U nakladi splitskog ogranka Matice hrvatske objavljena je četvrta knjiga proze Priče iz dubine profesora emeritusa Nikole Kujundžića. U sedam poglavlja (naslovljenih Miljenici i ljubimci, Obitelj K, Inčiji, Dvije knjige žalbi, Golubovi, U antrešelju i Smrti moja priđi na drugoga) ukupno je dvadeset kratkih i uglavnom vedrih, duhovitih i satiričnih priča s motivima šopingiranog života jedne velegradske obitelji, njihovih kućnih ljubimaca, zatim o jednom inovativnom “raspopu”, neobičnim ljubavnim sudbinama u zabiokovskim mjestašcima nakon Drugoga svjetskog rata u kojima su glavnu riječ vodili staljinisti, a onda preko noći obraćeni ateisti i titoisti, zatim slijede dvije priče o golubovima kao jestivoj deliciji, a na koncu je i nekoliko tužnih priča o gastarbajterima i njihovim posljednjim danima života.
“Čovjek s puno darova, višestruko obdaren. Daroprimac i darodavac: prima i daje dare. Nikola je Kujundžić književnik i znanstvenik. Poznavatelj ljudi i bilja, ljudskih duša i duša krških i livadskih trava. Piše pripovijetke i romane, proučava i objavljuje likaruše. Kao drevni naši likari i vrači, liječi travama i riječima. Liječi humorom, rijetkim i dragocjenim božjim darom: iskri i zari iz njegovih pripovijedaka i romana. Pripovijetke mu romaneskne: svaka u sebi nosi i može biti roman. Animalist i pedagog: kazuje i prikazuje ljudsku i šumsku djecu. Prati u letu ptice, slika slikovnice. Napisao i naslikao cio niz (policu, galeriju) smiješnih lica. Raduju mu se mali i veliki čitaoci.” – zapisao je o knjizi velikan hrvatske poezije Petar Gudelj.
A naš vrli publicist i prevoditelj Mate Maras će naglasiti: “Napisati priču znači potražiti i iskoristiti sukob, pobrkati činjenice i stvoriti brige, istaknuti nesuglasice i smisliti svršetak da bi se uspostavio neizbježan mir. Neki kažu da je kratka priča jedna od najtežih književnih formi, a meni se čini da je to upravo spontan i temeljan način ljudskog izražavanja. Čovjek počinje slušati i kazivati priče od malih nogu, a da u tome ne nalazi ništa što bi bilo osobito zamršeno. Neke kratke priče zauvijek ostaju u srcima čitatelja, dok se mnogi romani izgube u magli. Kujundžićev rukopis je poezija na djelu, ona poezija koja ne izaziva ni smijeh ni suze, nego budi blistavilo savršena zadovoljstva. Apsurd je njegovo omiljeno sredstvo, dok se oslanja na samouvjereno mišljenje da prava književnost stupa po rubu iracionalnosti. Njegovi su likovi apsurdni jer su patetičan rezultat onih sila koje su u tolikoj suprotnosti s njima. Kao da nam poručuju da se moramo osloboditi konvencionalnih vrijednosti u književnosti i pratiti autora kroz snove koje proizvodi njegova razigrana mašta, kako bismo otkrivali i cijenili pravu vrijednost. Ova knjiga vraća nas u vlastito djetinjstvo dok uspoređujemo vlastite doživljaje s pričama koje je njezin bosonog autor slušao zureći u vatru na kominu gdje se varila varenika. I poželimo iznova doživjeti one ‘plave bajke’ kad smo se još poistovjećivali s njihovim neustrašivim junacima.”
Kujundžićeva knjiga će uskoro biti predstavljena u Zagrebu te Splitu i Imotskom.