Ponedjeljak , 15 srpnja 2024

U spomen: Nedjeljko Kaveljević Ždero (1950-2022)

Nakon duge i teške bolesti 25. ožujka 2022. u Zagrebu je u 73. godini života preminuo publicist Nedjeljko Kaveljević Ždero. Vijest je rastužila sve njegove brojne prijatelje, s kojima je skovao prijateljstva kuda ga je god posao vodio.

Pogreb će biti u utorak 5. 4. 2022. u krugu obitelji. Sveta misa zadušnica služit će se 5. 4. 2022 u 18:30h u crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije na Malešnici u Zagrebu.

Nedjeljko Kaveljević Ždero rođen je 7. ožujka 1950. u Runovićima, gdje pohađa osnovnu školu, a gimnaziju u Imotskom. Studirao je na Filozofskom i Ekonomskom fakultetu u Zadru i Zagrebu. Cijeli radni vijek proveo na HRT-u u ulozi producenta i organizatora brojnih snimanja. Objavljivao je pjesme, priče, komentare i polemike o filmu u brojnim listovima i časopisima. Tijekom 2015. na Maxportalu je pisao domoljubnu politiku kolumnu Imotski pravopis.

Nedjeljko je oduvijek pisao pjesme (čitao ih i Josipu Severu, kako svjedoči u jednoj pjesmi), no tek odlaskom u mirovinu odlučuje svoje zapise pokazati i široj javnosti pa se rukopisom stihova Stećak javio na natječaj zagrebačkog festivala Jutra poezije i 2010. osvojio Nagradu „Ružica Orešković“, koja podrazumijeva i objavu knjige (s pogovorom Vlade Pandžića). U obrazloženju nagrade stručnog žirija je pisalo: „Zbirka stihova ‘Stećak’ Nedjeljka Kaveljevića Ždere odlikuje se pjesničkom zrelošću neuobičajenom za prvu pjesničku knjigu. Riječ je o sasvim definiranoj, razrađenoj i zaokruženoj poetici. Ta se poetika oslanja na prepoznatljivu tradiciju, kako u pogledu pjesničkog izraza, u užem smislu riječi, tako i tematski, odnosno svjetonazorno. Zavičaj ove pjesničke riječi može se definirati i prostorno, i geografski, i povijesno, kao i svojim odnosom prema književnoj baštini. Nedjeljko Kaveljević Ždero stvara poeziju koja je situirana u krševito zaleđe jadranske obale, a taj mu je lokalitetni identitet i kao likovni i kao duhovni prostor koordinatni sustav dovoljan poticaj za onu vrstu poetizacije domoljublja kakvu je u hrvatsku poeziju unio Matoš: pejzaž kao artikulacija ljubavi prema svojoj zemlji i zavičaju. Raspoloženjem se pak njegova poezija približava Ujeviću, zemljaku u tješnjem smislu, ali ujevićevski pesimizam i melankolija kod Ždere poprimaju novu dimenziju. Dok je kod Ujevića najnaglašeniji razlog turobnog raspoloženja – čovjekova prolaznost, Ždero na to nadovezuje prolaznost i nestanak vremena koje doživljaj i opisuje kao idilično. Njegova je poezija – poezija najnovijeg fin de siclea, turobno evociranje vremena, tradicije, običaja, idile i čistoće koji su prelaskom u treće tisućljeće zauvijek nestali.“

Uskoro su tiskana i tri Nedjeljkova satirična romana: Grupna terapija (2012.), Tko je ubio Demera? (2014.) i Morlakova pećina (2016.). Na koricama tog autobiografskog romana stoji bilješka: „Dugo sagorijevajući od – što poslom, što od borbe s nepravdama uzrokovana – stresa, Luka Rašelj, okorjeli trudbenik neimenovanoga javnog mastodonta (u kojemu nije teško prepoznati autorova donedavnoga poslodavca Hrvatsku radioteleviziju) na radnome mjestu doživljava moždani udar. Dok leži u horizontali bolničkoga kreveta, u komi, njegovo se tijelo odmara, ali um ne miruje, nego brodi uspomenama i sjećanjima iz Lukine bogate, šezdesetogodišnje iskustvene riznice. Svjedočimo tako odrastanju u „Morlakiji“ (kako junak naziva rodnu mu Imotsku krajinu), prvim seksualnim iskustvima i raznolikim događajima iz svih etapa junakova života, kojemu je smjer uvelike odredila strina znakovita imena Magdala. Autor se služi pripovijedanjem u prvome licu jednine te se čitatelj upoznaje s različitim ruralnim navadama i običajima, ali, nakon junakova preseljenja u Zagreb, svjedoči i kafkijanskim traumama kroz koje Luka Rašelj prolazi. No to je bilo neizbježno i očekivano, s obzirom na to da je riječ o pravdoljubivu pojedincu koji svoj vijek provodi u etici, istini i poštenju nimalo sklonoj radnoj i životnoj sredini. U romanu Morlakova pećina autor bilježi svjedočanstvo čovjeka osuđena da robuje ljudima koji političkim smicalicama osvojiše pravo na istinu, ne dopuštajući više mogućnost postavljanja pitanja. Priča je to o neuklopljenom pojedincu slobodne misli kojega birokratska klika postupno „melje u mekinje za stočnu hranu“ i koji dočekuje i ispraća jedno za drugim „novo vrijeme“, ali pritom nikako da doživi pravednije društvo. No, uza sve to, Morlakova pećina lijepa je, ali i tužna ljubavna priča, roman o zabranjenoj, sudbinskoj i tragičnoj ljubavi.“

U rukopisu mu je ostalo nekoliko zbirki stihova: Ptice od porculana

Otišao je čovjek velike duše, pjesnik Morlakije koji si je isklesao literarni stećak. Hvala mu za svako slovo! Sjetimo ga se s nekoliko pjesama iz prve zbirke:

STEĆAK

Ovdje ležim ja. Tu gdje stoji taj kamen
neispunjene su želje na nj uklesane.
Sada on svjedoči da sam jednom bio
sada svjedoči da me više nema.

Blaga se mjesečeva svjetlost odmara
na mojim golim kostima. Ona zna
da nije isti čovjek koji drvo posadi
kao onaj koji se u sjeni njegovoj odmara.

Znaj, uvijek kad proljeće dođe
i moje kosti bi htjele negdje ići
za nekim slatkim mirisima tajnih,
strasnih i tuđih ljubavi.

Oh, kad bih mogao koraknuti natrag
svaki bi novi dan bio novi život!
Znao bih sve putove i imao bih krila
za odletjeti u nebeske visine.

Na svakom bi raskršću bili smjerokazi
koje čuvaju nebeski anđeli
da putnici zemljom niti zvijezde nebom
nikada ne zalutaju.

Zato, danas nebo dohvati
i ne žuri u sutra sa klesanjem stećka
da se koraka svoga putnik ne uplaši
da se ne osvrću nečije uplakane oči.

Ne žuri u sutra danas nađi ljubav
ljubi i pjevaj dok se svjetovi ne raspamete
danas sve učini ni trena ne gubi
predug bit će hod ispod zemlje crne.

Ne kuni jučer za sudbinu kletu
danas kradi poljubac kao dar zabranjen.
I znaj, nije isti čovjek koji drvo posadi
kao čovjek koji se u sjeni drva odmara.

POBRATIMSTVO

Did je Kavelj uz bukaru
zapjevao gromoglasno
čulo se do Podkapinu

Upregao svog Čilaša
potkovana modrom račvom
boljom račvom od Duždove

Pobjegao žandarima
ispalio tri kubure
častio se ovnovinom

Rađale mu noći jutra
rađale mu prijateljstvo
jer imao je pobratima

Šibale ga hladne bure
ratovao s vilancima
vukovi mu ovce klali

Gospi se je zavitova’
njivi rodnoj i klačini
imao je pobratima

Znao alat i oružje
plaćen ušur plaćen ujam
i napamet pjesme znao

Pucali su žulji tvrdi
oteščale ruke čvrste
i pun badanj dobra vina

Govorio ako Bog da
preći ćemo Bijakovu
jer imao je pobratima

NE LUDUJ O MOJE PODOSOJE

Mjesečina i opojnost vina
i godine lake, nejednake
srce zazebe gledajući tebe
tvoj preobražaj u varljivi sjaj.

Ne luduj o moje Podosoje!

Ti misliš da će ostati pozlata
i kada prođeš kroz kapiju pjanu
kako ćeš sutra pokazati lice
staroj sudbini i novome danu!?

Kud će tvoje suze kuda tijesne uze
kad luna ugasne dođu zore jasne
gozbe budu rjeđe, opet dođu žeđe
neće pomoć cvijeće kockaru bez sreće!?

Ne luduj o moje Podosoje!

Tvoja su stada bez sočnih livada
sinovi i kćeri su gastarbaiteri
na pirove idu samo suri vuci
zamrla je pjesma stvarni su jauci.

Ne vjeruj noći ta će varka proći

Kovanice kose ti nisu poklepane
i rasušene bačve od davno su bez vina
gorka ti trpeza bez sinovljeva sina
ne vjeruj noći ta će varka proći!

Ne luduj, ne luduj o moje Podosoje!

JEKA

Riječ do riječi, jedna, dvije
dvije riječi, jeka ječi

Dvije riječi, divlje ječi
riječ i dvije, liječi, bije

Ječe riječi, jeka ječi
ječi, ječi, riječi, riječi

Riječ do riječi, hrpa riječi
glas do srca, koji ječi

Koji ječi kao jeka
kao riječi, ječi, ječi

Ječi jeka, riječ neka
riječ daleka, riječi, ječi

Riječi, riječi, jeka ječi
riječi, riječi, jeka ječi

                         NEDJELJKO KAVELJEVIĆ ŽDERO

4 objavljene knjige Nedjeljka Kaveljevića Ždere

Roko Dobra: KORAK U VJEČNOST

Pjesniku Nedjeljku Kaveljeviću

Kada je stid Tvoj razlog da se stigne

doseći sebe u zrcalu jave,

gdje si vremenu blagoslov pojave,

tada Te dobra kob visoko digne …

Stid je, dakako, stigma nam u duši –

znak je božanskog u samom čovjeku,

što ni smrti ne da u svom vijeku –

da mu, nezvana, dah doma uguši.

Jer, sve što čeka „s obje strane praga“ –

ugašen komin il’ tamna strana lune,

ali je i čut lelek* davne strune.

Eto u Tebi, uz kontinent traga,

korak u vječnost, najzad, vodite čak

već znakovita Tvoja zbirka „Stećak“!

______________________________________

* Ovo s lelekom valjalo bi, uz sve ostalo, shvatiti kao „Lelek sebra“, prve zbirke pjesama Tina Ujevića, objavljene u Beogradu 1920. godine.

Nedjeljkovu pjesmu „Kaplja kiše“ uglazbio je Željko Suhodolčan i otpjevao uz Kvartet Gubec: