Šušićeva drama “Odora”

U Dominikanskom samostanu na splitskom Pazaru predstavljena je nova knjiga profesora Ivice Šušića, koji se nakon četiri knjige stihova okušao i u pisanju drame “Odora”, koju je objavio splitski ogranak Matice hrvatske. To je komorna psihološka drama s tri osobe, s klasičnim jedinstvom mjesta, vremena i radnje koja se događa na Badnjak 2001. godine, kada je na vlast došla Račan-Mesić koalicija i “detuđmanizacija” Hrvatske, premda bi se radnja mogla događati i zadnjih godina, jer Hrvatska ima mnoge boljetice i ne izgleda onako kako su je sanjali branitelji koji su prvi krenuli u Domovinski rat. A takav je i junak drame Ivan, kojega svi zovu Odora jer je stalno u maskirnoj uniformi, student koji je otišao na bojište, odakle ga je nakon jedne neuspjele akcije potjerao mještanin Mate, koji je svoju karijeru počeo još u bivšoj JNA vojsci. U drami raste sukob između ideala, iskrenosti i ćudoređa protiv dvoličnosti, karijerizma, kurvaluka i svih drugih iščašenih navada.

Šušić je do sada objavio knjige stihova „Lišnjak“, „Plitvina“, „Versi hrvatski“, “Okov” te knjigu “Anegdote od Imote”, uz dva CD nosača zvuka (recital hrvatskih te guslarskih pjesama). Evo što kaže o svojoj drami:

Dramu su predstavili Mate Šimundić (kao je bio na službenom putu, njegov tekst pročitao je Jure Barać) i Mladen Vuković, izabrane je ulomke iz drame čitao glumac splitskog HNK-a Pere Eranović, a u glazbenom dijelu šansone je pjevao Ljubomir Gudelj Velaga. Evo što je Mate Šimundić zapisao o drami “Odora”:

“Predstavljati dramski tekst teška je i nezahvalna zadaća. Zašto? Jer je po svojoj biti takav tekst namijenjen izvođenju na pozornici i tek na pozornici on dobije svoj puni oblik. U tom novom, punom obliku i sadržaj postane nov, širi i dublji, životniji i upečatljiviji. Scena dramskom tekstu donosi ono što duša donese tijelu, pravi život i istinski odjek. Stoga bih volio da sam dramski tekst Odore autora Ivice Šušića susreo najprije u kazalištu, na daskama koje – glasi stara, dobra fraza – život znače. Da su Odoru obukli, recimo, mladi Pere Eranović u ulozi Ivana Šujina, a Filip Radoš u ulozi Mate Brkanova, i sve ono što je napisano u tekstu izgovorili na svoj način, s dodatnim nabojem i bojom, sa znojem na čelu, zadahom iz usta i zacrvenjenim obrazom. Siguran sam da će doći i taj trenutak jer Odora, sama po sebi, kao tekst, to itekako zaslužuje.

Ona ima kvalitetu koju književna djela u posljednje vrijeme, nažalost, rijetko imaju, a to je da – govoreći o sadašnjem i pojedinačnom – progovara o vječnom i zajedničkom. Da se, premda smještena u sasvim malu sredinu, da ne kažem zabit, odnosi na cijeli narod i na jednu zemlju čija biografija zaslužuje stotine tragedija, desetak ozbiljnih drama i tek pokoju komediju. Jer tko su Ivan Šujin i Mate Brkanov ako ne dva tipa ljudi, dvije krajnosti između kojih se „motaju“ ostali Hrvati. Jedan je osjećajni idealist, sav u glavi, a drugi pragmatični materijalist, sav u crijevima i u onome ispod njih. Iz njihova sudara izbija iskra koja pali suhe drače „naših ljudi i krajeva“, kako je davno to sažeo AGM.

Njih dvojica, međutim, ne predstavljaju Hrvatsku u Odori. Prije će biti da je Hrvatska utjelovljena u dva ženska lika ove drame, koja se – nadam se ne slučajno – jednako zovu, jer teta Mara sigurno je krsno Marija, kako se zove i djevojka ili žena koja se ne pojavljuje na sceni, ali o kojoj Ivan i Mate razgovaraju, zbog koje se – između ostalog – sukobljavaju i zbog koje drama dolazi do vrhunca napetosti i razrješenja. Hrvatska je i stara Mara, pobožna stara žena koja se brižno skrbi za „jadnog“ Ivana, i mlada Marija, koju Ivan ostavlja i Mate napastuje, a koja se sasvim izgubi u želji da svima udovolji. U Odori je Hrvatska prikazana u najcrnjim nijansama. To je država koju su stvorili udbaši, koji se jesu borili do kraja rata, ali za svoj interes. No to je, također, zemlja koju istinski ljubi „pošandrcali“ kukavica u vojničkoj uniformi, čovjek koji se ne moli, ali i čovjek koji ne želi ubiti drugog čovjeka jer i nad njim je raspeti Gospodin.

Ako bismo tražili autora u ovoj drami, našli bismo ga u jeziku, u zagvoškoj ikavici, u osamljenom životu glavnog junaka, koji je nekoć pisao pjesme i studirao na Filozofskom fakultetu, i u odnosu prema ženi ili ženama općenito, koje smješta u dvije krajnosti: ili su brižne svetice, majčinski tipovi, ili su nevjerne raspuštenice i bludnice. Volio bih da je u drami malo više onog između, malo više životne sudbine, kad je riječ o ženama, jer – kako rekoh – one su Hrvatska, a Hrvatska nije tako crna kako nam se ponekad čini da jest. Doduše, drama završava pozitivno, mladenački vedro, umjesto odore na scenu stupa maturalno odijelo, umjesto psovke i prostota čujemo molitvu, ali kao da ta vedrina još nije sasvim zasjala i kao da nismo sigurni hoće li se Ivan sutra odjenuti drugačije i otići na misu, izaći iz rata i ući u mir.

Odora je drama s patinom, kao da se odvija u nekom zaustavljenom vremenu i prostoru, u vječnosti. To nije loše. Dapače, zasitili smo se površnosti i svakodnevice, a uželjeli drame i dubokih, ljudskih, osobnih i narodnih muka. Te će muke uroditi najljepšim plodovima. Ima nade za nas. Jer nije odijelo ono što čovjeka čini čovjekom, pa bila to i odora, nego razum i slobodna volja koja se odlučuje za ljubav i istinsku slobodu. To, na svoj način, potvrđuje i glavni lik u svojoj posljednjoj replici: „Oću, teta. Ajmo se sad malo odmorit pa ćemo zajedno na jutarnju misu. A i ti mi obuci najbolje što imaš. Od sutra ćemo drugačije.“ Naravno, to „sutra“ nije bez veze – Božić.” 

Ivica Šušić s obitelji