Milinovićevi izabrani zavičajni stihovi

Zagrebačka nakladnička kuća Biakova objavila je sedmu knjigu pjesama San na kamenom uzglavlju Joze Joke Milinovića, koji je u svom rodnom Lovreću uredio kućni etnografski muzej i Park Republike Hrvatske. Na 152 stranice predstavljen je izbor iz njegovih prethodnih zbirki pjesama, a knjiga je ilustrirana radovima više likovnih umjetnika:

DORA HANŽEK, akademska slikarica

JOSIP MARINOVIĆ, akademski kipar

ANTE STRINIĆ, akademski kipar

JOŠKO PETRIČEVIĆ, nastavnik likovnog odgoja

SLAVENKA MILINOVIĆ, grafička dizajnerica

JOSIP ANZULOVIĆ, grafičar i slikar

Objavljujemo predgovor i pogovore iz ove vrijedne lirske knjige:

AUTOROV UVOD

Mnoge pjesme iz ove zbirke napisane su između 2003. i 2020. godine, a nikle neposredno iz mnogih osobnih doživljaja.

Mukotrpan život i borba za golo preživljavanje žitelja Dalmatinske zagore, posebno Imotske krajine, pa i zapadne Hercegovine, postali su nepresušan izvor nadahnuća većem broju mojih pjesama.

Još od dječačkih dana otvorenim sam očima gledao kako geni kameni umnogome oblikuju karakter naših ljudi, njihovu fizičku i moralnu snagu, odlučnost i postojanost.

Praiskonska snaga kamena i zemlje javljala mi se čas kao olujna tutnjava, čas kao dramatično drhtanje struna na djedovskim guslama. Odatle potječu sva moja životna ushićenja, svi moji strahovi i sve moje nade.

Budući da me to oduvijek zaokupljalo, napisao sam pregršt pjesama sa željom da do riječi dođe sve ono što me u odrastanju obilježilo, što sam doživio i čemu sam svjedočio. Tako su u mnogim mojim pjesmama svoje mjesto našli kamen i škrta zemlja, bure i oluje, suše, maslina i murva, pjev ptica i zvon zvona, suze materine i štošta drugo.

Htio sam da baš sve progovori i da preko pjesama izreknem svoje osjećaje, zahvalnost i molitvu pa da to približim vama čitateljima.

Sve one koji se prepoznaju u ovim mojim stihovima te obiđu rodni kraj i zateknu urušene i napuštene kuće molim da pozdrave i ohrabre preostale žitelje i čuvare naših tradicionalnih vrijednosti kojima su se stoljećima ravnali i nadahnjivali toliki naraštaji našeg naroda. Ohrabrimo ih stoga ne samo riječju nego i djelom. Nećemo valjda dopustiti da tako bogata baština, na našu sramotu, odjednom netragom nestane.

Životno nas iskustvo uči da u dodiru sa zavičajem naš duh zadobiva novu snagu, svježinu i vitalnost i sve dotle dok nas može ganuti suza materina i spomen na naše pretke, mi živimo i jesmo.

Na malom prostoru naše Zagore zgusnula se i iskristalizirala povijest. Među brdima i stijenama živi spomen na stare Grke, Ilire, Rimljane, Turke i druge koji su tu obitavali, a o čemu svjedoče gradine, gomile, stećci i rasuta grobišta, a danas ih više nema. Neka nam to bude opomenom!

Dragi čitatelji, neka ova zbirka pjesama bude podsjetnik starijim generacijama koji su se stjecajem raznih okolnosti, često s tugom, odselili iz zavičaja da ožive sjećanja, a svima mlađima, posebno onim koji su se raselili po svijetu, da ne zaborave svoje korijene, da saznaju teškoće života i da poštuju običaje svojih očeva i predaka.

Na kraju pozivam sve vas da pažljivo pročitate ovu zbirku pa ćete uvidjeti kako su i ove pjesme ranjive baš kao i duše preostalih čuvara naših sela. Uvjeren sam da ćete se tada zajedno sa mnom uputiti na jedno drago, dirljivo i uzbudljivo putovanje.

Autor

---

HARMONIJA KAMENA I SUNCA

Kamenito područje Dalmatinske zagore iznjedrilo je mnoge pjesnike koji (u) svojim djelima čuvaju i prenose kulturno nasljeđe prethodnih naraštaja. Njihovi stihovi omogućuju dublje razumijevanje prošlosti i identiteta toga kraja. Dakako, nadahnjivali su ih živopisni dalmatinski krajolici, široka lepeza kulturnih i prirodnih bogatstava, srdačni ljudi i očuvana tradicija. Među takve pjesnike ubraja se i Jozo Joko Milinović, kojemu je lijepa recepcija dosadašnjih šest zbirki donijela sigurnost i potaknula ga da svoje umirovljeničko doba ispuni novim književnim prinosima. Pred nama je njegova pjesnička zbirka naslovljena San na kamenom uzglavlju (Biakova, 2024.), podijeljena u pet cjelina: Oda zavičaju, Meka imotska duša, Tragovi, Utihnulo ognjište, Povratak. Osluškujući bilo svoje zemlje, u njoj je autor sabrao pjesme prožete duhom i ljepotom ovoga specifičnoga kraja. Posebnu pozornost posvećuje svojemu zavičajnomu Lovreću, slikovitu mjestu smještenu u Zabiokovlju. Pišući o ljudima dalmatinskoga kamena i krša, o prirodnim ljepotama, kulturnoj baštini, povijesti, tradiciji i duhu ovoga područja, bogatu baštinu rodnoga kraja autor tako čuva u stihovima.

Budući da poezija uvijek prelazi granice opisa pjesnika i njegova stvaranja, često pletući svoj neuhvatljivi  umjetnički  svijet,  katkada  se  učini suvišnim govoriti o njoj ili nemogućim uhvatiti joj bȋt, no ipak je to važno i potrebno, posebice u suvremenom svijetu koji se pomalo udaljava od tradicionalnih i humanističkih vrijednosti. U ovoj se zbirci kamen nedvojbeno ističe kao poetsko načelo i kao životno vrijednosni pojam. U ovom dijelu Dalmacije on je karakterističan element krajolika i tkivo života. Sačuvan je i u jeziku, u različitim frazemima, kako u hrvatskom standardnom jeziku tako i u lovrećkom govornom idiomu. Mira Menac-Mihalić u svojoj Frazeologiji novoštokavskih ikavskih govora u Hrvatskoj (2005.) s lovrećkoga je područja zabilježila ove frazeme sa sastavnicom kamen: bil ko kamen (‘jako blijed’); I kamen bi proplaka (‘svatko bi se sažalio’); pȃ mi je kamen sa srca (‘laknulo je komu’); stamen ko kamen (‘čvrst, postojan’); tvrd ko kamen (‘bezosjećajan’, ‘jako škrt’).

Simbolika kamena u Milinovićevu pjesništvu bogata je i raznovrsna, otvarajući prostor za različita tumačenja. San na kamenom uzglavlju odražava duboko usađen osjećaj pripadnosti krševitu zavičaju te iskazuje ljubav prema njemu. Primjerice, u pjesmi Oda zavičaju naziva ga muzejom kamena i sunca. Prirodna ljepota krajolika oslikana je čas kao usnuli kamenjar, čas kao ljuti kamenjar, dok autor u sjećanje priziva kamenu liticu Zabiokovlja, kamenu stazu, kameno tlo, golet kamene pustinje, kamenu kosu. Sve je to tvrda stijena, gnijezdo roda moga.

Usprkos protoku vremena kamene se formacije mijenjaju vrlo sporo. Spominjući se suhozida, sopice kao kamene počivaljke, kamenoga praga, bunara u kamenjaru, kamenoga zvonika, kamenoga korita, podsjeća na vječnost i neizmjenjivost kamena kao simbola postojanosti i  stabilnosti. Slično tomu, već je isticano da se autorovo pjesništvo opire ukalupljivanju u moderne tijekove industrijske poezije te ostaje vjerno tradicionalnim pjesničkim postulatima.

Kamen je poznat po svojoj izdržljivosti i snazi te u Milinovićevoj poeziji simbolizira unutarnju snagu pojedinca, volju i otpornost pred životnim izazovima. Upravo u ovom dinarskom podneblju Hrvatske česta je izreka da su karakterno čvrsti ljudi jaki kao stijena. Autor također naglašuje stamenost meke imotske duše koja se zna zateći i kako skamenjena stoji u pustoj sobi.

Ističući epitafe na stećcima iz lovrećkoga krajolika, Milinović upisuje u svoje stihove duboku vezu s povijesnom i kulturnom baštinom ovoga područja. Grobni je kamen ujedno svršetak životnoga kruga.

Autoru čestitam sa željom da ova zbirka postane dragi kamen u cjelini zavičajne poezije kao trajno svjedočanstvo o ljepoti i dubini veze između čovjeka i njegova zavičaja. Kamen kao simbol stabilnosti, snage i povezanosti ostaje neizbrisiv pečat u ovoj zbirci, podsjećajući nas da su korijeni našega identiteta ukorijenjeni u zemlji i duhu zavičaja. Neka njezini stihovi odzvanjaju kao snažan glas prošlosti i svjedok trajanja vrijednosti koje valja njegovati u budućnosti, čuvajući tajanstvenu dušu Dalmatinske zagore te osvjetljujući put budućim istraživačima, ljubiteljima poezije i svima koji žele otkriti ljepotu kamena u svim njezinim oblicima.

doc. dr. sc. Anđela Milinović Hrga

---

BRIŽAN ČUVAR USPOMENA

U Lovreću kod Imotskoga, u blizini jedne od najljepših crkava u Hrvatskoj, rodio se 23. 7. 1941. godine ugledni pjesnik Jozo Joko Milinović od oca Ante i majke Ive rođene Batinić.

Već kao dijete u kolijevci nije bio pošteđen mnogih strahota Drugoga svjetskog rata. U majčinu naručju zaštitu je nalazio u zaselcima rodnog mjesta koji su bili udaljeniji od glavne prometnice da ne bi bili izloženi neljudskim postupcima raznih vojski koje su tuda prolazile.

Prema kazivanju Jozine majke i svjedočenju susjeda, njegova je majka kobnoga 22. 7. 1943. sačuvala ne samo svoj i Jozin život, već i živote svih žena, djece, starica i staraca zaselka Milinovići.

Naime, svi su ti ljudi nasilno izvučeni iz svojih kuća i odvedeni poviše sela da bi bili bezdušno strijeljani. U tom dramatičnom trenutku majka Iva s Jozom u naručju hrabro stupa pred streljački vod i do neba vapijućim glasom obraća se zapovjedniku izgovorivši sudbonosne riječi: Ubijte mene, ali vas molim da mi poštedite dite!

I dogodilo se čudo: u oficiru se nešto slomilo, nešto ga zgromilo, pa je oslobodio i pustio ne samo majku Ivu s Jozom nego i sve žene, djecu i starce koji su trebali biti strijeljani.

U isto vrijeme druga postrojba iste vojske pokupila je sve muškarce u dobi od 15 do 65 godina zatečene u selu te ih prijevarom dovela u jednu kuću u centru mjesta gdje ih je sve masakrirala i žive spalila. Od ukupno 24 stradalnika 10 ubijenih i spaljenih bili su Milinovići, sve Jozini susjedi i rodbina.

Svi stradalnici bili su težaci, nisu pripadali nijednoj i ničijoj vojsci. Ako se ovom broju od deset zapaljenih Milinovića pridoda i jedanaest stradalnika Križnog puta 1945. godine, tada je ovaj mali zaselak relativno najviše stradao od svih sela i zaselaka Imotske krajine.

Dugo se o tome šutjelo, ili samo šaputalo. Glasno se nije smjelo govoriti.

Dakle, Jozo se već sa svega dvije godine starosti susreo sa smrti i nekim čudom ostao živ.

I poratno vrijeme nije mazilo njega i njegove sumještane, a to je i Jozo dobro iskusio. Bile su to godine velike neimaštine, straha i golog preživljavanja. Slike ratnih i poratnih zbivanja obilježile su Jozin život i ostavile duboki trag na njegovu osobnost kao čovjeka i kao pjesnika. On je postao reprezentativni svjedok tragičnih sudbina svojih sumještana i svoje rodbine.

Kad je dorastao za školu, prva je četiri razreda pohađao u jednoj privatnoj seoskoj kući, a druga četiri u novosagrađenoj školi u Lovreću.

Budući da je bio darovito dijete, a roditelji siromašni, njegova teta, tvornička radnica, vodi ga u Zagreb, smješta ga u đački dom i preuzima brigu za njegovo daljnje školovanje.

Po završetku srednje škole upisuje Višu grafičku školu, a kasnije i Grafički fakultet.

Prvo njegovo zaposlenje bilo je u izdavačko- grafičkom poduzeću Grafički zavod Hrvatske u kojem je tada bilo preko tisuću zaposlenih.

Radeći u toj uglednoj kući, postepeno je napredovao, od tehnologa, planera proizvodnje, voditelja prodaje do pomoćnika komercijalnog direktora.

Uoči Domovinskog rata 1991. godine, kao afirmirani stručnjak, na prijedlog tadašnjeg gradonačelnika Zagreba Borisa Buzančića, a odlukom Gradskog poglavarstva preuzima upravljanje izdavačko-grafičkim poduzećem August Šenoa. Rečeno poduzeće trebalo se brinuti o pisanoj riječi koja je bila u službi obrane domovine Hrvatske. Ovaj zadatak je zdušno i vrlo uspješno obavio.

Za upravljanja ovom tvrtkom Milinović proširuje djelatnost u području izdavaštva i pokreće godišnju književnu nagradu August Šenoa za roman iz zagrebačkog života da bi potaknuo mlade još neafirmirane pisce na kreativan rad. Dopuštenje za korištenje znamenitog imena dobio je od gospodina Zdenka Šenoe, Augustova unuka s kojim se Jozo sprijateljio. Odlaskom Joze iz tog poduzeća, nažalost, ova dragocjena nagrada je ugašena.

U međuvremenu je aktivno sudjelovao u mnogim kulturnim manifestacijama i pokrenuo nekoliko zapaženih edicija.

Posljednje poduzeće u kojem je uspješno rukovodio bila je izdavačko-tiskarska kuća Naša djeca iz koje je otišao u mirovinu.

Radeći u izdavačko-tiskarskoj djelatnosti, upoznao je mnoge osobe iz kulture: književnike, slikare, kipare i kazališne umjetnike. Neka od tih poznanstava s vremenom su prerasla u prijateljstva.

Budući da je u mladosti samozatajno pisao pjesme, sve ovo ga je potaklo da se aktivnije posveti pjesništvu i da objelodani svoje radove.

Prvu zbirku Kasna jesen čitatelji su dobro prihvatili, a kritičari pozitivno ocijenili.

Do sada je objavio šest zbirki pjesama i to:

Kasna jesen, 2008. godine

U pratnji svoje sjene, 2012. godine

Stope u kamenu, 2015. godine

Prolazna postaja, 2018. godine

Hirovito vrijeme, 2020. godine

Tihi noćni koraci, 2021. godine

Što reći o pjesništvu Joze Joke Milinovića i uopće o njemu kao o čovjeku?

Poslije Ujevića, Gotovca, Gudelja i još nekih pjesnika iz Imotske krajine nije lako pisati pjesme. Na putu mu se ispriječe Tinovi poetski visovi, Gotovčev vatromet riječi, Gudeljeve ilirske gradine i poetske suhozidine.

Pjesnik Milinović dolazi iz tog podneblja i kuda god je išao osjećao je slično kao i spomenuti majstori stihova. Baš kao i oni, i on sve to opjevava i nosi u srcu: i suhozidine i doce i sve što je ostalo od predaka. U duši osjeća neumrlu ljepotu krajolika, vječnu sliku zavičaja, čudesnu nježnost u tegobi življenja. U svojim pjesmama druži se s vilama i hajducima, prosjacima i gastarbajterima, odmara se sa stećcima i nad svime bdije i tuguje.

Dobar je onaj pjesnik koji u nama budi najdublje i najljepše ljudske osjećaje. To doživljavamo kad čitamo njegove pjesme.

Po sudu mnogih čitatelja Jozo je sjajan zavičajni i domoljubni pjesnik novije hrvatske poezije. No, ja sam mišljenja da je on vrlo uspješan i u pjesmama duhovnog, političkog i ljubavnog sadržaja, kao i u pjesmama o Zagrebu, svome drugom zavičaju.

Milinović iskričavim duhom snažno uspijeva ocrtati pjesnički doživljaj, toliko snažno da se svaki čitatelj može poistovjetiti s pjesnikom u svakoj riječi i svakom stihu njegove nadahnute poezije. To je ujedno razlog tolikom oduševljenju njegovim stihovima.

O  njegovim pjesmama lijepo su pisali neki književnici i književni kritičari.

Tako je književnik Stjepan Čuić u svojoj prosudbi o njegovoj poeziji napisao: Milinovićeve pjesme su lijepe, suptilne i razložne. I potrebne su. Imat će svoj krug čitatelja kojima će mnogo značiti. Podsjetit će ih na štošta što su zaboravili, što im je iščezlo iz svijesti o vremenu i prostoru, o njima samima. One suptilnije će raznježiti i počet će suosjećati s jednim ljudima, s jednim prostorom i vremenom. I naći će vlastiti trag u tom (o)sjećanju.

Novinar i književni kritičar Mladen Vuković kaže: Milinovićeve pjesme su osvježenje, lirski melem pred postdmodernističkim stihovljem koje nas je išokiralo i umorilo, otupilo i oravnodušilo osjetila i udaljilo od romantičarskog mirisa zavičaja, bogatog u svojoj skromnosti i čestitosti.

Profesor i filozof Branko Škare kaže: Milinovićeve su pjesme puno značajnijeg opusa od publiciteta koji ga prati, jer mu neke zaslužuju mjesto u svakoj antologiji hrvatske lirike.

Milinović je član Hrvatskog književnog društva Sv. Jeronima i član Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Neke njegove pjesme su uglazbljene.

Otac je troje fakultetski obrazovane djece i djed petero unučadi. Iako je u mirovini, on ne miruje. I dalje piše i objavljuje svoje pjesme.

Umirovljeničke dane provodi u Zagrebu, a ljeta u svome Lovreću. Svoju rodnu kuću je obnovio i oko nje posadio razno raslinje doneseno iz svih krajeva naše domovine, pa je taj zasađeni prostor nazvao Park Republike Hrvatske. U tom parku uživa među svojim višnjama, maslinama, lipama, lavandama, ružmarinom i kaduljom. Odmara se ispod svojih oraha. Svoje goste dočekuje i časti svojim maslinovim uljem.

Dvorište rodne kuće ogradio je suhozidom po kojemu je poredao kamene skulpture pronađene u selu i okolici, a nalikuju na ljude, životinje i razna mitološka bića. Na istaknutom mjestu na postolju je montirao kamenu skulpturu nalik na našeg prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana. Ova skulptura privlači pažnju svakog prolaznika ili slučajnog putnika namjernika. Sve te izložene skulpture oko kuće Jozo je nazvao Muzej kamenih skulptura na otvorenom.

Pjesnik je otvorio i mali etnografski muzej u zatvorenom prostoru iza kuće. Tu su izloženi prikupljeni i uščuvani razni predmeti i alati kojima su se njegovi roditelji i preci služili u domaćinstvu i u obradi zemlje. Taj etnografski muzej svakog onog tko ga posjeti i pogleda oduševit će nekom tajnovitom ljepotom i podsjetiti na minula vremena koja su zaboravili, a mlađe će upoznati s tegobnim načinom života njihovih predaka.

Milinovićev dug, zanimljiv i izuzetno plodan život dostojan je svake hvale. Svojim životom ovaj svestrani čovjek i osebujan pjesnik pokazao je pravi put svojoj djeci, unučadi, pa i drugim mlađim ljudima da se svojim talentom, trudom, domoljubljem, vjerom i poštenjem može puno toga postići u životu. Želim mu da još dugo poživi, da uživa u svojim radovima, pa da u zdravlju ostvaruje lijep i zadovoljan život na ponos svojem potomstvu, zavičaju, domovini i ljudskom rodu.

Ivan Bekavac Basić, prof.