U trošnoj kući staroj
izboranog tužnog lica
uz svijeću koja gori
moli majka za jedinca.
Svaki uzdah srce para
dok kroz molitvu
s njim razgovara,
sijede kose slabih nogu
samo zaziva da ode Bogu.
Zna da mir će naći samo
kad zagrli sina tamo,
jer za nju je život stao
za slobodu kad je pao.
Vapila je:
“Primi Bože u Kraljevstvo svoje
ovo slabo tijelo moje,
da mir nađem uz svog sina
želja mi je to jedina!”
Nije ona stara bila
tuga ju je umorila
snage nema, nit’ se bori
samo želi dušu da odmori.
I dok je pred suncem noć bježala
ona je nepomično ležala.
Sinova slika bila je pokraj nje
prestale su boli sve,
napustila duša tijelo
ispaćeno, tužno cijelo.
Neobičan osmijeh na usnama joj bio
napokon je SIN MAJKU ZAGRLIO!