Imotska krajina Medij s iskustvom
Šaljiv drug dobro prođe – kaže jedna naša stara poslovica pa su veseli i duhoviti ljudi, uvijek spremni na doskočice i pošalice sa sugovornicima, omiljeni i nadaleko poznati, rado viđeni u svakoj družbi. Zbog svoje vedre ćudi mnogi im poroci i mane budu oproštene, pamtimo ih samo po dobrome. Sretna su mjesta koja imaju takve dežurne veseljake, koje ponegdje i pogrdno nazivahu berekinima, uncutima, oriđinalima i sličnim prišivcima koja predmnijevaju i pokoju zlobu u njima, a tako ih nazivaju uglavnom oni koji su manje skloni šalanju i glendi, koji ne mogu otrpjeti vic na svoj račun.
U donedavna doba, kada nije bilo struje ni suvremenih tehnologija, ni našeg doba stendapovaca i tiktokovaca, zabavljači cijelog sela uz komin, gdje se nizao duhan, pekla rakija ili sijelilo uz krumpiru u lugu, uz vatru, bukaru i priču, bili su guslari i znalci narodnoga književnog blaga, koji su znali obilje pučkih priča, legendi, izreka, poslovica i zagonetki, a ponajviše junačkih i šaljivih pjesama, koje su i samo pisali. Te su pjesme u tečnom osmercu ili desetercu pjevali uz gusle, ili ih i bez njih kazivali, svjedočeći svoj glumački (reproduktivni) dar, naizust govoreći po više stotina stihova. Katkada su to bili i podrugljivi stihovi o sumještanima, takozvani „vrapci“ u kojima se poimence šali s manama i nezgodama pojedinaca, a čitani su ili pjevani u prigodama božićno-novogodišnjih kolendavanja i priredbi, a osobito na koncu poklada, kada se spaljivao Krnje i čitala „ostavština“.
Među takve u selima s južne strane Imotskog polja bijahu i Mate Tolić Tole pok. Ante (1883. – 1967.), koji je pedesetih godina prošlog stoljeća spjevao podrugljivu pjesmu „Kolektiva“ o „uspjesima“ seljačke radne zadruge, opisavši svaki zaseok u Drumu i njihove glavare. Dio tih stihova objavljen je u podbabskom župnom listu Most prije tridesetak godina. Božo Zovko pok. Ilije (1912. – 1968.) iz Berinovca također je u šaljivim srokovima opjevao brojne svoje mještane, mnogi se i danas prepričavaju, većina ih je nažalost zaboravljena, a pedesetak stihova iz oporučne mu pjesme „Omladini“ njegov unuk Domagoj Zovko objavio je u romanu „Didov zavit“ (Imotski, 2012.), gdje je Bože opisan u liku Vilipa.
I Grubine su imale vrsne tumače našega književnog blaga kao što je Luka Žužul pok. Josipa (1906. – 1962.), zvani Kosto, koji je znao napamet brojne pjesme iz Kačićeve “pismarice” i druga književna djela, a njegov sin pjesnik Ante, osim svojih, izvrsno krasnoslovi više stotina antologijskih lirskih pjesama brojnih hrvatskih i svjetskih autora. Šaljive pjesme pisao je i Ivan Iko Karin „Krtičić“ (1924. – 1995.), a ove će godine posthumno biti tiskana njegova „pismarica“.
Jedan od njih je i Stjepan Jonjić pok. Ivana i majke Jele rođene Milas, o kojemu su i novine pisale, bez objavljene slike. Naime, u Slobodnoj Dalmaciji od 31. srpnja 1956. objavljen je članak „Zna napamet 50 000 stihova“, a potpisan je novinar B. Ostojić (vjerojatno tada 19-godišnji gimnazijalac i budući novinar, publicist i umjetnički fotograf Borislav Ostojić zvani Lav, koji je rođen 1937. u Imotskom, a živio u Rijeci, u kojoj je umro 2020.). Zadivljen pamćenjem tog visprenog čovjeka, kojega je očito u nekoj prigodi slušao, Borislav ističe da Stjepan Jonjić zna napamet 180 narodnih pjesama s 50 tisuća stihova, te oko 300 pučkih pripovjedaka i 200 zagonetki i pitalica. Pjesme pjeva bez gusala, dovoljno je da neku dužu pjesmu pročita samo dvaput i već je zna napamet, poštovan je i poznat, a osobito je omiljen među djecom – svjedoči autor članka.
Pogledao sam u matičnim knjigama podatke o tom našem junaku grubinskih sîla, i pronađoh da je Stjepan rođen 3. kolovoza 1905. u Grubinama, a umro je 27. rujna 1963. Sa suprugom Marom, rođenom Karin, zvanom Zela, ima troje djece, sinove Ivana i Vjekoslava te kćer Maru (udanu za pok. Mira Tolića). Stjepan (Stipan) zvani Ćipa bio je zidar, nekoliko godina radio je i u Belgiji, veseljak po naravi, koji je na večernjim sijelima na kominu, tijekom dugih zimskih noći uz priče, pjesmu i gangu, zabavljao staro i mlado. Ivan Jonjić „Ljoljić“ priča mi da se sjeća kako bi Ćipa sjeo na tronožac, skinuo kapu i stavio je na koljena te gledajući u nju, tobože čitajući, napamet kazivao pjesme, a kada bi se umorio, stao bi i potegnuo gutljaj dva vina iz bukare. Nestrpljivi slušači jedva su čekali nastavak neke epske junačke pjesme, pa bi nestrpljivi pitali Ćipu: A tko će na kraju pobijediti u tom boju? Ćipa bi odgovorio: Koga mene bude volja!
Ćipa je volio šalu pa se jednom „pohvalio“ da je na kominu, dok se u loncu kuhala pura, vidio da mu je žena Mara ubacila šaku soli u lonac, nakon nekoliko minuta naiđe nevjesta i ne znajući za svekrvin dodatak jelu, i ona zasoli puru. A kada su je jeli, svi su se čudili kako je pura ispala preslana da se nije mogla ni jesti, a Ćipa će: Kad san vidio da puru soli i žena i nevista, da ne bude neslana, i ja sam dodao šaku soli!
Stjepan Jonjić na slici u putovnici 1931.
Evo i preslika teksta o Ćipi Jonjiću objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji prije skoro 68 godina:
