Narodne pjesme i izreke s ognjišta

U povodu 20. obljetnice smrti bake Mile Kalajžić, čuvarice naše usmene književne baštine, podsjećamo na knjigu S rodnog ognjišta (Narodne pjesme i izreke, Dru.štvo Hrvatska žena, Omiš, 2018.).

Profesorica Marija Kalajžić zapisivala je narodne pjesme i izreke koje joj je kazivala majka Mila Kalajžić, rođena Vukasović 1910. u Kučićima, udajom od 1935. živjela je u Omišu do smrti 2004. godine. Te je pjesme i izreke priredila i objavila u knjizi „S rodnog ognjišta“, koju je ilustrirao Stipe Kalajžić. Tiskane su 44 narodne epske pjesme i molitve, od kojih je neke Mila sama napisala. Na kraju knjige je pjesma „Žena od krunice“ koju je Branka Mlinar posvetila „susjedi teti Mili“.
„Ma kako život bio težak, ma kako čovjek bio gladan, u njemu uvijek tinja iskra vjere i nade, makar i zapretana, i pjesma, napisana ili zapjevana. Jer, ne živi čovjek samo o kruhu. ,Za let si dušo stvorena’.“ – zaključuje svoj predgovor Marija Kalajžić.

U toj zbirci je tiskano i nekoliko zavičajnih narodnih pjesama koje bi mogle biti zanimljive i našim čitateljima. Prva je jedna od brojnih inačica pučke legende o Gavanovim dvorima, na čijim propuntima su nastala imotska jezera:

GAVANOVl DVORI

Zapovidi dobri Bog

svojini trima anđelim

da idu po svitu

ko pčela po cvitu

od Božjega prozora do sunčanog istoka.

Malo puta pređoše te Jelinu nađoše.

“Hvaljen Isus, Jelino, Gavanova kneginjo,

ako znadeš za Boga

i za svetu nedilju i za Djevu Mariju,

i za ljude milosne i za tužne sirote,

udijeli štogod i nama,

jadnim sirotama.”

Odgovara Jelina, Gavanova kneginja:

“A što će mi Bog

kad je meni Gavan moj,

i što će mi nedilja kad sam mlada kneginja,

i što će mi anđeli kad su moji sinovi,

i što će mi djevice kad su moje kćerkice.

Koga Boga imate kad vas hranit ne može,

kad vas šalje do mene

pitat kruha u mene.”

U petak je misila, u subotu prećala,

u nedilju lomila.

Na papuče mećala, pred kučke je bacala.

Što je kučkam’ ostalo, prid anđele bacala.

Anđeli su samo stali i sve to blagoslivljali.

Malo puta pređoše te Ivana nađoše.

“Hvaljen Isus, Ivane, Gavanov čobane,

ako znadeš za Boga i za svetu nedilju

i za Djevu Mariju,

udijeli štogod i nama, jadnim sirotama.”

Odgovara im Ivan:

“Evo ima godin dan u Gavana da sam ja,

još mi ništa nije dao

nego jednu ovčicu i jedno malo janješce.

Ako ćete čekati, ja ću vam ga dotrati.”

Obazre se Ivane, pokraj njega janješce.

Uze Ivan janješce i dade ga anđelim.

Tri ga puta pitahu:

“Je li od srca, Ivane?”

“Je od srca, tri anđela.”

Kad su došli na nebesa,

govori im dragi Bog:

“Dobro došli, anđeli, kako doli na zemlji?”

“Slabo doli na zemlji.

Tko imade, taj ne da,

a tko nema, taj bi da.”

Zapovidi dragi Bog

iz oblaka munje i gromove.

Kada poče pucati, na Gavane padati,

progovori Jelina:

“Ajme meni, Gavane, ajme meni do Boga,

sada znadem za Boga,

i za svetu nedilju, i za divu Mariju,

i za ljude dilotne, i za tužne sirote.

Sad ću mise plaćati, ubogima davati.”

Govori joj dragiBog:

“Kasno si se spomenila

što sijučer govorila.”

__________________

Gavanovi dvori – Najstariji društveni odnosi i tumačenje prirodnih pojava odrazili su se i u narodnoj usmenoj predaji, često pomoću fantastičnih slika. U početku su to bile mitološke slike o zmajevima, vilama, vukodlacima, a kasnije su se ta pretkršćanska vjerovanja dopunjavala ili zamijenila kršćanskim motivima, koji se u ovoj pjesmi stapaju. Sluga Ivan pokušao je spasiti najmlađega Gavanova sina, ali je voda išla za njim dok ga nije ispustio. „Od zla roda nek’ nema poroda”, po zakonu Staroga Zavjeta.

*

Evo i neobične pjesme o slavnom hajduku Andrijici Šimiću i okrutnom ubojstvu svećenika, u kojoj je vjerojatno pomiješano nekoliko različitih događanja, jer se spominje i fra Rajmund Rudež i posveta crkve u Zagvozdu. Hajduk Andrija Šimić nije suđen zbog ubojstva don Jerka nego pandura Joze Tomičića u Zagvozdu, a među dvadesetoricom hajdučkih jataka koji su osuđeni na splitskom sudu 1872., od kojih sedmero na doživotnu robiju, nisu bili Bartulović i Stapić koji se spominju u ovoj pjesmi:

ANDRIJA ŠIMIĆ

U Zagvozdu, mistu pod planine,

di no nema polja ni ravnine,

već brigovi i glavice puste,

di se kriju protivnici bisni,

i ne daju mira čilom puku,

ostaviše selo u jauku.

Bartulović, nevirno kolino,

društvo mu se u crno zavilo.

Andrijica, rodom ubojica,

sapela ga Marija Divica.

Mate Stapo bio mu za druga,

srca mu se uvatila tuga,

branit moga, ali nije htio,

krv pravednu prolit je pustio.

To je bilo u tisnomu klancu,

a prizivkom u Krištića gracu.

Kad su bila kasna doba noći,

don Jerko je mora kući poći,

on je bio kod jednoga momka,

što je ubijen od krivih svidoka.

Kad je doša di ga Andrija čeka,

protiva mu ništa nije reka,

već mu reče: Dobra večer, tko si.

Svoju štolu oko vrata nosi,

a u ruci libar od molenja,

od svih grija, brate, odrišenja.

Andrija ga gleda nemilice,

pa ga nožem udari u srce.

Kako ga je nožem udario,

na srcu mu ranu učinio.

A i to mu ne bilo za dosti,

već mu grkljan pririza do kosti.

Pa ga prostre po putu ničice,

leži tute do bile zorice.

Biži Andrija kroz gusta kamenja

i za sobom ostavlja znamenja

Oko nogu kupina mu spleta,

krv pravedna njemu odit smeta.

Kad ujutro zora zabilila,

tužna vijest se po selu raznila.

Ne gledaju kud Andrija ode,

već gledaju još veće nevolje,

koja kolje srce čilom puku

i ostavlja selo u jauku.

Don Jerku bješe prava počast dana,

stižu krune sa svih četir strana.

Jedna kruna dođe od zapada,

fiorina stotinu zapada.

Dvi dođoše od Cetine krune,

srebra, zlata nakićene pune.

Jedna kruna od Rudeža fratra,

ni od srebra, ni od suva zlata,

već od svile i žežene srme,

na njoj piše don Jerkino ime.

Peta kruna štono mu je blizu

eno mu je na smrtnomu križu.

Za njegovo veliko poznanstvo

od Imotskog posla poglavarstvo.

Rudež dekan diže desnu ruku

i navisti zagvodskomu puku

da se nema crkva otvoriti

i u njoj se Bogu pomoliti:

“Ova crkva osta udovica,

u kojoj je Marija Divica.

Dobio sam takvo naređenje,

dokle biskup ne da odobrenje.”

Evo još dvije kratke šaljive pjesme iz zbirke “S rodnog ognjišta”:

U ĆIKANA BANA (U KULINA BANA)

U Ćikana bana jedna koza vrana.

Ćikan kozi priti da će je sadriti

u dubokim docim, na trnovim kocim.

Žena mu se davi: Nemoj, mužu, dragi!

Ta je koza mrkata, vridit će nam dukata,

dicu će nam podojiti

i lazinu pognojiti.

MARKO KRALJEVIĆ I GUNDEVILJA BAKA

Gorom jaše Kraljeviću Marko,

susreo je gundevilju baku.

Govori mu gundevilja baka:

“Kuda ideš, Kraljeviću Marko?”

“Ja se idem oženiti, bako,

s lijepom curom od šesnaest godina.”

“Uzmi mene, Kraljeviću Marko,

ja sam cura od šesnaest godina.”

“Pa što si tako pogrbljena, bako?”

“Ovo sam ti drvarica, Marko.”

“Što si tako krivoprsta, bako?”

“Ovo sam ti dobra prelja, Marko.”

“Što si tako krivonoga, bako?”

“Ovo sam ti brza hoda, Marko.”

“Ostaj zbogom, gundevilja bako.”

“Hajde s Bogom, Kraljeviću Marko.”

(Zašto sam zapamtila samo ove dvije pjesme? U njima Marko ne pokazuje junaštvo koje bi meni, možda, izgledalo nemoguće, već obične ljudske osobine: humor i zanimanje za patnju.)

*
Evo nekoliko narodnih izreka i poslovica iz zbirke, poneke su i mrsne “hot izreke”:
Prije se vrati rugo (ruganje) nego prokletstvo.
Nemoj, ljubo, ni u šali grubo. Možeš, diko, i u šali lipo.
Ne grije roba kožu nego koža robu.
Bolje biti lošem mužu žena nego dobrom bratu sestra.
Čuvaj me, Bože, onoga tko je svugdje gizda a u kući pizda.
Treba u svakom selu graditi kuću.
Dani dugi, a godine kratke.
Nije ni marač magarac. (zna iznenaditi hladnoćom)
Bura, čista žena. Jugo, sirotinjska majka.
Laži koliko ti se može virovati.
Daj mi znanje, dat ću ti imanje.
Svako jelo kune tijelo, što ne stane dok hrana ne počine.
Ujutro rano, uvečer kasno. (za rad)
Tko me privari u višnjama neće u mastu. (višnje u srpnju, mast = mošt u rujnu)
Na špini štedi a na tapunu prolije.
Tko nema stida, sramotom se diči.
U kurve i oči i riči.
Teško vinu na kominu.
Bože mili, na svemu Ti hvala, lipa li je od ugora glava, i sredina cipla debeloga, i bukara vina crvenoga, i divojka mlada, neudana. Ne bih kući za nedilju dana!
U curice gaće od arara, ne bi đava dođa do bedara.
U moje male noge ko u srne, među nogam’ klupko crne vune.
Ova mala što je do meneka, sinoć sam joj triput zaprdeka.