Imotska krajina Medij s iskustvom
Pitanjima nikad kraja. No ima jedno pitanje koje sebi često postavljam. Ono je živa rana za koju lijeka nema. Oštro koplje zarinuto mi u grudi, u um, po danu ni po noći, ne da mi mira.
Zašto se diljem Hrvatske korov razrastao, širi se, čak ni tamo gdje ništa rasti ne može, on raste kao da ga gnojem gnojiš i vodom obilno zalijevaš. Zadivljala rodna polja, poružnjele njive, na njima brazda se ne crni, pšenica ne talasa.
Čija je to nakana? Čija mudrost, čija filozofija? Uskraćuju nam mogućnost sijati zdravo, autohtono sjeme, da nam se rod hrvatski održi, proslavi ime.
Mnogo je toga što sebi ni kojom logikom ne mogu objasniti, niti mi na to pitanje itko odgovor daje, a vrijeme u budućnost galopira. Za Hrvatsku ovakvu kakva je sada, vremena sve je manje. Hrvatska nestaje.
Potapa nas tuđina, razapinje tuga. San koji smo stoljećima sanjali, postao je neuhvatljiva, nebeska duga.
Danica Bartulović
