Imotska krajina Medij s iskustvom
U Zagrebu je 8. srpnja 2022. u 92- godini života preminuo profesor Branko Škere, koji je ostao u lijepom sjećanju brojnih naraštaja koje je obrazovao u Imotskom i Zagrebu. U svoje rodne Biorine redovito je dolazio svake godine. Pogreb će biti u ponedjeljak, 11. srpnja u 18 sati na mjesnom groblje crkve sv. Jure u Biorinama.
Učitelj koji je znao čitati znakove vremena
U Imotskoj su krajini relativno kasno osnivane škole. Gimnazija je osnovana 1941. i djelovala je do 1946. kada je odlukom vlasti prestala s radom. Potom je ponovo uspostavljena 1952. godine. Tako je gimnazijsko obrazovanje postalo dostupno generacijama Imoćana i pokazalo se kao ključna odskočna daska za nastavak školovanja i boljitak ovog kraja. Roditelji su vidjeli boljitak kao ulaganje u školovanje djece i za takve nakane prodavali su i zemlju koja ih je hranila. Gimnazija je uvelike doprinijela izgradnji novog identiteta Imoćana, kao učene i poduzetne čeljadi prokušanih stručnih vrlina, njihovoj umreženosti i uzajamnosti ili kako se suvremenim učenim jezikom kaže, izgradnji socijalnog kapitala, kojeg sa zavišću prepoznaju i kolege mi na Sveučilištu u Zagrebu.
Ključna osoba u stasanju Gimnazije u Imotskom kao prestižne odgojno obrazovne ustanove bio je ovih dana preminuli profesor Branko Škare. Osnovnoškolcima s pogledom prema Gimnaziji starije generacije prenosile su autoritet Škarine učenosti, njegova razmišljanja i stavove. Kao profesor i ravnatelj u ovoj školi je radio od 1955. do 1977. godine, a potom u 11. zagrebačkoj gimnaziji bio je također profesor i ravnatelj.
Predavao je psihologiju, logiku, sociologiju i filozofiju. Kao učitelj zračio je kartezijanskim duhom, podučavao je dijaloški proces razumijevanja društva, razmišljanja i zaključivanja te djelovanja u skladu s činjenicama. Pronicljivom jasnoćom i razgovjetnošću jačao je zdravi razum i identitet učenika kojima je postajao uzor. Među učenicima prepoznavao je što su čiji dometi i sklonosti pa je od njih imao različita očekivanja i u skladu s tim vrednovao njihova znanja.
Posebno je bila istančana njegova pedagoška vrlina odmjerenosti i odnosa s učenicima utemeljenog na povjerenju. Svojim pojavom i pogledom odisao je smirenošću, znao je vladati sobom i to se prenosilo na učenike. Stajao je na stranu slabijih i ugroženih učenika, tako su mi rekle i kolege iz zagrebačke gimnazije kojima je bio razrednik, hrabrio ih te mnoge pomogao izvesti na pravi put.
Kao snažna ličnost Škare je imao darove organizatora, vidovitosti i vođe pa je izabran i za ravnatelja Gimnazije. U doba Hrvatskog proljeća i jačanja nacionalne svijesti bio je ključna misleća osoba u Imotskom koja je radila na priključivanja lokalne inicijative Zagrebu. Politički protivnici nazvali su ga ideologom masovnog pokreta. Premda je imao podršku kolege iz škole i prosvijećene imotski javnosti, pod prijetnjom zabrane rada u prosvjeti odstupio je s mjesta ravnatelja 1973. godine.
Profesor Škare u knjizi znakovita naslova, Idealisti siju, lukavi žanju – Sjećanje jednog radićevca na 20. stoljeće, (2012.), u formi memoarske proze prenoseći razgovore sina i oca (Stanko Škare bio je prvak HSS-a u Dalmaciji), dao je doprinos razumijevanju naše nedavne povijesti. U knjizi se opisuje težak život u Imotskoj krajini, izazovi političkih opredjeljenja u burnim vremenima te aktivno sudjelovanje u političkom životu kako bi se doprinijelo izgradnji uljuđenog društva, a sve u kontekstu ispovijesti o životu vlastite obitelji. Ova knjiga doprinos je produbljivanju imotskog identiteta i moguće nekome posluži kao obećavajući scenarij za filmsku priču.
Dojmljivi su bili razgovori s profesorom Škarom kao čovjekom impresivne memorije. Na ručkovima kod Zdilara povodom obilježavanja godišnjica matura podsjećao nas je na mirise prilikom otvaranja prvih vinarijinih nula-sedam kujundžuša. Redovito se na ovim ručkovima sreću razredi iz različitih generacija. Prilaze profesoru Škari njegovi davni učenici od drugog stola, on ih prepoznaje, govori njihova imena te s puno sjete kaže, o dragi moji ljudi kako vi sličite svojim očevima. Zanimljivi su Škarini uvidi o imotskom identitetu i što je to, što njegove rodne Biorine nevidljivom granicom odvaja od Sinjske krajine i veže ih za udaljeniji Imotski.
Poslanje profesora Branka Škare, koji je znao čitati znakove vremena i dijelio ih sa svojim učenicima, može se povezati s poetičnim kronogramom na zgradi stare Gimnazija, jednim od simbola grada: „Ljubaznoj mladeži u milom zavičaju“ SKRBLJU OPĆINE I LJUBITELJA PROSVJERTE SVEČANO BLAGOSLOVLJENA I OTVORENA. DNE, 4. listopada 1911.
Gojko Bežovan
