Ponedjeljak , 11 studenoga 2024

Petrova, GORA OKO DVORA

Ujesen, kad ti pažnju plijeni puno slatkih plodova i očaravajućih boja, stigla ti Petrova knjiga, podebela, lijepa i ugledna, kako se pristoji takvoj knjizi, takvom pjesniku. GORA OKO DVORA. Korica s prednje strane siva sa bijelim hrastovim lišćem nalik na izgubljena ptičja pera, Petrovo ime ispisano crnom bojom, naslov knjige narančasto-smeđom, kakav je i hrbat, tako obojena i zadnja stranica na kojoj je dio iz pogovora koji je napisao Damir Pešorda, pod naslovom LIRSKI DNEVNIK. Svakako je označeno da je knjigu izdala Školska knjiga.

Petrove knjige cijenjene su, književni znalci očekuju s velikim nestrpljenjem, ali bi trebale biti cjenjenije, jer Petar je u književnosti, zapravo u poeziji, više nego Salvador Dali u slikarstvu, grafici, skulpturi, modnom dizajnu…, ili Michelangelo u slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi, poeziji… Ova njegova najnovija knjiga pisana u prozi, zapravo su dnevnički zapisi, dnevni događaji ali umijećem pisanja izražavaju sve literarne vrednote, knjiga je stoga znamenita, veličanstvena kao i njegove prethodne knjige. Petrova je poezija ljestvica za pjesnike i pisce, po kojoj bi se trebali ravnati.

Petar je trebao davno biti nominiran za Nobelovu nagradu u književnom razredu, i svom narodu priuštiti da ima pjesnika Nobelovca, najnarodnijega, najimotskijega, ma taj narod čudan je, čudan, i neshvatljiv. Što si bolji, umeljaju te u crnje blato, zavaljaju te niz brdo, bace te u jamu, pušu jače od bure da te utrnu.

Petar te nije mimoišao, opjevao te za sva vremena. Za njega si zvijezda Danica, vila, nimfa, Kasandra…, sva ti mitska imena nadjenuo da te uzveliča. U svojim knjigama dao ti počasno mjesto. Da su ti zlatnim slovima ime urezali u najizvrsniji mramor, nije ni blizu onoga u što te Petar odjenuo. Sramiš se, jer smatraš da nisi nipošto dostojna tolike časti koju ti iskazuje takav genij. Jesi li se možda umislila? Malo jesi. U stvari, iako je to neskromno priznati, osjećaš se više onom kojom te on imenovao, nego ono čime te drugi drže koji te od rođenja znaju, a ne poznaju te. Petar i ti sreli se uživo desetak puta, čujete se putem telefona, poznajete se oduvijek, u dušu, i zauvijek ćete se poznavati.

Ti se Petru ničim i nikada ne možeš odužiti. Ti si njega utisnula u Sunce, da mu bude toplo i dobro, cijeloga ga, od prije začeća povila u Sunčevo svjetlo. Petar zna da si ti prijateljica Suncu, pa će ga tvoj bliski prijatelj Sunce dobro čuvati, liječiti, ugoditi mu. Svu njegovu tugu, svu njegovu tamu, svu njegovu sjetu, sve njegove tmurne i bolne trenutke zamijeniti sjajem, ugodom, radošću. Kad stručan čovjek može zamijeniti čovjeku rožnicu oka, izvađenu iz ljudskoga oka, srce, pluća, što ne može učiniti Sunce? Tvoj pametni, cijenjeni, nemilosrdno iskreni i nedvosmisleni prijatelj Petar, htio ne htio, neće moći kud hoće i kako hoće. Ako si ti njemu sve čime te okrunio, i ako ti s neizmjernom zahvalnošću prihvaćaš njegov dragocjeni dar, iz dužnosti, mora i on prihvatiti tvoj dar. Ta kakav bi to bio prijatelj da tvoj dar ne primi?

Petar žudi imati svoj greb u Podosoju,na groblju uz crkvu svetoga Nikole, na svojoj imotskoj grudi, gdje su mu ćaća i mater ukopani, a ne može to dobiti, čak ni kupiti tih par metara zemlje ni za kakve pare. E moji hrabri, i učeni Imoćani, ja bih Petru, tu gdje on želi koji metar svoje grude, izgradila velebni mauzolej, da ljudi koji cijene istinske vrednote, takvom pjesniku, takvom sinu naše hrvatske grude, tu dolaze iskazati poštovanje. Tu bi bljeskale njegove munje, na viteškom megdanu nadmetali se njegovi gromovi, nicala njegova stabla, dolazile njegove kosovice i jarebice, sjenice i češljugari. Tu bi dolazile vile koje su se sakrile i zatajile po gorama i bijakovskim spiljama, iz imotskih mitskih jezera isplivale bi nimfe. Tu bi se izlijevale proljetne i jesenske kiše, bure rasplitale kose, tu bi u post svetoga apostola Petra njegova imenjaka, zvijezde izvodile zvjezdani vatromet, a na blagdan svetoga arkanđela Mihaela i njegove nebeske braće, na Petrov rođendan, nebesnici bi tu čitali Petrove pjesme paleći tamjan i mirtu. Tih nekoliko stopa zemlje, u kojima bi otpočinule Petrove kosti, vrijedilo bi vam više nego da vam je grad izgrađen od suhoga zlata. Slavilo bi vam se ime, sjajem Petrovih nadahnuća i umotvorja, proslavio se Imotski, poput Jeruzalema.

Da je Petar Grk, nazvali bi ga novim Homerom, uzdigli na Olimp i posjeli pored moćnog Zeusa. Ili Nijemac, bio bi njihov novi Goethe, ili da je iz Irske, stavili bi ga uz bok Bernarda Showa, možda i iznad njega. Gdje bi mi bili da smo znali cijeniti svoje, ono što imamo što nam je Bog udijelio, i ono što su naši predci isklesali rukama u kamenu i iz kamena, zaslužili znojem i krvlju, izumovali i ostavili nama i svijetu u naslijeđe? Ni danas to ne znamo cijeniti, uvijek nam plijenili ono najvrijednije i otimali. Otimlju desetoručke i danas. Gdje bi mi bili da ne trčimo uvijek kao ovce za onim tko nam pruži na dlanu malo soli i navabi nas na nju, a onda nas gurne s litice u bezdan? Gdje bi mi bili da nismo otrov jedni drugima? Gdje bi mi bili?

Dragi prijatelju, Petre Gudelju, svetijih ni knjiškijih knjiga od tvojih, stihom i duhom moćnijih, nema danas ne samo u Hrvatskoj, nego ni u svjetskoj književnosti. Veliki čovječe, rođen u malom, ubogom narodu, u kojemu nema mjesta da se raskriliš, tebi je i zemlja, ovakva zemaljska, smrtna i krvava, premalena. Ostani što duže na ovom svijetu, ti koji nisi od ovoga svijeta, hrastu naš i jablane, živi mitu, prepoznatljiv po svom imotskom, kamenom i zemljanom obličju. Tvoje pjesme su vjekovna ispovijed tvoje zavičajne grude, tvojih predaka, tvoj jezik je naš ilirski, hrvatski, davni i vječni, upisan u naše gene. Kad te ne bude ovdje, drukčijim sjajem Sunce će obasjavati našu zemlju, tvoju rodnu grudu, imat ćemo puno manje svjetla i topline.

Pa Petre: „Bio si zgrčen, s koljenima do brade, u materi čekao da se rodiš.” Kako zboriš u svojoj savršenoj pjesmi napisanoj u Dubrava Pušćanska, 8. prosinca 2021., koja završava s dva stiha: „Ne čekaj rođenje, više te nema roditi tko.“

Prijatelju, Svemir koji te kreirao, zapisao te u svoju knjigu rođenih prije nego si začet u utrobi svoje zemaljske matere, uputio na tvoje zemaljsko putovanje, i čeka te raskriljenih ruku. I bit će te, jer ti si dopisivao svijet, po sustavu vrijednosti prosuđivao ispravno. Takvima Život ne zakiva čavao u lijes, takvima Život zahvaljuje, ponosi se njima, oni su njegove perjanice. Život svoje riznice ne ostavlja prazne, a svijet, on se pretvara u ruševine, pazari, zavarava se. Peče ribu na žaru, suši pršute, proizvodi vino i pivo, pravi topovske kugle i stravične atomske bombe. Ništa poput tebe svijet ne može i neće proizvesti. Ti si jezgro nebeskog ploda.

Takav kakav jesi, kako ti kažeš, „nepripitomljen“, ne daj Bože da su te, „pripitomili“, da si im se svidio. Sve tvoje „istine“ koje hrabro iznosiš, kojima se koriš i pišeš sebi optužnice, samo su suočavanje s neminovnošću, jer život nije pravocrtan, on je krivulja koja se savija i prilagođava. Ni planeti u Svemiru ne kreću se po savršenoj kružnici ili elipsi, nego tako da se ujednači sila teže i protuteže. Imaš toliko istine u sebi, ocean mudrosti, tvoja riječ ima snagu groma. Pokazati se „gol“, to je vlastito Otkrivenje, jer umremo a ne upoznamo se.

Prijatelju dragi, jedino oni pravi ostaju original koji se ne može mijenjati ni plagirati.

S poštovanjem,

Danica Bartulović,

Podstrana, 23. listopada 2023.