Imotska krajina Medij s iskustvom
POSMRTNO PISMO POK. STIPI (ĆIPUKI) TOMIĆU
Dragi pok. Stip(an)e Tomiću!
OD SEBE DO SMRTI
Dóđoh vidjeti Tebe [god. 1925.-2001.] i sve Tvoje: [majka: pok. Matija Tomić, rođ. Blažević [Blažeuša] 1890.-1971., žena: Nada Tomić, 1933.-1993. god.], na prološkomu groblju. Zaželio sam Ti dati ruku, vidjeti Tvoje modre, drage i blage zjene, a Tebe nema, pa nema. Sada Te, u sebi, štòšto, nad Tvojom grobnicom, pîtām, a Ti ni riječi ne odgovaraš. Ako bih Ti što i govorio, ne znam što bih rekao, jer ništo o ničemu i ne znam. Tȁ, nȅznāno sȁm bíće, smrtni neznanik, a, možda, i uzaludni dvostopalac, zalutao, u svoje snove, tajne, zȁgonetke, dok me sada, zvono zove, u 11.30 sati, prepoznaje mi ime, i pomalo me zatire, mene koji sada stojim nad Tobom i nad nekima Tvojim, koji ste u ovoj Tvojoj grobnici.
Dok vàpīm, iz mira i s Tvoje/vaših slȉke/slîkā, slûtīm trȁgove, propadljive kosti, čȅkām nešto jače, jače od mene, vrȅmena i zȁgonētke smȑti. Ovim, uznemiren, vîčēm za Tobom, za Tvojim bítkom, nepodložnim smrti. Ne znam što òvō svoje, sàda, kamo nȍsīm, stȁjūći, nepostojano stôjan, pred vremenom, nemoću, neznanjem. Komu to danas, ovim, ìdēm ȕsusret, nijem, snôvan, zastao, nadohvat prolaznomu, krhkiji od zemlje i zemljanoga?
Pozdravljam Te, ako moja riječ (ȉ)štȍ nosi, ima, ako nije Tvoj i moj zanijem, izgubljena, ništovna, uzaludna, sada, bilo što gòvorīm, nosim, bilo komu, bilo kako, nazočan i nenazočan, tjelesan, zamalo uzaludan, za jače od vremena i Sunčeva sjaja, majčine (o)poruke, umne brašenice, uzaludno se tješeći, da što râdīm, čìnīm, mȍlīm, zahvàljujēm, nijem pred Tvojim likom, Tvojim/vašim kostima, Tvojom šutnjom, kao na našemu ‘rastanku’, bez žurbe, naočigled Suncu, svima dvostopalcima i … .
DRAGI ČOVJEČE, MȈLŌ BÍĆE!
Što Te pítati, čime se pȉtati, dok, dok ovo traje, dok moje vrijeme traje, dok ono čuva vaše kosti, ovu grobnicu, druge grobnice i dok teče, kao i sve drugo koje nekamo hiti? Htio bih Ti sada nešto ostaviti, što bi zauvijek òstalo mȉlō s Tobom, kao Tvoj neodvojivi prijatelj/suputnik, u Tvomu ‘sada’, u kojemu (je)si, da Te on malo ‘utopli’, da stopli sve Tvoje/vaše kosti i Tvoje/vaše zemne ostatke. Umno se trûdīm približavati se Tvojoj tajni. Pitam se: – ‘Gdje’ si ‘sada’? – . Ni ja pouzdano ne znam gdje sȁm ni što sȁm, što znam, što govorim. Oprosti mi da o Tebi, a ni o sebi, ništo ne znâm. Ô! Koliko je prȍlōgā, prȍsjēnā, pròsjēdā, između nas, naših dviju stvarnosti?! Neka Te/vas ovo mòje, ovaj moj dolazak, počasti! Bûdīm li vas, svojom molitvom, zahvalom, svojim brigama, svojom šutnjom, dok se hrvem s vremenom i čûvām vam slike i tragove, u svomu srcu, u svojoj duši, u svomu neznanju i svojim nemoćima?
Ovim Te trâžīm i mȍlīm, da bismo se još jednom susreli, sučelice, u zjenama, u dobroti, u zahvali, dok nas zemlja drži, a mi se oslanjamo o tko zna koliko bogaljskih ȍslōnā, neznánjā, zȁborāvā. Hvala Ti za svaki Tvoj blagi susret, Tvoju blagu riječ, blizu dȍhvātā Tvojih dragih pȍkrētā rukama i neusiljenoga smiješka. I sada im se, ne znam kako, vrȁćām, svrȁćām na mjesta, gdje se radosno susretasmo i govorasmo o vremenu, o životu, o dolascima, o odlascima, o povijesti, o tajnama, o zagonetkama, o Tvomu zavičaju, o Tvojoj pok. Majci, o Tvojoj djeci, o Tvojoj kući, o Tvojoj odrini, o Tvojoj nakapnici, ispred Tvoje kuće, o Tvojoj ostavi, o Tvojoj dokućnoj vrtnoj rašćiki, o Tvojim vinogradima, o ‘rimskomu’ ‘dubokom’, a uskomu, zdencu, blizu Tvoga ispodkućnoga dragog vinograda, Tvoje pojate, o Tvomu automobilu, o Tvomu radu, u splitskoj Melioraciji i Tvojoj neuobičajenoj dobroti, ondje, prema Tvojim zavičajnim siromašnim sveučilištarcima, u Splitu.
I sada se osobito veselim Tvomu rođendanu (15. kolovoza), čudu Božje dobrote, dara i života.
Ô! Prijatelju, Stipe! Molim se za Te i molim Tebe za pomoć, da pokušamo razmrsiti našu koju zajedničku pozemljarsku tajnu, da nismo uzaludno ugledali i gledali zavičajno sunce, zavičajne zȍre, odgoneta(va)li osobne tâjne, slútnje, strépnje, smétnje, smútnje … .
Sada se za Te i sve Tvoje pokojne molim, jer ste vi veoma ‘daleko’, meni i čovjeku nepojmljivo daleko, a i ja, kao čudni neznánac, nedopit(a)nik, sučelnik vremenu i tajnama, neznanik ȉčega, dok lûtām ovim zemljanim, nesmiren tajnama, umnim i tjelesnim zasjedama, zatocima, osjenima, zamkama, varkama, neznanjem i nemoćima.
Proložac – Split, 16. 3. 2019. – 25. 5. 2024.
Vlade Lozić
