Imotska krajina Medij s iskustvom
U ožujku 2022. godine izišla je sedma knjiga Zvonka Madunića Na putu u Emaus sretoh nju – svoju Domovinu, u suizdavaštvu Kršćanske sadašnjosti d. o. o., Zagreb i Obrta Madit iz Šibenika. U njoj su sabrani Madunićevi putopisi objavljeni u katoličkom časopisu Kana od 2004. do 2018., s predgovorom Antona Šuljića. Na kraju je priložen i indeks osoba i pojmova koji se spominju na skoro 370 stranica, što će pomoći čitatelju da brže pronađe ono što ga posebno zanima. Knjigu je crtežima popratio Branko Lovrić Caparin. Knjiga će biti predstavljena u župnoj dvorani Crkve sv. Petra u Cisti Provo, u subotu 23. travnja 2022. u 18:30 sati. Predstavljači su župnik don Ratomir Vukorepa, Mladen Vuković i autor.
Književnik, prosvjetni djelatnik i poduzetnik Zvonko Madunić, rođen 1959., zanijet ljepotom Domovine, kroz 54 priče vodi nas od Dubrovnika (Ime u središtu), preko Baške Vode (Mali Vatikan), Blata na Cetini (Pukla je Jelača), Šestanovca (Puž), Vrgorca (Papir), Ciste Provo (Križište), Trilja (Matica), Splita (Arbitri), Rogoznice (Vatra i glazba), Šibenika (Vidljivo i nevidljivo), Betine (Brod i murka), Pakoštana (Od templara do skule), Paga (Ljepota ispod površine), Istre (Divovi – rijeke – gradovi), Zagreba (Kestenko) do Vukovara (Pismo). U dva navrata skoknuo je on i do susjedne Bosne i Hercegovine, pišući o Livnu („Izbrisana“ crta) i Sarajevu (Ja sam Sarajevo). U svakom naselju pisac traži početni impuls koji će ga uvesti u priču, a onda, kad je otkriven unutarnji ili vanjski pokretač, „uzima“ neko lice iz sredine i kroz nju povezuje prošlost i sadašnjost, nastojeći „proreći“ budućnost.
Ali autor, to se jasno vidi u velikom dijelu priča, često nema viziju sutrašnjice. Nositelji njegovih priča, iako „viđeniji“ u svojoj sredini, u demokratskom sustavu, naoružanom glasom kao polugom moći, nemaju moć odlučivanja. Stoga autor, zatečen bezizlaznošću poseže za Božjom pomoći – moli Ga i vapi.
Imotska krajina, nakon Šibensko-kninske županije u kojoj živi autor, po broju zastupljenih priča zauzima drugo mjesto. Tu se oslikavaju autorove more kroz stradanja golobradih mladića na lokalitetu Šiljeg u vrijeme 2. svjetskog rata (Križište) ili ushiti pri djetinjem kupanju na zavičajnom lokalitetu Crljivica (Sedam bunara). Ipak, posebno je dojmljiv njegov susret s pok. profesorom imotske gimnazije Veljkom Žužulom, iz te priče donosimo uvodni dio.
IMOTSKI
Imotskom sam se uvijek rado vraćao. I ovaj put, pripremajući se, nadao sam se kako ću otkriti zašto me s toliko siline obuzme?
Promišljajući tko bi mi mogao biti voditelj u mojim traganjima, izbor je pao na Veljka Žužula. Kao moj razrednik u imotskoj gimnaziji, Veljko je bio onaj koji je najbolje mogao opisati moje lik na toj razini obrazovanja.
– Krepak, nevin, uplašen, marljiv i pun želje da nešto naučiš, to si bio ti – počeo je sedamdesetogodišnjak, niskog rasta, oštrih crta lica.
Početak je dobar – prostruji mi glavom.
– Vaš muzej – upitah ga.
Brz je. U gimnaziji smo. Njegove radne kolege s poštovanjem su ga propuštale do prizemlja školske zgrade u kojemu je bila učionica s eksponatima.
– To je to – pokazuje mi prikupljene stvari.
– Razredniče! Mene zanima kugla. Imate li kuglu?
Nije odgovorio. Niječno je mahao glavom s lijeva na desno.
– Nemate ništa o kugli – tužan ću. – Ništa o tome, dakle!
– Samo kuburu iz turskog vremena. Samo kuburu – pogledao me, stiskajući u blagi izraz one svoje, izražajne očne jabučice.
