U spomen glazbeniku: Vlado Vicić (1930. – 2022.)

U Zagrebu je 15. kolovoza u 93. godini života preminuo glazbenik dr. Vlado Vicić, koji je skladao najljepše klapske skladbe o rodnom gradu Imotskom. Pogreb će biti u petak, 18. kolovoza na zagrebačkom krematoriju Mirogoj. Sa suprugom Milom imao je četvero djece, doživio je osmero unuka, troje praunuka.
Rođen je 9. srpnja 1930. u Imotskom, gdje pohađa osnovnu školu. U Zagrebu maturira i diplomira stomatologiju na Medicinskom fakultetu. Živio je i radio u Zagrebu, ali je gotovo svako ljeto dolazio u Imotski, gdje bi pjevao u klapi, svirao trubu u negdašnjem jazz sastavu TA-BU. Pjevao je i u zboru Zagrebački liječnici pjevači. Uglazbio je više od stotinu mahom svojih pjesama. Objavio je CD albume Najlipše je misto moje (1985.), Našoj Imoti (2003.), U dodiru mora i obale (2007.), notnu knjižicu Pisme nove o Jadranu i ljubavi (Zagreb, 1961.) te knjige zapisa Najlipše je misto moje (Imotski, 2008.) i Sunčani sat ili sunčanik (Zagreb, 2014.). Vlade je autorom sunčanih satova u više hrvatskih gradova, među njima i u Imotskome.

Još kao mladić je skladao imotske himne:  Pisma Imotskome, Imotska serenada, Najlipša cura u Imotskom, Imotske ćakulone… U mirovini je pjevao u klapi “Pod Ponistrom” za koju je napisao nove zavičajne napjeve: Imotska jezera, Imotski skalini, Imotska klapa… Vicić je zapaženi autor i dalmatinskih napjeva, jedna je pjesma i u filmu “Cesta duga godinu dana”. Njegove note pjevaju Ansambl “Dalmacija”, Boris Nikolić, Ljiljana Budičin Manestar, Ivo Pincetić, Mladen Biočina, Toni Kljaković, Anica Zubović, Nela Repec i Vicko Nikolić te mnoge klape, najviše klapa “Imotski”, makarska “Srdela”, “Čežnja”. Pisme što su napajale eter bile su: Mornaru, vrati se, Ti me više ne tribaš, Oči boje Jadrana, A ča ne bi Jole, Pisma Hajduku i dr.

U jednom tekstu o njemu Boris Pervan je zapisao: “Kitio je Vlade svoju kajdanku najlipšim notama iza violinskog ključa. Bilo je tu nota kao zrno sočivice, a kako su mu cakla na oćalima debljala, note su mu sve vise sličile zrnima biži. Kako su Imotski, kameni grad, vridne imotske ruke isklesale ka primorski grad bez mora, tako su i Vladine pisme o Imotskom isklesane od najlipših nota. Kad ih čeljade sluša, kao da odzvanja poj vila i vilenjaka Modrog i Crvenog jezera. Čuje se Jauk i Opačac Vrljike, lahor Galipovca, meket biokovskih divikoza i zov Raosovih prosjaka i galantara, što Imotu, puno prije Europskih integracija, u kuveru i korpi odnesoše u Europu.”

Adio šjor Vlado, neka Vam zbor anđela nastavi pjevati i u raju!