Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

U spomen don Ivana Turića (1940-2023)

Don Ivan Turić preminuo je 2. lipnja 2023. u splitskoj bolnici. Rođen je 1940. u Župi Biokovskoj, gdje je i pokopan 7. lipnja ove godine. Prikupio je vrijednu muzejsku zbirku slika i umjetnina, čija sudbina još nije poznata. Mediji koji su pisali o njegovoj smrti nisu preskočili neke kontroverzne činjenice iz don Ivanova života. Na njegovu pogrebu bio je i naš čitatelj, čije pismo prenosimo u cijelosti:

“Vozeći se s prijateljem na pogreb iz pravca Imotskoga prema Zagvozdu upali smo u pravi ljetni pljusak, koji je, međutim, potrajao vrlo kratko, niti jedan-dva kilometra. U Župi, rodnom i mjestu u kojem će don Ivan Turić čekati uskrsnuće, sunce i mnoštvo svijeta. U hladu ispod borova, jer mjesta u crkvi nije, slušamo sv. misu ne raspoznajući glasove svećenika koji su nazočili u prilično velikom broju. Možda se varam, ali nisam primijetio nazočnost vlasti, ni gradskih, ni županijskih, da o drugim razinama ili dubinama ni ne govorimo. (O njegovu djelu je govorio i dr. sc. Ante Žužul.) Neke ljude iz zavičaja, koji u širem kontekstu pripadaju kulturi, vidjeh. No, kao što spomenuh, zato je bilo nas – pučana.

Don Ivan je ostavio gradu ili bolje reći u imotskom gradu (koji je puno veći od vlasti i koje ga predstavljaju) obnovljenu kuću, nekada Colombani – danas prozvanom po njemu: Turića dvori, zbirku umjetnina koju sam imao prilike vidjeti, ali ja nisam stručan prosuđivati o kvaliteti i atribucijama koje je don Ivan spominjao. No zbirka je fascinantna i za naše prilike vrlo velika. Zanimljivo je i što je don Ivan u bijelom svijetu prikupljao sve te silne slike znajući da Imotski i krajina upravo to i trebaju. Ovdje se rađaju vrhunski umjetnici riječi, ali oni s kistom i bojama nešto rjeđe isklijaju u našoj crvenici. U usporedbi pak s drugim gradićima u okolici, koji u najboljem slučaju imaju zavičajne muzeje ili galerije, moglo bi se karikirano reći kao da je Louvre ili Prado odlučio otvoriti podružnicu u Imotskom i za početak poslati dio fundusa. Don Ivan, uvijek besprijekorno obučen u crnoj reverendi s križem na prsima u malom Imotskom je već svojom pojavom izazivao pozornost. Naravno, bilo je i onih koji nisu dobronamjerno gledali na sve to bogatstvo, dvore, umjetnine, stare automobile itd. Kako to može steći svećenik u jednom životu makar i u bijelom svijetu? Pitanja na koja je samo on znao odgovor. I naravno, Onaj pred kojim je nemoguće bilo što sakriti. Ipak, očigledno je da don Ivan nije to stekao za sebe, rodbinu, prijatelje nego za sve one koji će možda jednom moći razgledavati umjetnine i upoznavati se s jednim ili drugim značajnijim slikarom u međunarodnim okvirima, ne napuštajući rodni kraj. Uostalom, mogu posvjedočiti, vrata njegovih dvora bila su širom otvorena za različita kulturna događanja. Nadam se da će i ubuduće biti tako. Don Ivane, R.I.P.

I za kraj dva biblijska citata:

Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 31-46)

Tko je od vas bez grijeha neka prvi (na nju) baci kamen. (Iv 8, 1-11)

Z. G.