A KIŠA POTAPA
Bijaše noć podno Ostrovice
Noć i ja
Odbjegla od sna
To tuđa biješe noć…
Dome moj, krvi zemlje moje
Zovu Briga moga
Kada bi k’ tebi valjalo poć’
Tu, na tuđem tlu
Sve, baš sve me zebe
Ne poznajem nikog
Pa ni samu sebe
Bijaše noć, mračna
Memljiva
Bijaše noć i bila je noć
Pod mojim nogama
Tama sve prekriva
Miris hijena iz jazbine zla
Da li nebo zna?
A kiša potapa
Ne samo da pada…
Ja pjesmu slavuja
Nikad čuti neću,
Ovdje za mene
Ne rađa se nada
I vile plešu,
To đavolja je slava
Pa ne znam više da l’ san je
Ili to samo java spava
Tri su pakla na mom ramenu
Sad izgaram u tom plamenu
Vrište lica
Izdajica
Ustajao tamjan duh pretura
Koliko čovjek da bude zvijer
Pa preživi sve što
Ka zemlji ga gura
I bijaše noć kao ova sada
Dok kiša potapa
Ne samo da pada
Pakao prezira
Pao po ramenima
Možda jednom i rodi se nada
Sad kiša tek potapa
Ne samo da pada…
ZOVE MENE, ČEŽNJA ZOVE
Vidim odraz na bunaru
I raskošnu trešnju staru
Putevi me moji vode
Pod te krošnje
Do slobode
Vidim ona guvna mala
Gdje se vrlo zlatno klasje
Misao mi odlutala
Povjetarcem sa proplanka
Slike drage odaslala
Vidim ona jata ptica
Staru baku da me zove
Izbornog, blagog lica…
U pregaču joj skrivam glavu
Dok me mati, šipkom mlati…
Vidim kola upregnuta
Konja bijelog u svom kasu
I Ilkića dragog Peru
S prašnjavog se vraća puta
Babu Ružu kako skita
Bezazleno dok nas psuje
I dok licem suza hita
Sjećanje me pomiluje
Vidim lica sva ta draga
Prigrle me dvori stari
Ništa tada ja ne marim
Tu sam svoja
Tu je snaga
Na tom skutu rodnog praga..
Sve prizide i proplanke
Čežnja drma
Čežnja drijema..
Vidim suze moje majke
Razgovore i obore…
Samo oca nema
Nema…
Mirjana Barać