Imotska krajina Medij s iskustvom
Tri godine nakon knjige stihova Glavičke uspomene, posvećene svojim Proložanima, Mario Bilić pjeva novom zbirkom, grije nas plamičcima poetskih iskrica. Zagrebačka nakladna kuća Biokova objavila je dvanaestu Bilićevu zbirku stihova naslovljenu Bijela vatra. U 17 ciklusa, od kojih neki imaju samo po pjesmu-dvije, tiskano je pedesetak pjesama u slobodnom stihu, jezgrovite i kratke forme, malešnice na granici haikua, s raznolikim domoljubnim, refleksivnim i ljubavnim motivima. U uvodnom dijelu knjige autor lucidno i epigramski promišlja o anegdotama iz života starih velikana umjetnosti (Horacije, Petrarca, Leonardo da Vinci…), zanimljive su i vrckave pjesme o životinjskom svijetu (miš, mačka, konj, pijetao, pčela…), a krucijalni je dio nadahnut duhovnim i vjerskim poticajima. Među lirskim minijaturama krijesi i ona o majci:
PISMO MAJCI
Sin tvoj ti piše iz velegrada,
gdje no se živi, gdje no se strada.
Dobro sam, sit sam, ne manjka mi ništa.
Sve stignem polako do prenoćišta.
Nisam ni sluga niti sam dolje.
Ispite dajem za svoje bolje.
Djevojku imam. I pita za te.
Sirota moja bez mame i tate.
Izljubi sestre, braću i tatu.
Lančić je njegov o mome vratu.
Još malo je htio materi slagat,
al tinta se proli. Prestade sanjat.
Pjevajući o vlastitom usudu, Mario se igra riječima i ritmom:
MOJE PJESME
poniženim pjesnicima
Neka mi oproste moje pjesme
što sam ih objavio i izvrgnuo rugu.
Što su ih popljuvali kritičari.
Što su njima potpaljivali vatru.
Što su nekima poslužile
u nedostatku toalet papira.
Što su u njima uživali
samo slijepi i gluhi.
Neka mi oproste moje pjesme
što nisu ostale
moj davni zaboravljen san.
SVE MU JE
Samuje.
Što mu je?
Sve mu je.
To je onaj
što stihove mijesi.
Smiluj mu se Bože
koji jesi.
