Razgovor ugodni naroda imotsko-ričičkog s Milanom Lažetom

Milan Lažeta u proteklih dvadesetak godina napisao je devet knjiga u kojima se bavio poviješću i rodoslovljima određenih plemena, od kojih je šest iz naših Ričica. Nakon što je 11. travnja 2023. u Imotskom predstavio i svoju desetu knjigu, poželjeli smo ga malo pobliže upoznati. U nastavku donosimo razgovor s ovim Ričičaninom koji se, doznajemo, u ranim godinama otisnuo iz zavičaja ali, ako je suditi po djelima, zavičaj nikada nije izašao iz njega.

• Milane, u nas bi se reklo, ričičko ste dite. Kako i kada je došlo do odlaska iz krila materina, ćaćina, tetkina? Jeste li htjeli ostati?

Na početku našeg druženja, želio bih kazati kako je ovo prvi razgovor sa mnom o meni, mome školovanju, životnom putu (na čemu Vam zahvaljujem), pa ću ukazanu prigodu iskoristiti i nešto opširnije odgovarati na postavljena pitanja, a Vama ostavljam slobodu izbora što ćete od svega toga objaviti.

Vaše pitanje zapravo je sastavljeno od nekoliko potpitanja, pa zahtijeva i primjeren broj mojih odgovora.

Da, ričičko sam dite jer sam se 16. veljače 1942. u Ričicama rodio (kao četvrto dijete Marijana Lažete i njegove žene Mare djevojačkog prezimena Mustapić), i one su trajno u meni. Ali, na određeni način osjećam se i kao slavonsko, lovrećko, bjelovarsko i zagrebačko dite – kao hrvatsko dite.

U vrijeme kad sam na svit došao, najkrvaviji rat u povijesti čovječanstva (Drugi svjetski rat) već je zahvatio sve dijelove kugle zemaljske, a smrt od gladi pomalo je kucala na mnoga vrata. U tim okolnostima moj otac svoju šesteročlanu obitelj (mene u povojima) odvodi u slavonsko selo Ernestinovo. Ondje ostajemo do kraja rata, obitelj moga oca Marijana se povećala za još jedno dijete (rodila se sestra Anka), a godine 1946. vraćamo se natrag u Ričice. Svi živi, zdravi i bez ratnih ožiljaka – svi osim mene. Ja sam u nekoj dječjoj igri komadom cigle bio pogođen u nos, a „ratni“ ožiljak vidljiv je i danas. Ne znam pogodi li me ženska ili muška ruka, ali posljedicu ranjavanja vidim kadgod se u ogledalo pogledam, pa Ernestinovo zaboravit ne mogu sve i da hoću.

Moj prvi odlazak „iz krila materina“ dogodio se neplanirano i to vjerojatno svega nekoliko mjeseci po dolasku iz Ernestinova, dakle mogao sam imati oko pet godina. Jednog dana moja mater je pošla u posjet svome ocu Marku Mustapiću (mater joj Iva više nije bila na životu) u Lokvičiće i tom zgodom (kao i više puta kasnijih godina kada bi posjećivala svoju rodbinu ili rodbinu oca mi Marijana u Vinici) povela je i mene, ali se kući vratila sama. Naime, između mene i njezine (i moje) rodbine „pukla je ljubav na prvi pogled“ pa ja svojevoljno odlučih druženje s njima produžiti. Ostadoh u zaseoku Mustapići pet-šest dana, a jedino čega se maglovito sjećam je kako sam htio jesti samo onaj kruh ispod sača koji je ispekla baba Gargića.

Nakon što sam u Ričicama s lakoćom završio četiri niža razreda osnove škole, moj otac Marijan hrabro odlučuje da ću nastaviti školovanje, a to je značilo završiti i četiri viša razreda osnovne školu i položiti malu maturu. S obzirom na to da to u Ričicama onda nije bilo moguće ostvariti, druženje s knjigom nastavio sam na Lovreću, dvanaestak kilometara udaljenom od mojih Lažeta. Prvu godinu novog četverogodišnjeg naukovanja započeo sam stanujući u materinu rodnom mjestu – u istoj kući i kod rodbine s kojom sam prije pet-šest godina proveo nekoliko zajedničkih dana. Zaselak Mustapići je dva-tri kilometra bliži Lovreću nego moje Lažete, a iz Mustapića i Draguna u lovrećku školu već je išlo nekoliko đaka, pa su to bili razlozi što sam lovrećku epizodu moga školovanja počeo upravo iz materina rodnog mjesta. Moja tetka Marija (materina sestrična) danonoćno se brinula o meni s naglašenom pažnjom i ljubavlju. No, s vremenom se pokazalo da za uspješno savladavanje mojih školskih obveza stanovanje u Mustapićima i nije najsretnije rješenje, pa sam postao privremenim stanovnikom Lovreća – igrom sudbine nastanih se u Bošnjacima, kod udovice Stane Bošnjak rečene Svibuša čijega sam sina Jozu već bio upoznao. Tu sam ostao do kraja moga lovrećkog školovanja, s time da sam godišnje pokoji mjesec svakodnevno pješačio iz Ričica do Lovreća i natrag. Ali, bez obzira jesam li stanovao u Mustapićima ili u Bošnjacima, svaki vikend čekalo me pješačenje s Lovreća do Ričica i natrag.

Tijekom jednog vikenda, ili možda zimskih praznika, Imotsku krajinu zatrpao snijeg. Nedjelja je, snijeg do koljena a tamo gdje su zapusi ima ga i do metar visine. Krećem prema Lovreću u nedjelju poslije ručka, da bih sigurno sutra bio u školi. Prema Lovreću krećem dužim, ali za ove prilike sigurnijim putem – preko Dujmovića, Studenaca i Mrnjavaca. Nadam se da će cesta biti očišćena i da će još koji putnik ići istim putom. Nažalost, nije se dogodilo ni jedno ni drugo. Do zaseoka Dujmovići snijeg mi prti brat Zvonko, a od Dujmovića do Lovreća sam sebi prtim snijeg po kojemu ni traga ptice nema. Nikoga nisam čuo ni vidio (s izuzetkom nekoliko ljudi u centru Studenaca), ali razmišljam vidi li netko mene. U zimsko doba vukovi iz Bosne u potrazi za hranom silaze prema jugu. Tragove u snijegu ne vidim, ali, tko zna. Koračam dijelom ceste odakle se baca pogled na Petričevića staje, pokušavam odagnati razmišljanja o vucima, ona se kontinuirano vraćaju i s tim vrtuljkom u glavi stižem do Mrnjavaca, a desetak minuta poslije evo me u Bošnjacima kod moje dobre stanodavke Svibuše. Mokar do kože, što od dugotrajnog hodanja po snijegu, što od razmišljanja o bosanskim vucima.

Godine 1957. uspješno sam završio osmi razred Narodne osmogodišnje škole u Lovreću, a put će me ponovo odvede u sjevernije dijelove Hrvatske – sada u Bjelovar.

Za Lovreć i Lovrećane vežu me neizbrisive uspomene. Neka prijateljstva ili poznanstva stečena pedesetih godina prošlog stoljeća, još uvijek traju.

A bjelovarsko dite? O tomu bi se roman napisati mogao, a ja ću to pokušati sažeti koliko god znam i umijem.

U Rovišću, mjestu desetak kilometara udaljenom od Bjelovara, živjeli su moja tetka Kosa (ćaćina mi sestra) i njezin muž Stipan Lukić iz Ričica. Nisu imali djece, a mene su jedno i drugo već odavna voljeli, navlastito moja predobra tetka Kosa. Tako, na njihov poziv i uz njihovu „tehničku“ pomoć godine 1957. upisah se u poznatu i priznatu bjelovarsku gimnaziju. Nažalost, ne posjedujem talent nekoga od poznatijih romanopisaca ili pjesnika, da bih znao opisati sve ono lijepo i dobro što mi se u bjelovarskom kraju dogodilo. Moja tetka i njezin muž bili su mi drugi roditelji, istini za volju još i pažljiviji prema meni od vlastitih roditelja. Nikada se nisu naljutili ili glas povisili prema meni, a tako je bilo sve do njihove smrti. Neizmjerno im hvala i neka im dragi Bog da pokoj njihovim dobrim dušama. Ljudi u Rovišću, moji gimnazijski vršnjaci i profesori s naglašenim simpatijama odnosili su se prema malom veselom i neuhranjenom Dalmatincu, koji će s vremenom porasti (zahvaljujući tetkinoj kuhinji) i prerasti u mladića kakav je prikazan na slici desno.  

Koliko su me cijenili gimnazijski profesori, možda najbolje pokazuje činjenica kako sam (kao maturant) nekoliko puta držao vježbe iz matematike učenicima nižih razreda gimnazije. To se događalo u slučajevima iznenadne odsutnosti profesora matematike, a svaki put bi me učenicima predstavio osobno direktor škole prof. Ivan Voloder.

Iz Rovišća u Bjelovar i natrag putovao sam vlakom, u Đačkom vagonu koji je (kao što mu naziv govori) bio namijenjen isključivo za đake putnike. U tom vagonu upoznao sam i svoju buduću (i današnju) suprugu, a priča o tomu kako se to odigralo i kako me je pet godina mlađa djevojka strpljivo sedam godina čekala, bit će objelodanjena (ako Bog da zdravlja), u mojoj novoj knjizi o rodoslovlju plemena Temšić iz župe Mađarevo.

Ovo Vaše pitanje završava potpitanjem – Jeste li htjeli ostati? Da me je 1953. moj pokojni otac Marijan pitao želim li ostati kod kuće, ili nastaviti školovanje (bez obzira gdje), nemam nikakvih dvojbi da bi moj odgovor bio: Želim nastaviti školovanje. Naime, otkad znam za se u meni je uvijek bio prisutan neki snažan unutarnji poticaj (i još uvijek je prisutna) na stjecanje novih znanja i vještina. I ne bi mi dao mira dok taj poticaj, tu želju ne ostvarim ili barem pokušam, ako je potrebno i nekoliko puta. Uostalom, to dokazuje i moja netom objavljena knjiga. Ali, isto tako znam kako bi moj otac reagirao da sam mu odgovorio: Želim ostati. Najprije bi me začuđeno pogledao, jer bi to za njega značilo kako je o meni imao krivo mišljenje, a nakon kraće stanke sigurno bi „ispalio“ neku od svojih pamtljivih mudrolija – možda bi rekao: A dobro Milane, ja sam mislio kako bi za te bolje bilo da i dalje iđeš u škole, ali ako si ti tako odlučio, ne ću te silit. Bog ti da zdravlje.

• Trebalo je doći iz neimaštine i gladi do Zagreba, živjeti, učiti, uspjeti. Kako je izgledao vaš put i uvjeti na tom očito mukotrpnom putu? Prema komu danas osjećate najveću zahvalnost?

U pitanju ste spomenuli glad i uvjete koji su me pratili na mome mukotrpnom životnom putu, pa ću koju riječ o njima prozboriti.

Ako govorimo o prvih osam godina moga školovanja, onda svakako valja priznati da po neizdrživoj ljetnoj žegi, kiši, jakoj buri ili zimskim snježnim nepogodama nije bilo lagano propješačiti kojih dvije-tri tisuće kilometara, i to uz neprikladnu odjeću i obuću. No, kukavna prehrana (pomiješana s gladovanjem) i sveopća bijeda te političke nedaće, koje su poslije Drugog svjetskog rata godinama nesmiljenom žestinom pritiskale obitelj moga oca Marijana, bile su nam najveći i gotovo nerješivi problemi. Otac Marijan i sestra mu Kosa (moja dobra već spomenuta tetka Kosa) zbog brata im Petra bivaju uhapšeni i bez suđenja strpani u zatvor. Danas ništa ne jedemo, a ne znamo hoćemo li i sutra išta pojesti. Već manje-više iznošenu i krpanu odjeću nasljeđujem od starijeg brata, a brižna mater nastoji već krpano ponovo pokrpati i meni prilagoditi. Od težih, možda i smrtnih posljedica gladovanja i bijedne prehrane, spašavaju nas materine sestre: tetka Matija udana za Stipana Draguna i tetka Mila udana za Ivana Grbavca. Neka im Svevišnji bude milostiv, a mi smo im zauvijek zahvalni.

Sam Bog zna kako sam sve to izdržao. Ipak, izdržao sam, a da nikada nisam ni pomislio kako bi zbog surovih životnih uvjeta moje školovanje trebalo prekinuti.

Prema komu danas osjećam najveću zahvalnost? Najveću zahvalnost dugujem Bogu Stvoritelju koji mi je darovao dovoljno talenata da sam ih svojim trudom i vjerom u Njega uspio primjereno umnožiti. Kad je riječ o ovozemaljskim bićima, svoju zahvalnost za sve ono što sam u životu postigao ne mogu uputiti samo jednoj ili dvjema osobama, nego većem broju dobrih ljudi. Međutim, na vrhu tog popisa su svakako moji roditelji Marijan i Mara, potom moja braća i sestre s bratom Lukom na čelu kolone, potom slijede moje nevjerojatne tetke i njihovi muževi – tetka Kosa i tetak Stipe, tetka Matija i tetak Suvac te tetka Milica i tetak Iko, kao i brojni drugi plemeniti ljudi. Svaka od netom nabrojenih osoba imala je važnu, gotovo presudnu ulogo u određenim fazama moga životnog puta. Neizmjerno im hvala. Žive dragi Bog čuvao i blagoslovio, a mrtvima dao pokoj vječni, amen.

• U knjizi spominjete da ste čitav svoj vijek radili u INI. Što je to za Vas značilo tada, i što je INA danas?

Na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu sveučilišta u Zagrebu diplomirao sam 13. lipnja 1967., a već 1. srpnja iste godine započeo je moj pripravnički staž u Naftaplinu, onda jedinom naftnom hrvatskom poduzeću. Pod utjecajem politike kasnije su se zbivala različita udruživanja i odgovarajuće promjene naziva tih udruženih poduzeća. U Naftaplinu, ili INA – Naftaplinu (kako se zvao veći dio moga radnog vijeka u njemu) proveo sam cijeli radni vijek, bio na raznim specijalističkim i rukovodnim mjestima, boravio na seminarima ili različitim stručnim usavršavanjima diljem svijeta: SSSR (Tatarija), SAD, Nizozemska, Švedska, Francuska, Italija, Austrija, Mađarska, Rumunjska i Sirija. Uz pomoć danas nezamislivo povoljnih stambenih kredita sagradio sam obiteljsku kuću u Sesvetskom Kraljevcu u kojoj s obitelji i danas živim. Nažalost, ulaskom MOL-a u INU godine 2003. Naftaplin je izgubio svoj formalno-pravni status, a s vremenom i sve karakteristike poznate i priznate naftne tvrtke. Nama starijim naftašima bilo je bolno gledati zašto, komu i na koji način se prodaje hrvatska jedina i velika naftna kompanija, te kako se odmah njome počelo maćuhinski i nestručno upravljati. Kao mladi stručnjak ušao sam u tvrtku koja se kontinuirano razvijala i rasla, a iz nje izašao kada je ubrzano propadala.

• Napisali ste deset knjiga o rodoslovljima, uglavnom ričičkih plemena. Otkud ta ljubav? Je li to zbog preranog odlaska iz Ričica, ili samo interes za bližu i daljnju rodbinu? Neka ričička prezimena niste obradili. Kako ste birali prezimena?

Otkad znam za se u meni je postojalo zanimanje i simpatija prema materinoj i ćaćinoj rodbini. To se ne da objasniti, ili je u tebi ili nije. Puno puta sam čuo kako mi je netko bliža, a onaj drugi daljnja rodbina, jedan mi je treće koljeno, a drugi peto, i tako dalje. Teško mi je to bilo pamtiti, a pogotovo nekome drugom objasniti. Kao osoba „s tehničkim genima“ zarana sam te odnose počeo prikazivati grafičkim crtežima, najprije u obliku stabla jer se govorilo o rodoslovnim stablima. Ubrzo sam shvatio kako je stablo neprikladno, napose za veći broj osoba, pa sam tražio i na koncu izabrao grafički prikaz koji i danas koristim. Tako je godine 1999. nastala moja prva knjiga, podrazumijeva se da je to morala biti knjiga o rodoslovlju plemena Lažeta. Bez obzira na to što je bila skromnih tehničkih i stručnih dometa, u njoj su bez pogrješke bili prikazani svi rodbinski odnosi moga plemena, pa je ona ispunila sva moja ondašnja očekivanja.

Na zahtjev pokojnog Ivana Kneževića Kneza godine 2011. napisao sam knjigu o rodoslovlju ričičkih Kneževića, potom su slijedile knjige o rodoslovljima Tandara, Pavića, Budimira i tako dalje. Knjige o rodoslovljima Lažeta i Mustapića, te knjigu Moji predci, od Adama do Marijana radio sam iz duše, na moj unutarnji poziv, dok sam ostale knjige pisao na zahtjev nekoga (ili nekolicine) iz određenog plemena. Osobno mi je žao što nisam napisao knjigu o ričičkim Lekićima, jer je to izazovan rad. 

• Da biste napisali bilo koju od svojih knjiga, bilo je potrebno uložiti puno truda, vremena i novaca. Imaju li ljudi razumijevanja?

Odgovor je relativno jednostavan. Pisanje ovakvih knjiga kakve ja radim, traje između jedne i dvije, eventualno dvije i pol godine. A što se tiče razumijevanja, rekao bih da oni ljudi koji žele doznati tko su im bliži, a tko daljnji predci, kada su i odakle u Ričice došli, traže načina kako, od koga i po kojoj cijeni dobiti odgovore na navedene i druge nepoznanice. Drugi se pak „probude“ tek kada vide knjigu o svome plemenu, a njihove slike ili podataka o njima u toj knjizi nema. Treću grupu čine po prirodi škrti pojedinci koje ove teme donekle i zanimaju, ali im je bolno posegnuti u novčanik i platiti nekome za taj posao. Četvrtu grupu čine pojedinci kojih to uopće ne zanima. Često ni ne znaju tko su im djedovi i babe. No, to je njihov izbor.

• Imate li neku poruku za kraj?

Za kraj, neizmjerno hvala Vama na interesu za moj rad. Hvala obitelji i svima koji su u Imotskom prisustvovali prezentaciji moje desete knjige, a napose zahvaljujem brojnim pojedincima koji su zdušno radili na organizaciji tog predstavljanja, te na koncu od srca hvala mladim muzičkim zvijezdama koji su svojom prelijepom svirkom i pjesmama uveličali ovo druženje. Hvala i ljubaznoj dami iz Radio Imotskog na pruženoj prilici da svoj rad predstavim i preko ovog cijenjenog medija.