosno taj ne nastavi. Osim toga, najveća želja je da me prati zdravlje kako bih mogao nastaviti raditi i razvijati se kao i igrač, ali i kao čovjek.
Kakva je vaša veza s Runovićima? Sad kad ste malo udaljeniji koliko često dolazite u Runović? Runović je mjesto mog rođenja, mjesto mog djetinjstva i tamo dolazim kad god imam malo slobodnog vremena. Sad kada sam u Zagrebu to je malo teže jer za odlazak i povratak nije dovoljan jedan slobodan dan nego radije sačekam malo dužu pauzu u prvenstvu ili pauzu nakon završetka sezone. U Runoviću mi je sva obitelj, uža i šira, kao i prijatelji koji su bili uz mene tijekom mog odrastanja i s kojima sam proveo puno lijepih trenutaka. Mogu za sebe reći da sam ponosni Runovićanin i to ću biti gdje god da budem igrao u budućnosti.
Nakon dosadašnjeg iskustva što bi mogli poručiti mladim runovićanima i runovićankama koji treniraju u Mračajevoj nogometnoj školi? Kad sam u Runoviću rado prošetam do sportskih terena i pogledam mlađe kategorije kluba ako nastupaju ili treniraju i mogu reći da u svakoj generaciji vidim talentirane djece. Za uspjeh odnosno karijeru nije dovoljan samo talent. Potrebno je i puno rada i treninga. Mogu im poručiti da ukoliko žele uspjeti u sportu da vjeruju u sebe, da se ne zadovoljavaju postignutim i da uvijek teže boljem. Samo veliki rad i predanost, uz talent koji posjedujete, može vas dovesti na najviše razine. Moram napomenuti kako mi je drago što još jedan Runovićanin bilježi odlične igre u 1. HNL za juniore, a to je Marin Ljubičić, koji je u juniorima Hajduka, a ujedno je i najbolji strijelac juniorske HNL. Nadam se da se da će ostala talentirana runovićka djeca nastaviti mojim i njegovim stopama odnosno stopama naših prethodnika koji su proslavili NK Mračaj.
Hvala Kristijane na ovom razgovoru. Nema na čemu. Pozdrav svim Runovićanima u domovini i svijetu posebno onima koji žive u našim Runovićima.
Članak je preuzet iz župnog lista Runović uz dozvolu.
