Roman Ante Zirduma o Hasanagi

Uskoro će biti punih četvrt tisućljeća (250 godina) od kako je talijanski pisac Alberto Fortis prvi put u svojoj knjizi Put po Dalmaciji (Venecija, 1774.) objavio hrvatsku narodnu baladu u desetercu Žalostna pjesanca o plemenitoj Asanaginici, koja se zatim kao književna lavina sa zabiokovskih padina zavaljala romantičarskom Europom, kada su je najveća pera prevodili na niz europskih jezika. O toj pjesmi, koju kasnije svojom smatraju i Srbi i Bošnjaci, napisani su brojni tekstovi i knjige, a više desetaka povjesničara umjetnosti i publicista ustvrdili su da je ta lirska pjesma s tragičnim završetkom spjevana stodvadesetak godina ranije, odmah nakon zbiljskog povijesnog događaja u Zabiokovlju na početku Kandijskog rata, oko 1650. godine.

Osim za pisanje doktorata, motiv Asanaginice, majke petero djece kojoj srce puca nakon prisilne preudaje, i u suvremeno doba nadahnjuje književnike za nove literarne ostvaraje. Tako je Irfan Hrozović objavio zapaženi roman putovanja Imotski kadija (Sarajevo, 2000.), a književnik iz Viteza Anto Zirdum (Plehan, 1956.) upravo je objavio svoju 25. knjigu, kratki roman Ljubav i osveta u doba Hasanaginice koji su objavili Viteški ambijentalni teatar Vitez i Hrvatsko književno društvo Zadar. I Zirdum se drži izvorne pjesme i za sada poznatih povijesnih činjenica da je Hasanaga ranjen od hajduka u gori nedaleko od svoje kule u Zadvarju, ali svoju priču nastavlja nakon smrti Asanaginice, begovice Fatime Pintorović iz Klisa, koja umire pred Hasanaginom kulom u Zagvozdu, i prije nego što je stigla do dvora svoga novog ženika kadije u Imotskom.

Autor motive radnje koja dovodi do tragičnih posljedica promišlja kroz suvremenu dioptriju, neodlazak ljube svome ranjenom mužu u goru zbog bolesnog najmlađeg djeteta dodatno je stigmatiziran svekrvinim ogovaranjima i lošom naravi Hasanage, koji se svakako želi inatljivo muškarački osvetiti iz narodnih pjesma slavnom Vučenu Mandušiću. Glavni lik u tom osvetničkom pohodu je fikcijski Hasanagin čehaja, vojni zamjenik, mladi poturica Emin, odnosno Ivan Batarilo, koji će u mletačkim morlačkim postrojbama dobiti čin Signor capitano s imenom Giovanni Batarelo. Tijekom doušničke akcije praćenja hajdučkog serdara Mandušića, Ivan se zaljubljuje u harambašinu sestru Boranu istoga onoga dana kada je Hasanaginica ispustila dušu.

Radnja se događa u Dalmaciji, od Zaostroga do Ravnih kotara, ponajviše u Imotskoj krajini, Zadvarju i zabiokovskom kraju, pa su i dijalozi uronjeni u ikavicu. U Epilogu Anto Zirdum nastavlja priču u 1775. godini, kada je slavni Goethe, nakon talijanskoga, prvi preveo pjesmu na njemački, i od tada joj utabao prevoditeljsku kolajnu slave. Pisac izmašta lik Batarela, „dalekog rođaka slijepog guslara Pilke, koji oženi slijepu Mandu, a čiji sin Jablan, pukovnik u Habzburškoj konjici cara Leopolda Prvog, mogaše pogoditi orla u oko.” Roman je popraćen tumačenjem turcizama i lokalizama.

Ta lijepo ispričana ljubavna priča u temelju je antiratna, pacifistička, Zirdum odmjerava unutarnju emocionalnu borbu između snage ljubavi i vojne dužnosti, u poruci besmisla ratovanja našeg čovjeka za interese tuđih osvajača, velesila i dalekih moćnika. Tako je nastala poučna priča o našoj baštini i kulturološkom brendu koji treba iskoristiti u turističke svrhe za nove hodačasnike iz Europe – poručuje u predgovoru Marinko Brkić, uz recenzente Jasminu Hanjalić i Nikolu Šimića Tonina.