Imotska krajina Medij s iskustvom
Kata Lendić, rođena Matković 1951. u Medovu Docu, udala se u Vrgorac gdje živi. Književne uratke odavno zapisuje, ali ih je počela objavljivati tek zadnjih desetak godina. Objavila je knjige priča Lijeva-desna, jedan, dva, Gradsko kulturno središe, Vrgorac, 2011. i Pura – šampanjac, kavijar – varenika, Vlastita naklada, Vrgorac, 2012., zbirke poezije Divljino moja, nježna, baršunasta, Matica hrvatska: Ogranak Čitluk, Ogranak Vrgorac, 2014., Tkanica snova, Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2017. i Ogrtač od paučine, Čitluk: Ogranak Matice hrvatske, 2019., te nedavno treću knjigu proze Razbucana dota, Zagreb: Biokova, 2021.
Na 360 stranica objavljeno je oko 200 priča, mahom nadahnutih tradicijskim životom kojeg je živjela u svom djetinjstvu u Zabiokovlju. Iako treća po nastanku, knjiga Razbucana dota kasnila je s izlaženjem gotovo dvije godine, to je Katin šesti naslov u kojem nastavlja na duhovit i vrlo domišljat način u kratkim prozama prozboriti o našoj svakodnevici. Te kratke priče, neke pisane i na zavičajnoj ikavici, govore o stvarima koje nas muče od rođenja pa do smrti, a to su rađanja, odrastanja, ljubavi i nevjere, ženidbe i udaje, radovi svake vrste i zanati, starost i odlazak, a sve začinjeno politikom i mudrovanjima. Kata nastavlja na priče svog zavičajca, poznatog književnika Ivana Raosa. Tu možemo naći one svježine i bezazlenosti kao i u Vječno nasmijanom nebu, ali i teme koje Ivan obrađuje u sljedeće dvije knjige svoje trilogije, Žalosni Gospin vrt i Smijeh izgubljenih djevojaka, kao i u njegovim kasnijim pripovijetkama – piše u pogovoru urednik Ivan Bekavac Basić.
“Glavni junak i narator Katinih priča je visprena i mudra sredovječna žena koja detaljno zapaža i komentira sve što se oko nje zbiva u našoj domovini Hrvatskoj u ovom posttranzicijskom vremenu, punom suprotnosti, burnih događaja i društvenih napetosti. Tako se naratorica pojavljuje kao svojevrsna Everywoman, koja govori u ime nemoćne većine, ali koja svojim britkim jezikom postaje kolektivna svijest i savjest društva. S jedne strane boli je težak svakodnevni život koji doživljava svuda oko sebe, a s druge strane bijesna je kada preko sveprisutnih globalnih sredstava priopćenja gleda slike enormnoga bogatstva manjine, koje očigledno nije stečeno na pošten način. U tom srazu dvaju suprotnih društvenih polova/spolova ogleda se duboka društvena nepravda, ali i još uvijek prisutna neravnopravnost spolova, gdje je na onom ženskom dijelu još uvijek veći “teret’’ (i u doslovnom i u prenesenom smislu, kako bi Kata kazala). Dok je ta spolna/rodna neravnopravnost bila daleko veća u prošlosti njezina kraja, koju dojmljivo izražava u pričicama o neželjenosti ženske djece ili o činu porađanja u polju, dotle je društvena neravnopravnost bila manje vidljiva, ili se za nju manje znalo. Sve je to opet povezano s nostalgijom za prošlošću, koja je više nostalgija za mladošću, a manje žal za prijašnjom zajednicom ili za ondašnjim društvenim sustavom.” – piše recenzent Živan Filipi, ističući da naratorica nalazi određenu utjehu u istinskim kršćanskim vrijednostima, ima razvijenu ekološku svijest, a zanimljivo je i otkrivanje intime, bez lažnoga srama ili sputavajućih kočnica. Ironija olakšava život njezinoj protagonistici, a ironiju prate smiješni opisi i zapažanja te efektne igre riječi, ponekad začinjene nekom sočnom psovkom. Time autorica zaključuje svoju “trilogiju’’ regionalne književnosti, ali s univerzalnim stremljenjima, svjesna svojega doprinosa, iako ograničenoga, jednome boljemu i humanijem svijetu.
