U spomen: Ratko Zec (1943. – 2022.)

12. svibnja 2022. preminuo je Ratko Zec, koji je tiho u krugu obitelji pokopan na groblju u rodnim Krstaticama. Bio je profesor filozofije te ravnatelj imotske gimnazije i srednje škole. Ostao je u lijepom sjećanju brojnih naraštaja koje je učio. Mnogi su na društvenim mrežama napisali sjećanja na tog uzornog profesora i čovjeka. Josip svjedoči da bi, čekajući školski autobus, kada bi naišao Ratko na svom Tomosu iz Krstatica, kao direktor svog učenika, sjeo na motor i povezao u Imotski.

Dobili smo i sljedeći zapis:

“Moj kompjutor na kojem ovo pišem me uvijek „korigira“ i nekad dovodi do ludila jer mi za hrvatske riječi nudi razne prijedloge, pa tako i ovaj put kada upišem Ratko ponudi: Ratio.

Ironično, jer nam je Profesor Zec predavao filozofiju što itekako ima veze s ratiom, razumom, korištenjem uma.

Zašto pišem ove retke o Profesoru i to bez neke pretenzije da napišem nešto objektivno ili biografski vrijedno. Jednostavno, prebirem po ladicama sjećanja ili sjete za nepovratnim vremenom.

Sjećanje me ponese u vrijeme moga učenikovanja i njegova profesorovanja kada je u malom Imotskom sve frcalo od života i mladosti. Uz veliku zgradu Gimnazije postojale su još dvije koje su ugošćavale srednjškolce; današnja Glazbena škola i Laurića škola u Rišćanskom selu.

Šuvarova reforma školstva je ubirala danak pa se nakon dva razreda opće gimnazije opredjeljivalo za buduća zanimanja iz kojih su onda ambiciozniji išli studirati (Zagreb), a sveučilišni profesori su se žalili na „materijal“ koji dobivaju iz usmjerenog obrazovanja. Neki su posprdno govorili o „umjerenom obrazovanju“.

To je bilo vrijeme u kojem smo se sreli s Profesorom kojega bih ja u opisivanju njegova filozofskog habitusa, okrstio stoikom. Nikada se nije dao isprovocirati našim nepodopštinama, nikada nije pokazao da se ljuti na nas. Održavao bi predavanja s takvom mirnoćom kao da je u tom trenutku sišao s nekog drugog planeta na ovaj kaos od zemlje, pogotovo u razredu, gdje će on proboraviti točno 45 minuta i onda opet natrag u vremenski stroj kojim će otići na filozofski Olimp gdje ima zakazani susret s Aristotelom, i predvečer još jednu šetnju s Platonom.

Kada ne bi bio u razredu, Profesora bi se s 99 % sigurnošću moglo locirati na vratima Gradske kavane (Kris), rijetke institucije u našem polisu, u koju učenici nisu zalazili, pa je to možda bio razlog njegova izbora, ali vjerojatnije zbog izvrsne pozicije odakle se moglo biti sam uz rijeku prolaznika koja je tekla, zbog života koji mu se odigravao pred očima. On je mirno i reklo bi se s nekim djetinjim čuđenjem, satima promatrao ljude i ja sam u tom sjedokosom, omanjem čovjeku, vidio reinkarnaciju starogrčkog filozofa čiji duh je lebdjeo iznad tih prolaznika, pritisnutih svakodnevnim brigama, u nekim, samo njemu poznatim sferama.

U samim zadnjim satima ili bolje rečeno minutama našega „umjerenoga obrazovanja“ ipak smo uspjeli isprovocirati Profesora. U učionicu smo prošvercali kavu iz obližnjeg kafića, ponašali se kao da je najnormalnija stvar na svijetu piti kavu za vrijeme školskog sata, što je u ono vrijeme bila jača provokacija. On nas je pogledao i ukorio riječima: „Mislim da ste prisvojili malo više slobode“, mirno nastavljajući dalje s predavanjem.

Zbogom Profesore i hvala za gostovanje na našem planetu.”

Z. G.