Četvrtak , 23 siječnja 2025
Exif_JPEG_420

Stihovi Anđelke Korčulanić

ANĐELKA KORČULANIĆ rođena Vranjić 1956. godine u Splitu. Piše prozu i poeziju za djecu i odrasle, a učestalije je počela pisati i objavljivati tek u zreloj dobi. Izdala je sedam samostalnih zbirki poezije:

Stih u boji mora, Naklada Bošković, Split, 2012.

Stope u pijesku vremena, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2014.

Na vihoru ljubavi, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2015.

Bit će ti žao, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2017.

Prožeta tobom, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2019.

Svjetlice, Društvo za promicanje kulture „Kvaka“, Velika Gorica 2020.

Vrijeme ne zna za milosrđe, Hrvatsko književno društvo, Rijeka, 2022.

Za tisak ima spreman roman, zbirku kratkih priča, zbirku poezije i tri pjesmarice za djecu. Uvrštena je u nekoliko antologija, časopisa i u preko 150 zajedničkih zbirki u Hrvatskoj i državama bivše Jugoslavije, a pjesme su joj prevođene na više jezika. Sudionica je brojnih poetskih događanja i festivala i dobitnica više nagrada. Članica je Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Hrvatskog književnog društva Rijeka i Društva za promicanje kulture „Kvaka“, Velika Gorica. Počasna je članica Društva nezavisnih književnika Bugarske.

DALMACIJI S LJUBAVLJU

Iz kamena tvrda

najljepše riječi za tebe klešem,

s kreste vala odijevam se pjenom

i kad me ne gleda nitko,

uz pjesmu bure u granama bora

u osami do iznemoglosti plešem.

Da me vide

kako žutilom brnistre opijena

smokvu i maslinu k’o ljubavnike grlim,

luda je ‒ rekli bi ljudi,

dok misao moja k rasutim školjima

kroz modar sumrak krilata bludi.

Tebe, od soli gorču i od meda slađu,

vječno sam gladna i budna liježem

u postelju tvoju zlatnu od snova

s ovim srcem što si mi ga dala

k’o zvono katedrale,

k’o napeto jedro

i ruža vjetrova.

PROŽETA TOBOM

Sve kapilare mojih misli

prožete su tobom,

med si u mlijeku mojih dojki,

teško vino u nevinoj krvi.

Ako si sjever, hladan, šutljiv,

tamo sam gdje si ti,

mahovina sam, vlažna i meka;

ako si treptaj, Crno sam oko

u Berenikinoj kosi,

ako si nabujala rijeka,

a moji dodiri oblutci topli od sunca,

daleku ušću u tirkizno more ih nosi;

ako si boja duge, svjetlucaš iz mene noću,

lomni sam Venerin pojas;

ako sam pjesma, visoka si planina,

iznad duboka klanca, kao eho,

vraćaš mi glas;

ako jesen sam, sva u grimizu,

umivaš me kišom, umataš

u pamučni oblak sivi,

pod mojim si nogama tutanj

iz dubine zemlje

ako sam bijela ždrebica

s divljim vjetrom u grivi.

Ako si život,

u nemiru šuman,

u spokoju nečujan,

ti si mi dah.

Ako smrt si, kad dođe vrijeme,

s tvojim

svoj ću izmiješati prah.

SVIJETLA RIJEČ

A. B. Šimiću

Ti si uslišen, vraćen Bogu,

s kratkog izleta doveden koncu želja,

nevezan dȗgom

za crnu zemlju i tvrdi kamen,

slobodan od težine izmučena tijela.

Ja pjevam život odsviran na harfi,

zbratimljena sa smrću i prije smrti

pjevam tebe, bijelu dušu u bezdanoj tami.

Rasut u zvijezde, preobražen u treptaj,

padaš bez glasa

na lica mladih nasmijanih žena,

pod zgasnutom lampom svijetla si riječ.

Crvenim cvijećem ljubavi zakićene

nečije drage, ne sluteć´ ti blizinu,

razvezuju svilene uzice plavih plašteva

i golih tijela podaju se vjetru.

Šumore pjesme kroz noć,

šumori vječnost

u teškim kosama.

BIJEG U POEZIJU

U poeziju bježim pred ružnoćom svijeta.

Rastačem se u stihove,

u kapi mora, zrnca ikre.

Razlistalom šumom trčim i krijem se

u duplje, u gnijezda i čašku cvijeta.

Sve je življe zatvorim li oči, sve jasnije vidim.

Na gola koljena padam

pred bojama dȗge i hučećom rijekom.

Trag mojih stopa u rosnoj travi

učini da se stidim.

Za obranu od mržnje riječ oštrim o trn.

Spavam sa šišmišima obješena naglavačke

i mrak pećine u kojoj žive

katkad mi se čini

od onog vanjskog manje crn.

Pred ružnoćom svijeta u poeziju bježim.

Tamo sam ljubljena.

Moje ruke, bedra i kosa, sva sam pjesma.

Nemirni sam vjetar i topla kiša,

i bijelo sam nebo i sniježim.

MEMENTO MORI

Pred kućom žena, nezvani gost,

pod crnim plaštem gola je kost.

Kuca na vrata oštrom kosom,

čelo mi oblila hladnom rosom.

Na gozbu došla nesvjesna bola,

pohlepnom rukom grabi sa stola,

zubima škljoca i glasno zbori:

„Kucnuo čas je, memento mori!

Zalud se buniš, bolje štedi dah,

nastao iz praha, vraćaš se u prah.

Premoreno tijelo više se ne bori,

zapisane su riječi, memento mori.

Teži je život, ne boj se mene,

pod plašt mi uđi, drži se sjene.

Ne nosi ništa, pomiri se s Bogom,

prati me u stopu, nogu za nogom.“

U ritmu sa satom nalog mrmori:

„Za one što ostaju nek´ svjetlo gori,

vrata ovog svijeta za sobom zatvori

i kreni, vrijeme je, memento mori.“

Anđelka Korčulanić

Exif_JPEG_420