Narodne poslovice o hajducima

Cesarsko-kraljevsko namjesništvo za Dalmaciju u Zadru je 13. veljače 1911. odobrilo molbu splitskih studenata za osnivanjem Hrvatskoga nogometnog kluba Hajduk Split. Molba je pripremana nekoliko mjeseci ranije, a kum imena je popularni splitski srednjoškolski profesor Josip Barač, kojemu su u stan upali splitski mladići tražeći ime za svoj klub. „Upali ste mi nepozvani, bez kucanja, baš poput pravih hajduka. Stoga evo vam imena HAJDUK, hajduci… I kao što znate, kao što smo vas u školi učili, ta riječ simbolizira sve najljepše u našem narodu, junaštvo, čojstvo, drugarstvo, ljubav za slobodom, prkos nemoćnoga, zaštitu slabome. Budite dostojni tog velikog imena!” – zapisano je u legendi o osnivanju splitskog Hajduka koji je, u svojoj vječnosti, nadživio četiri države i broji godine u svom dvanaestom desetljeću.

Jezikoslovci još dvoje dolazi li ime od turske riječi hajdud ili mađarske hajty / hajdu, obje u značenju ugarskog pješadinca ili naoružanog vojnika-plaćenika bez zemlje. Hajduci se javljaju nakon Osmanlijskog osvajanja zapadnobalkanskih zemalja, prvi se put spominju oko 1550. godine. Hajduci su pljačkali turske vlastodršce pa su ih napadnuti velikaša nazivali i razbojnicima, no u našim epskim narodnim pjesmama hajduk je uvijek opjevan kao borac za slobodu svog naroda pred tuđincima i ugnjetavačima siromašnog puka.

Jedan od posljednjih slavnih hrvatskih hajduka je Andrija Šimić (1833.-1905), hercegovački junačina koji je rođen prije 190 godina, odslužio je u austro-ugarskim tamnicama ukupno 31 godinu, a kad je izišao iz zatvora u Kopru, na splitskoj rivi ga je 1901. razdragano došlo pozdraviti „pola Splita“. Šimić je potom kao živa legenda posjećivao brojna mjesta u Dalmaciji, a umro je u Runovićima šest godina prije negoli će splitski nogometaši i po njemu nadjenuti ime svom klubu.

Osim u narodnim pjesmama, hajduk se često spominje i u pučkim izrekama i poslovicama. I u njima se zrcali ritam nevoljnih vremena, nesretne sudbe hajdučkih sinova prisiljenih na odmetanje od kuće i obitelji, i unatoč krvavim košuljama i dancima, narod ih je simpatizirao kao svoje zaštitnike, veličao njihovo junaštvo i prkos moćnicima, pomagao im, a njihova izdaja smatrala se jednim od prokletijih grijeha. U zbirkama narodnih poslovica zapisano je četrdesetak poslovica, kao uvijek, i u pozitivnom i u negativnom kontekstu, a ima dosta i sličnih inačica poslovica, ovisno od sela do sela ili zapisivača koji su svojim perom sačuvali to usmeno književno blago. Evo izbora tih poslovica:         

  • Djevojačkog ni hajdučkog mjesta nigdje nema.
  • Dok je raje i mukâ bit će i hajduka.
  • Dok je zuluma i muke, bit će i ‘ajduka.
  • Dva hajduka, devet harambaša.
  • Hajdučka majka malo kad vesela.
  • Hajdučka majka stoput u torbu, a jedan put iz torbe.
  • Hajdučka majka stoput u torbu, a jedan u prsi.
  • Hajdučke kuće nema.
  • Hajdučkog sela nema.
  • Hajdučkoj majci po oboru trnje raste. 
  • Hajduk je u tuđoj kući pošten.
  • Hajduk nosi glavu u torbi.
  • Hajduke narod cijeni, ali za njima u goru neće.
  • Hajdukuje i nevolja mu je.
  • Igraju mu oči kao u hajduka.
  • Jujev danak (23. travnja) – ajdučki sastanak. Mijel danak (29. rujna) – ajdučki rastanak.
  • Moja puška ubila hajduka, a moje ga oči ne vidjele.
  • Možeš se pouzdati u njega kao u hajdučku pušku. (Tj. stalan je i vjerodostojan.)
  • Neka svog i u gori hajduka, jer se može u nevolji naći.
  • Nema brata dok ne rodi majka, niti ljeta bez Đurđeva danka.
  • Ni gaj bez vuka, niti bukovica bez hajduka.
  • Od sile ide se u hajduke.
  • Planina gusta (bez  hajduka) buhe pusta.
  • Poštenje je više od novaca: zato klevetnik veći hajduk od razbojnika.
  • Slivnica (u zadarskom Kotaru) hajdučka torbica.
  • Svaki zna svoju, a Mijat njegovu.
  • U hajduka samovoljna ruka, on ne pita što će ni kako će.
  • Upravio kao hajduk kućom.
  • Za hajdukom u goru ne idi.
  • Kupio hajduk gaće za marijaš*, a popio škudu** halvaluka***.

______________

(*marijaš = nagrada; **škuda = dubrovački i mletački novac; ***halvaluk = dar, nagrada)