Imotska krajina Medij s iskustvom
Bivši imotski gvardijan, sada pokojni fra Vinko Prlić, bio je župnikom u Staševici. Gdje god je fra Vinko bio kao župnik pokrenuo je župne listove. Tako je bilo i u ovoj župi, koja se nalazi između Vrgorca i Ploča. Volio je pisanu riječ. Često puta bi rekao: “Što nije zapisano kao da se nije ni dogodilo“. Sigurno je da je tako. Zapravo, cijela povijest je pisana povijest na bilo koji način. Tu sam često dolazio kod fra Vinka te upoznao vrlo zanimljive ljude. Jedna od tih je i Bosiljka Kužić. Pisala je pjesme te izdala dvije zbirke.
Evo njezine vrlo zanimljive autobiografske životne priče, pisane ponešto i na zavičajnoj ikavici.
Rođena sam 24. 12. 1956. g. u Staševici gdje živim sa suprugom i sinom. Radila sam kao službenica u Gradu Ploče 30 godina i od 1. 4. 2025. sam u mirovini. Najstarija sam rođena Staševčanka koja živi cili život na Staševici, a ostali koji su stariji od mene rođeni su u 14 brdskih sela te su se do 70-ih spustili oko šireg naselja Staševice. Kao vižle Podbiokovlja već sam i onda pokazivala sklonost sportu: igrala nogomet s momcima (jedina ženska), skakala s brigova posrid Matice, pribivši tisuću puta prsi udarivši prsimice, ali nije se odustajalo dok se skokovi nisu usavršili. U rukometu smo bile najbolje ispred starijih i mlađih generacija u Osnovnoj školi – moj sedmerac nije mogao braniti ni nastavnik, a imala sam jaku ruku s kojom sam se na snagu rvala i s dečkima. U Đopinoj se kući radilo od malih nogu, tako i ja: po polju i brdu za majkom i strinom, za ovcama, mazgama, kravom, a vozila sam i traktore: zadrugar, ferguson, holden i goldoni (pravo muško hahaa), a i jahali smo konje i mazge izigravajući kauboje i indijance rastjerujući ovce u štetu po okopanim kukuruzima (koji gušti).
Krenulo se u Srednju Ekonomsku u Dubrovniku. Pješke od Staševice do kolodvora u Pločama pa na autobus za Dubrovnik i tako cilu srednju školu. Gledan kako danas, roditelji za samo 100 metara trče autima po dicu prid školu, avaj. Moje generacije i ine su iz 14 brdskih sela dolazili u školu na Staševicu po svakakvom vrimenu i nevrimenu, skoro pa goli i bosi, a svi crveni i zdravi ka dren. Nema više tako zdrave i okretne dice, šteta. Koliko je sportaša onda propalo jer nismo imali uvjete i da se bilo blizu nekom centru.
U srednjoj školi u Dubrovniku igrala sam košarku, a na natjecanju srednjih škola Dalmacije osvojili smo brončanu medalju u Šibeniku. Trenirala sam godinama i džudo u judo-clubu NACUI, a da nisam trenirala, plesala bih u folklornom društvu Linđo. I džudu san bila dvaput treća u Dalmaciji i jednom druga u Hrvatskoj. Da nisam išla ploviti, najvjerojatnije bih imala velike uspjehe u džudu jer mi je to odmah reka naš poznati trener Andrija Habulin, koji je poslije bija selektor ženske reprezentacije Jugoslavije u džudu. Ali mene je put vodija mojoj velikoj ljubavi, a to je more, njegove širine, daljine i dubine. Zahvaljujući njemu posjetila sam sve kontinente, osim Australije i Antarktike: obe Amerike, Meksiko, Bahame, Barbados, Karibe, Haiti, sve zemlje Mediterana, Kanare, Siciliju, Korziku, Maltu, Tursku, Izrael, Grčku i sve otoke Grčke i prošla kroz Korintski kanal. U Grčkoj sam na Krfu vozila motor od 350 kubika i s njime otresla na glibavoj plaži priko korijenja, oderala kožu sprida i takva ušla u more. Bože, kako me more samo isklalo, još jauknem kad se sitin, mlado-ludo, i opet sam zajašila motor da ga vratin u rent-a-car. Da nisan tada oplovila planet, ne bi nikad. Koliko volim more zna se, da mogu, živila bi pod morem ka kapetan Nemo i nikad ne bih stupila nogom na zemlju, ali veliku tj. ogromnu ljubav imam i prema svemiru, a to ostaje neispunjena želja. Obožavam SF filmove (veliki sam filmofil) pa svemir doživljam kroz filmove.
Pjesme pišem od prvog razreda srednje škole u Dubrovniku. Izdala sam dvije samostalne zbirke – ŠAPUTANJE S MOREM i KORAKOM BOEMA, a trenutno radim i na trećoj samostalnoj zbirci. Pjesme su mi izišle u preko 60 međunarodnih pjesničkih zbirki poezije, zbornicima, župskim listovima, raznim novinama, čitane su na radio postajama i Prvom programu TV Sarajevo. Nekad je o meni pisano u novinama Una i Glorija. Za pjesme sam nagrađivana s preko 400 međunarodnih nagrada raznih pjesničkih grupa. Motivi mojih pjesama najčešće su ljubav prema moru, rodnom kraju, zatim domoljubne i ratne, sjećanja na djetinjstvo, poneka ljubavna, a posebno me neka trenutna situacija pokrene, kad iz mene izbije erupcija i bunt, tako da pjesme pišem na mah i ponekad su vrlo satirične ili oštre. Rado sudjelujem na pjesničkim druženjima. Strastveni sam fotograf s nagrađenim fotografijama. Dok vozim ili pješačim, moje oči vrludaju nebom i zemljom za kakvim zanimljivim prizorom koji bi fotkala. Nadam se da neću zbog ljubavi za dobrom fotografijom i nesmotrenosti pasti i štagod slomit. Srića pa Neven razumi tu moju ljubav i čim zaviknem, on zakoči kad nas vozi, a ja izletin da ugrabim što bolju fotku: bilo oblaci, priroda, zmije itd. Moj pjesnički uzlet krenija je ponajprije društvenim mrežama: Facebook i Instagram. Od početka pripadam pjesničkoj grupi KULTura Snova Zagreb koja mi je ujedno i nakladnik zbirki pjesama.
Udala sam se za Nevena i čekala odlazak u Split, jer je on radija u Prvoj policijskoj stanici u Splitu, ali ostala sam u svom rodnom mistu u Staševici živeći sa svekrvom i prasvekrvom, dvima udovicama. Mnogi zbog mog vedrog duha i nasmijanog lica misle da mi je teklo med i mliko, ali nije uvik bilo tako. Prasvekrva je zalegla tri i pol godine na krač, a svekrva sedam i pol godina. Trebalo je žene zalegle u krevet ađit – uzdržavat i ne bavit se mišlju za otpremanje u domove. Neven je radi majke rano otišao u mirovinu kako bi bija uz nju dok sam ja na poslu, a i dica su još išla u školu. Stopirala sam 20-ak godina do Ploča i nazad. Prije zaposlenja u Gradu radila sam 16,6 godina u financijama i kao komercijalni referent u Dalmaciji. Jako puno sam pomagala ćaći i majki po polju (imali su puno trsova loze). Traktor je bija moja kočija kojom san jezdila po polju od Križa-Kagule-Ljubnja do Zelenikovca i Luža. Zbog mojih mišića i snage sama san ukrcavala gajbe grožđa, vozila do rpe, iskrcavala i ponovo ih razbacivala kroz redove loze, pa u maštalima na vagonaše. Ćaća je uvik govorija da više voli mene nego 3 muška za rad u polju jer bi ja sve s osmijehom, šalom i zezancijom bez gunđanja odradila s guštom i nikad ništa nije bilo teško.
Mnogima je poznato da sam dugo dugo godina bila u politici naše mjesne i lokalne samouprave: tajnik i predsjednik MZ Staševica, odbornik u Skupštini općine Ploče – zadnji ispred Hrvatske države i vijećnik Gradskog vijeća, prvi saziv Grada Ploča u novijoj Hrvatskoj državi. Zahvaljujući mom skromnom obolu, mjesecima stopirajući – trčeći u Ploče i po kanalima na Staševici, dobili smo krajem ratne godine vodovod, telefon i asfalt. U novu Osnovnu školu na Guvnima, igralište, poštu, Trg fra Ante Gnječa, Dom kulture, obnovu crkvi u brdima (u sve je ugrađen poneki moj zaglavni kamen). Maškare su bile tradicionalne i nadaleko poznate s pisanom ostavštinom kojoj su se smijali od srca, a ja san je godinama pisala. Ljudi bi samo pitali je li Bosa u organizaciji, skupile bi se pare i kuva suvi pažol za cilo naselje Staševica i goste uz velike priloge donacija znanih i neznanih dobrotvora za što im i dan danas zahvaljujem od srca. Nekad su me zvali “željezna lady”, aludirajući na premijerku UK Margaret Thatcher i ne bez razloga, znala sam ja žestoko opalit šakom o stol, zakrvit se ričima s kolegama, a ako triba i potući. Znali su to oni dobro pa su se držali po strani. U prvom sazivu Gradskog vijeća od 26 vijećnika, bila sam jedina ženska vijećnica dok se kasnije nije priključila Branka M.
Nekad su nas doslovce zvali 13-to prase pločanskih mjesnih zajednica, a bili smo geto Gornje-neretvanskog kraja, bez napretka, s poplavljenim poljem i rasutim stanovništvom po cijelome svitu.
Danas sam jako ponosna na svoj Grad i svoje misto koje je zahvaljujući svim politikama gradskih vlasti postalo napredan kraj s izgrađenom infrastrukturom, zaposlenom mladosti, a moram napomenuti da je ne tako davno, iz mog mista trbuhom za kruhom otišlo u svit dosta obitelji s dicom i zbog toga me boli duša. Nadam se da će se raseljavanje zaustavit, ali ima tu još jedan moment, a to je puno neoženjenih samaca. Nije lako dirati u nečiju intimu, ali to me brine jer je zaustavljen obiteljski proces.
Na lokalnoj razini ne može se ne primijetiti da su Ploče napredovale: ne gledajući aglomeraciju, zbog koje su na žalost mnogi automobili oštećeni, Ploče su uređene i napreduju u svom lipom izgledu. Sad će se i ljubitelji česmina nakostriješiti, ali neka, lipe su i one na svoj način. Mi smo na Staševici dobili novi vrlo kvalitetan i lip vrtić kraj Doma kulture „Stara škola”, prekrasno opremljen. Više nema ratova sa zaposlenjem teta, sad ih je i nedostatak, bar su djeca u porastu.
Ove godine 1. travnja 2025., nakon više od 48 godina staža, otišla sam u zasluženu mirovinu. Nadam se da ću još dugo trčati mojim brdima i poljem, navratiti na moju omiljenu Rivu u Pločama, pisati i fotkati, a i otrčati u Zagreb mojim voljenim unucima Lukasu i Maksu koji naočigled rastu ka iz vode, hvala i ovoj tehnologiji koja mi pomaže da pratim svaki njihov korak i da imam osjećaj da su tu blizu.
Hoće li mi faliti posa? Kako ne! Dašta će nego falit, posebno moje drage kolegice s kojima sam godinama i desetljećima dijelila sve na poslu: šaku priče, probleme, čaj, kavu, spizu, posa, koje su me pratile i bodrile u mom pjesničkom uzletu i obiteljskim uspjesima, stranke koje su dolazile natmurene, a odlazile nasmijane iz našeg ureda, a to nam je bila satisfakcija i ko to more platit.
Ovih dana sam u generalnoj čistki kuće pred nadolazeće Uskršnje blagdane i dolazak mojih milih iz Zagreba, Bože samo daj zdravlja. Skokne se u brdo ubrat koja kuka pa s jajima na salatu u slast izist. Neven i ja se minjamo u kuvanju, digod on, digod ja, a sad više ja jer on reče da se umorija ka pravo muško uvik zažugelja. Ponekad skoknemo do Splita, Korčule, Hercegovine i okolnih mista u Neretvi. Dok se može vozit ćemo se i hodati di nan srce zaželi.
