Tek sam nedavno dobila knjigu Srećka Župića DOBRO TI VEČE, GRADE DUBROVNIČE, Nakladnik: DUBROVAČKI VJESNIK, i nakon čitanja rado pišem ovaj tekst.
Za onoga tko piše knjige, čita ih, ili analizira, svaki susret s knjigom je novo otkriće. Knjiga otvara horizonte, u njoj se zbivaju prave drame ili nas pak razonodi. Može biti poput svjetiljke koja nam svijetli, može nas uzbuditi, probuditi, rastužiti, poučiti koječemu. Slučajno, ili možda voljom providnosti, u ruke mi je dospjela knjiga cijenjenog gos. profesora Srećka Župića, Dobro ti veče, grade Dubrovniče. Srećko Župić, sin imotskoga kraja, jedinac u svojih roditelja, suprug i otac četvero malodobne djece, nije mogao odoljeti zovu Domovine, koja je predugo žeđala slobodu do koje nikako da dođe. Bez imalo dvojbe, 29. 7. 1991. kao dragovoljac uključuje se, s hrvatske strane u gotovo ničim izazvan Domovinski rat, u kojemu intenzivno sudjeluje do 30. 6. 1996., u svojstvu časnika za informativno-psihološku djelatnost i časnika za skrb o ranjenim braniteljima i obiteljima poginulih hrvatskih branitelja. Prikladnija osoba nije se mogla naći na tom mjestu. Uz izrazitu pismenost i obrazovanje, svjestan što se zapravo događa, bio je vrlo temeljit u svojim izvješćima. Zadivila ga je hrabrost i spremnost na žrtve svih branitelja, posebno onih ih njegova zavičaja, jer poznavao ih je gotovo sve. Neki su bili njegovi učenici, većina njih poznanici, a poznavao je i njihove obitelji. U vrlo dojmljivom predgovoru knjizi, koji je napisao cijenjeni general pukovnik Marijan Mareković, uz izvrsnost u svom vojničkom znanju, primjer nam je kako među hrvatskim vitezovima koji su od davnina poznati po viteštvu, ima vrlo izobraženih, koji imaju visok nivo kulture, duha, profinjenosti i senzibiliteta. Izvanredno i precizno zapažanje kad su u pitanju literarna djela s ratnim temama. Predgovor je sam po sebi malo umjetničko djelo, vrlo jezgrovit i osmišljen.
Knjigu čini skup od 16 naslova, može se reći da su to novele, ili kratke pripovijetke, gdje su prikazi likova i događanja stvarni, možda malo upakirani u književnu formu da ne budu običan govor, naški izričaj malo je dotjeran, tek neznatno „umiven i počešljan“ kako ne bi gubio autentičnost.
Mnogi vojni analitičari analizom postojećeg stanja, ljudskih, i nepostojećih resursa oružja, kojima Hrvatska u početku srpske agresije nije raspolagala, predviđali su brzu pobjedu srpskog agresora nad Hrvatskom, uzimajući u obzir višestoljetno stanje Hrvata, ponižavanja i užase u kojima je Hrvatska krvarila, uz neprestane represije i zločinstva počinjena nad narodom i teritorijem. Golorukom narodu, razoružanom prije početka srpske agresije, uz podmuklo i vješto skrojene nakane neprijatelja i čuveni srpski Memorandum SANU, nitko iole priseban nije davao šansu za pobjedu ni jedan naspram milijun. Svi su nam savjetovali da se bezuvjetno predamo i ne srljamo u konačnu propast. Upravo tu se otkriva istina da su Hrvati postigli istinsko čudo koje dolazi od Boga. Našlo se u malenom, osiromašenom i oblaćenom narodu odjednom moralnih, umnih, čvrstih, neustrašivih, domišljatih, lukavih, kakvima bi se ponosile najveće i najnaprednije zemlje svijeta. Nažalost, oni koji su išli prvi, čiji je duh plamtio domoljubljem i čežnjom za slobodom, nisu mogli izbjeći kobna stradanja. Njih je neprijatelj mučio najstrašnijim mukama, a istine o tome još nisu izašle na vidjelo.
Srbija se dugo pripremala za uništavanje Hrvata. Još od 1844., kad je Ilija Garešanin, srpski političar i književnik napisao svoje djelo, Načertanije, koje je poslužilo kao osnova za stvaranje Velike Srbije. Od tada je u glavama srpskih okupatora ta ideja zaživjela i malo pomalo oni su je sprovodili, najprije stvarajući političke veze i moćne saveznike, te kroz udruživanje u Kraljevinu SHS 1918., kad započinje srpski teror nad Hrvatima, što je kulminiralo tijekom II. svjetskoga rata te nastankom Jugoslavije. Mili Bože kroz koji smo krug pakla prošli, kako smo uopće iz njega izašli? Posrećilo im se da nas dobrano istrijebe, rastjeraju i koloniziraju, oduzmu nam veliki dio teritorija, spale mnoga sela, istrijebe žitelje, oduzmi imovinu. Ovaj rat trebao je biti konačna pobjeda njihove ideologije uz pomoć goleme vojne sile koju su sustavno stvarali, i opet onih istih saveznika koji su nama bili neskloni, kroz cijelu našu povijest trijebili nas kroz genocid.
Stoljećima smo gotovo hibernirali, pa nam je trebalo vremena da se prenemo, trgnemo, organiziraju se dragovoljci, naoružaju, ustroje vojne postrojbe, jer sveopći kaos i pomutnja, bili su očiti. Uz to je trebalo mudro političko rukovodstvo koje zna kako se politički postaviti, pregovarati i ne popuštati. To su igre bez granica, jer nadigrati uigrane i vješte strane diplomate koji su nam već skrojili nemili sudbinu, umijeće je nad umijećima. Ratovanje oružjem na bojištu i ratovanje diplomatskom lukavošću, jednako su teški. Uz to golemi broj protjeranih, unesrećenih civila, gašenje tvornica, potpuna devastacija Hrvatske, u koju se slilo još stotine tisuća Bošnjaka i Hrvata iz BiH, bili su teret koji jedva da bi podnijela i neka velesila. Za mnoge države mi smo bili tek muha koju je trebalo zgaziti bez žaljenja, iako su dobro znali da smo bili vrlo bitni čimbenici europske povijesti, i da smo narod koji zaslužuju pravo na slobodu i osamostaljenje. Kako neobučene dragovoljce od kojih su mnogi bili golobrada djeca, naučiti da postanu preko noći ratnici, nauče koristiti oružje, ne upadnu neprijatelju ravno u ralje, jer njih su nosili neobuzdana mladost i ideali. Kako da se otmu zmaju koji riga oganj na sve strane, ubija, muči, siluje, pustoši?
Stoga ova je knjiga dragocjena, jer profesor dragovoljac koji je bio među svojim učenicima na Južnom bojištu (o čemu osobno znam jako puno iz prve ruke, jer je i moj osamnaestogodišnji sin među prvim dragovoljcima bio na tom bojištu na prvim crtama kao pripadnik IV. GB), vidjevši njihovu odlučnost postaje im otac, brat, prijatelj. Gledajući ih ranjene, mrtve, raznesene granatama, doživotno osakaćene, profesor Srećko suočen sa svom brutalnošću i okrutnošću rata, plakao je i patio s njima i tugovao nad njihovim usudom. Zorno je pratio događanja i bilježio svaki događaj vjerodostojno, susretao se sa sudionicima borbe kao i s mještanima koji su istrpjeli mučenja i poniženja, pljačkanja, pokazujući nevjerojatnu ljubav prema svojoj Domovini. Rat je prljav, nema etike, on razara sve i svakoga koga zahvati. Bilo je tu kojekakvih zavrzlama, nedosljednosti, neodgovornih i nestručnih pojedinaca koji su se našli na krivom mjestu. Ali iznad svih i svega, ti su mladi ljudi i zreli muškarci svojim intelektom, svojim genetskim naslijeđem pokazali da su gotovo predodređeni za izvršavanje najtežih borbenih zadataka, snalažljivi, nevjerojatno snažni, puni ideala. Oni imaju unutarnju snagu, imaju poslanje, neustrašivost, i kad im brata, strica, oca, raznese granata, sve im poruše i opustoše, siluju majke, sestre, djevojčice, čak i muškarce, na najbrutalniji način, oni još smjelije jurišaju na neprijatelja. Ostajali su bez stopala, nogu, ruku, očiju, u nekima su i danas geleri, i što je najdojmljivije, iz njihovih usta čula se pjesma kad im je bilo najteže, šale, doskočice kao i mudrost. Nisu neprijatelju priuštili radost da ih prestraši i porazi. Oni su Titani. Istinsko ljudsko čudo. Postoje zapisi o povijesnim bitkama i hrabrim ljudima, ali držim da je Domovinski rat u Hrvatskoj koji je trajao pet godina, po brutalnosti neprijatelja jedan od najbestijalnijih, i taj rat doveo je do toga da se vojni stratezi zamisle nad onim što su Hrvati postigli.
Prilikom više predstavljanja ove knjige puno je toga rečeno. Ako bi se prepričavalo što je napisano, bilo bi suvišno. Knjiga se ne prepričava nego čita, kako bi nas zaintrigirala, zaokupila našu pažnju, potaknula na razmišljanje, ispunila nas emocijama, često tugom i bolom, nekad divljenjem i ponosom. Nerijetko oči ispunila suzama.
Poznato je da su na Južnom ratištu Imoćani prednjačili zajedno s IV. GB, s Tigrovima, uz sve ostale postrojbe i pojedince, koji su dolazili kao pojačanje iz cijele Hrvatske, iz BiH, iz dijaspore, i da su obrazovani ljudi i oni koji su nekad radili jednostavne poslove, bili cjelina. Svatko je svojim udjelom dopunjavao tu cjelinu. Nisu se ti časni borci borili za činove, za pozicije. To su grabili oni koji su sjedili u foteljama, koji nisu osjetili miris baruta, ni čuli tutanj topova. U izrazito teškim uvjetima, bez adekvatnog oružja, često gladni, žedni, iscrpljeni, uz neminovne gubitke u ljudstvu, nisu posustajali. Ti ljudi su legende. Vječna im hvala, i da im se nikad ne zaboravi ime. Njihova žrtva naša je sloboda.
Oni koji arhiviraju događaje iz Domovinskog rata, nije dovoljno samo navesti broj postrojbi, brigada, vojnika, poginulih, ranjenih, zatočenih i nestalih. Obvezno bi trebalo navesti što više pojedinosti, da se zna što se zbilja događalo, pa i propuste, kako se više ni u kakvoj nevolji ne bi ponovili.
Mi nemamo niti jedan vjerodostojan film o Domovinskom ratu. Ono što je snimljeno, ne da je žalosno, nego je nevjerodostojno i uvredljivo, fokus nije na našim časnim braniteljima nego su izmišljeni neki mračni likovi, nekakve ružne priče koje unizuju te hrabre ljude. To treba osuditi i prestati s tim blaćenjem. Svaka od ovih 16 novela ili pripovijetki, može poslužiti tome da se snimi dramska serija u 16 nastavaka, jer u svakoj je sadržano ono naše prepoznatljivo obilježje kao naroda, nacije, pojedinca. Otkriva i potvrđuje naš mentalitet. Istaknuti imena najhrabrijih, poginulih, zatočenih, nestalih. Onih koji su bili gotovo predodređeni da se rode u to vrijeme i za takve bitke. Gledamo hrpe američkih filmova, sve super junaci, Rambo i slični, ma naši su heroji hrabriji, moralniji i domišljatiji. Treba ih prikazati kakvi su bili, tko su bili, da budu idoli mladima.
Hvala gos. Srećku što je sve vjerno zapisao, našim braniteljima i svim civilima koji su na razne načine bili uključeni u Domovinski rat. Vječna hvala i slava žrtvama, no nije li vrijeme da na dostojan način to plasiramo putem književnih djela, medija, filmova, dramskih serija. Ministarstvo branitelja trebalo bi potaknuti te projekte, a domoljuba scenarista, režisera, snimatelja i glumaca ima.
Danica Bartulović