Subota , 15 veljače 2025

Sto godina sestre Aleksije Sardelić

Susret književnice i umirovljene liječnice Zdenke Čorkalo s časnom Aleksijom Sardelić, školskom sestrom franjevkom, koja slavi svoj stoti rođendan, koja je jednio vrijeme služila i u Imotskom. Objavljujemo Zdenkinu priču:

DEVETNICA

Tko drži do običaja zna da nije pristojno uplitati se i zapitkivati žensko čeljade za njezine godine. Preda mnom je posebno nadarena osoba, časna sestra Aleksija koja o tomu ne vodi računa nego radosno govori o svojih sto godina.

U maloj sobi, sobici, uz čiji zid su poslagane godine u deset desetica, za stolom uz prozor, sjedi časna Aleksija i čeka naš susret. Na prvi pogled čovjek bi joj oduzeo bar dvije desetice i to ne samo zbog fizičkog izgleda nego radi nadahnutog izraza lica i očiju a posebno osmjehića koji se misli bi li se ili ne bi ugurao oko usana. Na upit kako to da se svega sjeća časna je odgovorila da nije do nje nego do Stvoritelja koji joj je sačuvao razum i ostavio joj spremnost jasnog svjedočenja.

Evo njezine priče:

„Rodila sam se u Blatu na otoku Korčuli kao najstarije dijete u svojih roditelja. Dok sam bila mala, majka je puno radila u polju tako da sam ja prva koju su čuvale sestre od Marije Propetog Isusa Petković, osnivačice Družbe sestara kćeri milosrđa. Dok je časna Marija pisala i nešto radila ja sam se na podu igrala. Te godine su časne otvorile dječji vrtić.

U kući je glavnu riječ o odgoju imala majka. Pod njezinim nadzorom išla sam u školu, na vjeronauk, u zbor i školski i crkveni, u kulturno društvo koje se bavilo glazbom. Sve račune sam polagala majci, gdje sam bila i što sam radila a kad zvoni podne, „leti“ kući. Opravdanja za nedolazak nije bilo, ni kašnjenje isto tako nije dolazilo u obzir. U Blatu sam završila šest razreda škole a kad sam se upisala u prvi razred Građanske došao je Drugi svjetski rat koji je prekinuo normalan život.

Svećenici su često zalazili u našu kuću a neki bi i prespavali ako je bilo potrebno, sve u prijateljstvu i dobroj vjeri. S nama u kući je živjela baka i djed Lovro. Djed me volio i sobom vodio kud bi išao. Često smo išli na otok Badiju gdje su bili fratri i časne s kojima je imao posebno, bratsko prijateljstvo. Na mene su pazile časne s Badije dok je djed imao posla. Svećenici koji su dolazili u nas, čuli su da dobro pjevam pa sam se tako našla u crkvenom zboru i u glazbi uopće.

Počela je godina pripreme za prvu svetu pričest. Bilo je 180 prvopričesnika. Svi smo imali vjeronauk kod našeg župnika. Jednog jutra za vrijeme vjeronauka župniku je došla neka žena iz mjesta i molila ga da bi trebao nekom umirućem čovjeku dati blagoslov i posljednje pomazanje. Župnik je otišao, mi smo neko vrijeme bili mirni a nakon toga svakakvi. Kako se župnik nije vraćao svi smo izašli na dvorište. Zvonilo je podne, njega još nije bilo a vjeronauk bi trajao do podne tako je više od polovice djece otišlo kući. Čim je počelo zvoniti podne otvorio se kampanel i ja sam se odmah stvorila na njegovom ulazu. Za mnom su došli još neki ali ja sam prva ušla i počela se penjati prema vrhu. Do prvog kata išli smo kamenim stubama a iza toga običnim lojtrama. S vrha sam vidjela more, Velu luku, cijeli svijet. Srce mi je bilo prepuno. Mislila sam da ni Kristofor Kolumbo nije bio sretniji kad je otkrio Ameriku.

Onda smo ugledali našeg župnika kako dolazi preko pjace. Mi njemu veselo mašemo a on nama prijeti prstom.

Spustili smo se žurno, okupili se koji su još ostali. Župnik pita tko je prvi ušao u kampanel. Nitko se ne javlja. Župnik pita po drugi put tko je prvi ušao u kampanel. Nitko se ne javlja. Župnik pita po treći put tko je prvi ušao u kampanel. Ja znam da su samnom bili i drugi ali znam i to da sam ja ušla prva. Na treći pokušaj župnika da sazna tko je prvi ušao u kampanel, ja glavu spustim a ruku dignem. Van, van, vikao je župnik. Dobila sam šibom osam srdela i jednu strašnu rečenicu: „Nećeš se pričestiti“. Suze su me skoro zagušile dok sam došla do kuće. Prva je bila baka kojoj od suza nisam mogla reći što mi je. A srdele? Zbog čega bi te naš dobri župnik šibao? Mora biti da si mu nešto teško zgriješila. I još te ne će pričestiti! Iza toga je došao djed Lovro. On me milosno tješio ali mi i govorio da ne ću s mamom dobro proći. Kad je majka došla u kuću i sve čula, nastavila me šibati gdje joj je pala ruka, nije gledala po kojem dijelu šiba fijuče. Kao djevojčica sam bila visočija rastom od drugih pa mi majka, uz šibanje, napominje da se mogu dogodine udati kolika sam, ali se pričestiti ne ću. Plakala sam dan i noć. Kad bih se probudila i pomislila da se jedino ja ne ću pričestiti nisam se mogla zaustaviti od plača. To je trajalo osam-devet dana. Teška devetnica! Onda je došlo vrijeme za ispovijed pred pričest. Bilo je nekoliko svećenika kojima su raspoređena djeca za ispovijed. Majka me poslala da i ja idem. Župnik me rasporedio pred njegovu ispovjedaonicu. Ja sam svakako htjela to izbjeći i otišla sam drugom svećeniku. Župnik je vidio što radim i vratio me k sebi. Tu smo s pomirili onako, po momu srcu – bez srca. Ali mi i dalje župnik nije rekao da će me pričestiti. Tek sutradan, kad je po običaju pričest prije prve pričesti, znala sam da ću i ja biti pričešćena. Konačno, došao je i taj dan. Župnik je popustio. Pričestio me. Moje misli su se udaljile odjednom od svih. Toga dana sam osjetila poziv. Isus je bio tu.

Nikomu nisam govorila ništa osim časnoj Mariji od Propetoga Isusa Petković, i to onako, usput, da imam poziv. Rekla je da sam još mlada, treba proći neko vrijeme pa kad se ona vrati iz Amerike ozbiljnije ćemo promišljati. Ona se nije vratila iz Amerike a u meni je bilo i žara i vatre.

Jedne noći me dobro protresao san koji je bio vjeran kao da je na javi. Vozila sam se u gondoli. Veslam prema kraju i pazim da ne udarim o zid pristaništa, kad se neočekivano nađem s gondolom pred nekim stubama na kojima stoje dvije časne sestre, učinile su mi se poznate sa Badije. Jedna mi pruža ruku, ja joj dajem svoju i probudim se. Nisam se mogla osloboditi tog sna niti prepoznati što on znači. Od svega razumnoga, moja slutnja je bila veća i ja sam odlučila otići u samostan.

U kući sam objavila svoju odluku. Majka je bila za to a otac ni čuti da ću biti časna sestra. Nisam mu smjela izaći pred oči. Prekinuli smo svaku komunikaciju. Dan prije nego ću brodom u Split u samostan na Lovretu kod školskih sestara franjevki, brat me ne može pratiti jer je pozvan na odsluženje vojnog roka. Pozdravili smo se. Svatko je otišao svojim putem. Sutra ujutro otac se sprema i ide sa mnom na brod. Tijekom vožnje nismo progovorili ni bili blizu. U Splitu me dopratio do samostana. Bojala sam se njegovog ponašanja kad me dovede pred vrata, hoće li reći nešto o tomu kako idem protiv njegove volje, hoću li uopće biti primljena. Vrata samostana mi je otvorila časna sestra, ona ista koja mi je došla u san a iza nje, u hodniku, druga časna sestra iz istog sna, koje su me u snu podsjećale na časne s Badije. Primljena sam. Otac je mirno otišao.“

Drugog svjetskog rata i poraća sjeća se dobro. Nova vlast joj dugo vremena nije odobrila ispravu da se može kretati i školovati, bila je pozivana na razgovore i ispiranje mozga: da će se svi samostani zatvoriti jer nema od njih koristi, da skine redovničku odjeću pa onda može raditi u vrtiću, da je mlada i poslat će je na studij gdje hoće. Ona nije popuštala u svomu ali je malo po malo stega u društvu bila manja i bez progona nad njom, tako da je ipak završila školu, bila odgajateljica, bila štogod je trebalo biti u ime svoga poziva, s ljubavlju kresala grane koje su joj zaklanjale vidik duhovnog poslanja. Kad bi se osvrnula na prijeđeno, a to je bilo često, rekla bi da je u nama i znanje i neznanje, nismo uvijek skloni ni Bogu ni ljudima, dok ne dođe zrelost i mogućnost raspoznavanja dobra od zla. Važno je ne prijeći granicu. Što se tiče njezine najteže“Devetnice“ misli da nije učinila nešto strašno, pogriješila je ali joj ni danas taj divan osjećaj ljepote pogleda i doživljaja nije izašao iz srca. Važno joj je bilo i jedno i drugo: i kampanel i prva pričest. Nije isto, zna se što je važnije, ne može se usporediti, ali ni ponoviti sreću na vrhu kampanela. Župnika razumije jer se uplašio mogućnosti pada nekoga od djece u kampanelu. Krutost, strogost, kažnjavanje, govori o vremenu u kojem se živjelo. Na oštrici bola i te velike tuge izgrađeno je nesrušivo Božje djelo.

Pozdravili smo se, časna Aleksija me ispraća rečenicom:“Ako padne suza, nemojte je baciti, neka zalije cvijeće u vašoj duši“.

Zdenka Čorkalo