Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

Mladi i vjera danas

Pojam mladosti definira se kao životno razdoblje između djetinjstva i odrasle dobi, a osobe koje se nalaze u tom razdoblju nazivaju se mladima. Ova društvena skupina je izrazito vulnerabilna jer se nalazi na raskrižju života, a mnogobrojni putevi pružaju im razne izazove. Mladenačka generacijska specifičnost prepoznata je na mnogim društvenim nivoima.   

Vjera nam nudi usmjerenost na dobro, daje nam pouzdanje i snagu u Svemogućega. Vjera je Božja inicijativa i dar prema kojem se moramo brižno ponašati. Otvara nam vrata transcendentne dimenzije. Čovjekov život i vjera se isprepliću te međusobno nadopunjuju. Ljudski život pronalazi smisao življenja i postojanja u vjeri. Vjerniku, život je vjera jer izvan života ona i ne postoji. On je započeo ulaskom u sakramentalni život, zaronivši u vodu života, krsnu vodu. Od tada smo u jednom posebnom i povlaštenom odnosu s Bogom. Naši prvi religiozni pedagozi su oni koji su nas donijeli na krsni zdenac, a to su roditelji, staratelji.

Oni svoju djecu uvode u vjernički život, praktično žive vjeru, omogućuju svojim pokoljenjima ispijanje s vrela života. Roditeljska volja je nešto kao „antropološka datost“; dakle ona nije samo pravni pojam. Roditelji kad odgajaju i obrazuju djecu, komuniciraju vrijednosti koje promiču određenu antropologiju. Svojoj djeci daju trajno dobro, utkaju im bit vjere, čine ih Božjim poslanikom. Osim primarne socijalizacije u obitelji je začeta i religijska socijalizacija. Roditelji kao prvi odgojitelji, djeci prvi govore o Bogu, uče ih prve molitve, vode ih u crkvu, sudjeluju s njima u liturgijskim slavljima…

Odrastanjem, brigu o vjerskoj formaciji djece i mladih, osim obitelji, preuzima vjerska zajednica. Crkva sudjeluje u vjerskom odgoju mladih naraštaja kroz pripremu za primanje sakramenata, aktivnu župnu katehezu, organizira mnogobrojne animacijske skupine, glazbene i športske sekcije, ali katehizira i kroz organizaciju vjerskih izleta…

Sve su to načini kroz koje djeca i mladi postupno upoznaju svoju vjeru, a vjerske istine koje usvoje ne dolaze u pitanje zbog toga jer su roditelji ili svećenici tako rekli, već jednostavno jer svoju vjeru praktično žive.

Ulazak u razdoblje mladenaštva donosi mnoge promjene. Nastupa vrijeme kriza (identiteta, vjerska, moralna…).

„Mladi koji su religiozni traže autentičnost kršćanstva, molitvu, meditaciju, uputstvo kako se postaviti spram izbora moralnih vrednota“ (Ćimić, 1987:272). Vrijeme odrastanja donosi mnoge upite i stremljenja, odvajanja od Crkve u ovom periodu jako su česta. Mladi se osjećaju marginalizirano te se često javlja bunt koji je osobito usmjeren prema odraslima. Vrlo intenzivno kritički promišljaju o ulasku u svijet odraslih i vlada uvjerenje kako ih se želi modelirati u već zadane društvene okvire. Sve to skupa izaziva otuđenje, a vidljivo nezadovoljstvo kulminira i prelijeva se kroz mnoge društvene dimenzije. Česta pojava kod mladosti danas je prolongiranje ulaska u svijet odraslih, danas poznat kao sindrom Petra Pana.

Kako pomoći mladima da u vjeri hrabro crpe snagu za nove i odlučne životne korake?

Vjera mora unositi smisao u život mladih ili će je oni u potpunosti odbaciti. Stav o religioznosti i sama religioznost bitna je nit koju mladi moraju utkati u svoj identitet koji se izgrađuje i koji je izrazito osjetljiv. U ovom razdoblju mlada osoba mora pronaći vlastite razloge zašto vjerovati. Glavna društvena uloga Crkve jest vjerska, duhovno-moralna formacija, ali je nezaobilazna i njezina odgojna funkcija.

Roditelji svojim načinom življenja vjere svakako utječu na odluke mladih prema vjerskoj praksi. Oni prvenstveno trebaju proniknuti i prodrijeti u tajnu kršćanske vjere, razumjeti njene  nutarnje zakone, spoznati po kojim načelima ona djeluje. Ukoliko roditeljima, kao prvim prenositeljima vjere, nisu jasna i definirana djelovanja Crkve, te smislena vjerska pravila i istine, djeci i mladima teško će crkvena hijerarhija uspješno učiniti razumljivim ista.

Obiteljsko vjersko naslijeđe i življenje vjere pripada dominantnom utjecaju na razvojne generacije. Vjera nije tek skup pravila, propisa, naredbi i zapovijedi koje se trebaju primjenjivati kako bi se stekao vječni život. Ukoliko ovakvo shvaćanje vjere postoji kod roditelja, kod djece i mladih vjera će biti pod povećalom sumnje, straha i nelagode. Prema Crkvi, celibatu, redovništvu… stvarat će se bunt i bojkot. A sve to nažalost pokazuje jedan nezreli stupanj religioznosti koji svakako treba mijenjati.  

Odgovornost imaju obje strane i vjernici i svećenici.

Sumnje[1] je potrebno kanalizirati u dobru volju, strpljenje, želju za stjecanjem novih vjerskih pouka. Važno je vjeru upoznati kao pouzdanje u Svevišnjega, nekoga tko je tu blizu nas, neizmjernu dobrotu, odnosno u ljubav, te će i poštivanje određenih pravila biti prihvaćeno kao dio strukturiranih vrednota.

Osoba koja ima vjerničko poslanje, predstavlja blagoslov svojoj obitelji i drugima. Ako vjernik ne živi dinamičkim poslanjem, njegova vjera se sužava, odnosno ne ispunjava svoju zadaću, djeluje kontraproduktivnim misionarstvom. Manjak vjere i duhovne discipline osobu će udaljiti od Stvoritelja.

Neophodno je potrebno da se vjernik društveno angažira i na taj način preuzme odgovornost za bolji svijet. Bilo bi nadasve korektno da svaki član zajednice koji sebe smatra vjernikom vodi računa o dimenzijama vjere koje donosi u zajednicu.

Zašto dolazi do odvajanja mladih od Crkve nakon sakramenta krizme? Kolika je odgovornost Crkve, a kolika roditelja u tom „mladenačkom crkvenom odvajanju“?

Umjesto da se vjera počinje intenzivno promišljati, vrednovati, produbljivati i živjeti nakon sakramenta potvrde, posebno u vrijeme uvođenja u Božje tajne, tijekom sustavnog i intenzivnog uvođenja u misterije i iskustva vjere, događa se možda obrnuto.

Mladi kao da se udaljavaju od Crkve, od sakramenata, od vjerske prakse, od svega onoga što je otpočelo upravo po sakramentima kršćanske inicijacije. Dakako, ne mora biti riječ o prekidu kontakata s Crkvom, o pojavi ateizma, ili što drugo. Svojevrsni odmak od institucionalne vjerske socijalizacije makar bio privremen i subjektivno intoniran, ipak je prisutan. Dolazi do promjene u religioznom senzibilitetu, postoji interes za duhovno, a izostaje veći interes za vjersku praksu i konfesionalnu identifikaciju.

Treba stalno raditi na daljnjim oblicima kateheze i susretanja u župi, osim neposredne pripreme koja ostaje više na informativno-formalnoj razini koja ne motivira i ne angažira. Odgovornost je i na crkvenim strukturama koji trebaju napraviti korjenite promjene u pastoralu mladih. Važan je razgovor promišljanja i komunikacije, a odgoj u vjeri koji su mladi primili po svojim roditeljima, te prihvatili kao dio svog vlastitog identiteta i životne vrijednosti nastaviti izgrađivati.

Jer vjera je dar i sredstvo koje nam je ponuđeno kako bismo životne brige i probleme prihvaćali s nadom prema konačnoj pobjedi!

Stoga je važno njegovati, hraniti i razvijati vjeru, tako da ona svakodnevno raste, a rast će kroz izmjenu iskustva vjere.  

Vjeru kao dar primamo na sakramentu krštenja. Od tada ona je smisao našeg kršćanskog života. Premda prolazi kroz kušnje odrastanja, kroz dijalog promišljanja i podjelu iskustva vjere, religiozni odgoj mladih i njihov rast u vjeri nužno je nastaviti u svrhu izgradnje cjelovite osobnosti. Važna je stalno osluškivati njihov glas, razumjeti njihove potrebe i pružati im osobni primjer vjere (riječima i djelima).

Bez obzira na višestoljetna previranja, teškoće i borbu za očuvanje nacionalnog identiteta, vjernost Katoličkoj Crkvi nikada nije bila upitna. Puno toga pokazuje da iz iskustva vjere i povijesti vlastitoga naroda trebamo snagu crpiti i stalno učiti.

Piše: dr. sc. Snježana Rađa

KORIŠTENA LITERATURA:

Brajša, Pavao, Umijeće vođenja – savjetnik za one koji vode druge, C. A. S. H., Pula, 2010.,

CRNIĆ, Danijel, Pozicioniranost mladih u Crkvi i društvu u Hrvatskoj kao pastoralni izazov, Zagreb, 2011.

Ćimić, Esad, Naši mladi između religije i ateizma danas u nas, Bogoslovska smotra, Vol.56 No.3-4, str. 265-274, 1987.

Mataušić, Mirko, Rimać Ivan, “Praćenje medija i odnos prema vrednotama”, 2002. [online]. Dostupno na: http://www.hrcak.srce.hr/file/49422 [16. 7. 2021.]

Rađa, Snježana, Učestalost štetnih navika učenika s obzirom na kvalitetu komunikacije i prevencije, Zadar, 2009.

RATZINGER, Joseph, Uvod u kršćanstvo, Zagreb, 1969.


[1]Sumnja je svjetleća žarulja koja kaže da je gorivo vjere pri kraju pa da se nešto mora poduzeti kako bi se došlo do njega ako se želi kročiti naprijed.