Šest sestara Livajuša

Ovih šest sestara Livajuša imale su ukupno 44 djece i velik broj potomaka. Ovakve žene su napučile Hrvatsku. Pogledajte ovih šest stamenih gordih lica u kojima kao da se ogleda cijela tragična ali i ponosna povijest Hrvata. Ispod njihovih crnih šudara, veculeta, krije se toliko suza i uzdaha prosutih nad tegobnim životom, crnim sudbinama, dugotrajnim žrtvama pod osobnim križevima u ovoj dolini suza.

Izgledaju kao da ih je izmodelirao Ivan Meštrović a odlio u broncu Damir Ujević. Kao da je Meštrović ovu sliku imao pred očima kada je radio kip „Povijest Hrvata“ pred Sveučilištem u Zagrebu.

      Sve one imaju razloge za crninu: muževi poginuli u ratovima ili umrli, sinovi završili na Križnom putu…

      Njihovi roditelji, Jure i Anica Livajić, imali su 11 djece – 10 kćeriju i jednog sina. Sin Ivan je umro u 29. godini života u Igranima gdje je s ocem gradio zvonik crkve. Poljičani su inače bili poznati klesari. U Igranima je Ivan i pokopan.

      Tri sestre, sve su imale ime Anđelija, umrle su u dječjoj dobi. Tek četvrta Anđelija se je „primila“, pa sam je nazvao Anđelija IV., ona je na slici. Nekad je bio običaj da se kad dijete umre, slijedećem da isto ime. To sam sretao u rodoslovlju Kujundžića, ali najviše tri, ovo je prvi put da su roditelji pokušali četiri puta. Htjeli su imati Anđeliju i na kraju je dobili. 

      Tri od sestara na slici su se udale u Kujundžiće a po jedna je postala Žužul, Lozo i Gudelj-Velaga. Sedma sestra, koje nema na slici, Marija rođena je 1899., udala se za Juru Livajića i živjela s njim u USA. I ona je doživjela zanimljivu životnu priču. Jure je otišao sam u Ameriku i nakon I. svjetskog rata odlučio “dobaviti” svoju curu Mariju za ženu. Poslao joj je i pismo namjere. No, umjesto njega, na vjenčanju s Marijom pred oltarom u Poljicima „glumio“ ga je (kao Jurin opunomoćenik?!) njegov brat Petar, tako da je Marija potom brodom otputovala u USA kao Jurina supruga. Vjerojatno sve radi dobivanja imigracijskih papira, do kojih je bilo teško doći. Iako su živjeli u boljem (američkom) životnom standardu nego u zavičaju, Marija i Jure imali su (samo) 2 djece – sina Nikicu (Nicky) i kćer Ljubicu. Sahranjeni su u Clevelandu (Ohio, USA), Jure je navodno živio 103 godine. Sin Nikica je bio profesor dizajna i sa suprugom Poljakinjom posjetio je Poljica prije pedesetak godina. Ljubica se bavila pjevanjem. Oboje djece ponijeli umjetničke gene iz Poljica.  

      E, sada o ovih šest baba na fotografiji.

1. Anđelija IV. (Anđa) (1909.-1990.) je prva s lijeva u gornjem redu. Udala se za Marka Kujundžića (Gunjić, Karoglanušin). Imali su 9 djece. Živjeli su u Mračaju (Grubine).

2. Anica Terezija (1901.-1984.) je u sredini gornjeg reda. Udala se za Matu Gudelj-Velagu i imali su petero djece, tri kćeri i dva sina – učitelja Anđelka-Đela i fotografa Ljubomira, koji je i snimio ovu fotografiju 1952. godine, prigodom pokopa Aničine kćeri Mile, rođ. 1930., koja je umrla od upale pluća u 22. godini, a radila je kao učiteljica u selima kod Benkovca.

3. Lucija (1897.-1972.) je treća s lijeva u gornjem redu na slici. Udala se za Marijana Kujundžića (Grgić, Marijantalo). Imali su 10 djece. To je baba akademskog kipara Ivana.

4. Ruža (1891.-1972.) je prva s lijeva u donjem redu na slici. Udala se za Marijana Lozu (Bago). Imali su 6 djece.

5.  Mara (1889.-1984.) je u sredini donjeg reda na slici, doživjela je 95 godina. Udala se za Grgu Kujundžića (Grgić) i s njim imala 4 djece. Nakon što je Grgo poginuo u I. svjetskom ratu, Mara se preudala za Luku Kujundžića (Gunjić, Karoglanušin) i s njim dobila još 5 djece.

6. Matija (1886.-1954.) je treća s lijeva u donjem redu na slici, najstarija sestra. Udala se za Matu Žužula. Imali su 5 djece.  

Dakle, sedam sestara Livajića ukupno je imalo 46 rođene djece, među koje su ubrojena i umrla im djeca. Podatke o tri sestre udate u Kujundžiće prikupio sam sam za svoju knjigu o rodoslovljima u Ivanbegovini. Podatke o tri ostale Livajuše dali su mi Anđelko Gudelj-Velaga te Zdenko Lozo, i tu nisam siguran jesu li i kod njih uključena i rano umrla im djeca. Svima im se zahvaljujem, i pozivam župljane da mi se jave s još ovako zanimljivim obiteljskim pričama koje bi se mogle također naći u mojoj budućoj knjizi o svim rodoslovljima u Ivanbegovini.

Nikola Kujundžić